logo
bios

Izraelski put od socijalizma do kapitalizma i ekonomskog čuda

Objavljeno prije 1 mjesec . u sri, okt 16th, 2019

Krajem 2016. godine PEW Research objavio je rezultate istraživanja o najobrazovanijoj religijskoj zajednici na svijetu. Rezultati su sljedeći: 

Prosječan Jevrej provede 13.4 godina obrazujući se, kršćanin 9.3, budista 7.9, a musliman i hindus svega 5.6 godina. Svjetski prosjek je 7.7 godina školovanja u prosjeku.

61% odraslih Jevreja (starijih od 25 godina) su visokoobrazovani, 20% kršćana, 12% budista, 10% hindusa i 8% muslimana, a svjetski prosjek je 14%.

Dakle, muslimani su skoro duplo ispod svjetskog prosjeka po obrazovanju.

Kada je riječ o dobitnicima Nobelove nagrade, i tu Jevreji prednjače u odnosu na ostatak svijeta. U proteklom stoljeću, 21% od ukupnog broja znanstvenika koji su dobili Nobelovu nagradu, bili su Jevreji, iako Jevreji čine svega 0.2% svjetske populacije. Udio muslimana koji su dobili Nobelovu nagradu je 0.8%, iako muslimani čine 24.1% svjetske populacije.

Generalno, Jevreji kao narod, ali i sama država Izrael plijene svojim intelektualnim pregalaštvom, a posljednjih decenija inovativnošću i nevjerovatnim tehnološkim postignućima. Danas Izrael spada među 10 najinovativnijih zemalja svijeta, a prema podacima OECD-a, ulaže 4.3% BDP-a u inovacije i istraživanja, po čemu je prvi u svijetu. Prema Globalnom izvještaju konkurentnosti za 2017-2018. godinu, izraelska ekonomija je treća na listi najinovativnijih ekonomija.

No, nije uvijek bilo tako. Izrael je od svog osnivanja 1948. godine, pa narednih 30-ak godina bio socijalistička zemlja. U Startup naciju i današnjeg Cyber giganta nije izrastao mitski, preko noći, zahvaljujući velikodušnoj pomoći Amerike, što je uveliko rasprostranjen mit, naprotiv, zemlja je prolazila kroz teške ekonomske periode, od kontrole cijena do hiperinflacije. U početku, Izrael je imao ogroman javni sektor, sindikati su bili vrlo utjecajni, vlada je uspostavila kontrolu cijena i deviznih troškova, porezi i budžetski rashodi bili su veoma visoki. Tako je bilo sve do 1977. godine kada na vlast dolazi Menachem Begin u vrijeme čijeg je mandata nobelovac Milton Friedman posjetio Izrael u svojstvu ekonomskog savjetnika Beginove vlade. U New York Timesovom članku iz 1978., navodi se da je Beginova vlada ukinula propise o kontroli valute koji su bili na snazi još od vremena prije nego je Izrael postao država 1948. Mapecka kalkalit – ekonomsko uništavanje – oslobodilo je izraelsku funtu državne kontrole, ukinuti su izvozni podsticaji i nameti na uvoz i smanjene su državne subvencije na osnovne robe, što je potez koji je imao direktni utjecaj na svakog izraelskog potrošača.Milton Friedman je prilikom posjete Izraelu pohvalio ekonomsku politiku finansijskog ministra Simha Ehrlicha, napominjući da prosječan izraelski državljanin – koji već plaća neke od najviših poreza – bori se s rastućim cijenama hrane i probija se kroz močvaru inflacije koja trenutno pogađa 3.6 miliona ljudi, treba biti strpljiv, rekavši da će politika ekonomske liberalizacije na kraju rezultirati ekonomskim čudom sličnim poslijeratnom oporavku Zapadne Njemačke. I doista, to se i dogodilo.

Rast izraelskog BDP-a proteklih 50 godina.

Međutim, reforme nisu bile ni jednostavne ni bezbolne.

Iako je poslovna situacija postala mnogo bolja i potrošači su imali koristi od pojave velikog broja jeftinih i visokokvalitetnih proizvoda, inflacija u zemlji ne samo da nije poražena, već je prerasla u hiperinflaciju. 1979. godine dostigla je 111%, 1984. 450%, a u prvoj polovini 1985. 500%. Također, ranije 1983. godine pojavila se bankarska kriza, što je dovelo do nacionalizacije najvećih banaka.

Beginova ekonomska politika pokazala se kontroverznom: s jedne strane, on je pokrenuo trend da se izraelska ekonomija kreće ka kapitalizmu, i da se tokom godina stav Izraelaca prema tržišnoj ekonomiji promijeni: ranije su prezirali kapitalizam i vrednovali jednakost i socijalnu pravdu, a sada su žudili za bogatstvom i većim životnim standardom. S druge strane, njegovo nepoznavanje problema s inflacijom dovelo je do teške ekonomske situacije i trebalo je tražiti izlaz iz ćorsokaka.

1984. godine u Izraelu je na vlast došla vlada nacionalnog jedinstva. Vodio ju je ljevičarski političar Šimon Peres, a Yitzhak Modai iz desničarskog Likuda, postao je ministar finansija. Razvio je program ekonomske stabilizacije, koji je usvojen u ljeto 1985. Programom su se slijedila dva glavna cilja: smanjenje budžetskog deficita i suzbijanje inflacije. Glavne tačke programa bile su:

  1. Radikalno smanjenje budžetskih rashoda, prije svega svih vrsta subvencija;
  2. Privatizacija vladinih preduzeća;
  3. Postizanje sporazuma sa tada moćnim sindikatom Histadrut o uvođenju kontrole plata, čime bi odvojili rastuću platu od inflacije cijena;
  4. Hitne mjere koje nameću privremenu kontrolu cijena širokog spektra osnovnih proizvoda i usluga;
  5. Smanjivanje realnih zarada u privredi kako bi se smanjila domaća potražnja, povećala konkurentnost izraelskog izvoza i smanjila nezaposlenost
  6. Značajna devalvacija šekela u odnosu na dolar i održavanje stabilnog kursa na novom nivou što duže; i
  7. Sprječavanje Centralne banke Izraela da štampa novac kako bi se pokrili državni deficit.

Ovi koraci, zajedno s kasnijim uvođenjem tržišno orijentisanih strukturnih reformi, uspješno su ojačali ekonomiju, otvorivši joj put za brzi rast tokom 1990-ih. Plan je od tada postao model za ostale zemlje koje se suočavaju sa sličnim ekonomskim krizama.

Program je kritikovan u inostranstvu, međutim, uspjesi postignuti još tokom njegove implementacije utišali su kritičare. Već 1986. inflacija je iznosila 19%, a budžetski deficit je smanjen.

Inflacija u Izraelu od 60-ih godina do danas.

Važnost tržišnih reformi prepoznala je i ljevica, a Perez, koji je pristao da liberalizira ekonomiju da bi izašli iz ćorsokaka, nije bio jedini. Yitzhak Rabin, koji je na vlast došao 1992. godine, nastavio je s privatizacijom i privlačenjem stranih investitora velikodušnim poreskim olakšicama. Počele su se razvijati visoke tehnologije, a nakon toga Izrael je stekao status svjetskog lidera u ovoj oblasti.

1996. godine započela je nova faza reformi, koja je povela Izrael ka razvijenoj tržišnoj ekonomiji. Te godine, mladi i ambiciozni lider Likuda Benjamin Netanyahu, postao je premijer. Njegov prvi premijerski mandat bio je kratkotrajan: već 1999. bio je primoran da podnese ostavku. Ipak, uspeo je da uradi nešto. Pored tradicionalnih mjera kao što su smanjenje poreza i troškova, kao i privatizacija, Netanyahu je građanima omogućio da iz zemlje izvuku neograničen iznos novca, otvore račune u stranim bankama, slobodno ulažu u druge zemlje i zadrže stranu valutu. Tokom ovog perioda ulaganja u visoke tehnologije su iznosila milijardu dolara godišnje. Reforme su provedene u veoma teškim političkim uslovima, zatvoren je  veliki broj ekonomski neodrživih preduzeća što je dovelo do nezadovoljstva sindikata. Kao rezultat toga, Netanyahu je izgubio izbore.

Po odlasku iz vlade, Netanyahu se našao u opoziciji, aktivno kritikujući svog nasljednika Ehuda Baraka. U međuvremenu, izraelska ekonomija je počela da opada, uslijed sukoba s Palestincima. Desničari su vratili vlast, vladu je predvodio bivši general Ariel Sharon, koji je Netanyahua imenovao za ministra finansija.

Kao ministar, Netanyahu je reformisao poreski sistem, smanjio javni sektor, smanjio mnoge poreze i propise, aktivno se boreći s monopolima, smanjio je zavisnost ljudi od socijalnih programa, zahtijevajući od primalaca da traže posao, reformisao je penzioni sistem i smanjio budžetski deficit. Privatizacija je zahvatila banke, rafinerije nafte i aviokompanije.

Ishod reformi bio je zapanjujući: ekonomija je počela rasti, nezaposlenost se smanjila, bankarski sektor je ojačao, investicije su porasle, udio javnog duga u BDP-u drastično je pao, ali sukob sa Sharonom zbog povlačenja trupa iz Gaze 2005., primorao je Netanyahua da napusti vladu. Naredne četiri godine ponovo je proveo u opoziciji.

Danas, po glavi stanovnika, Izrael je daleko ispred ostatka svijet u istraživačkom i tehnološkom inovacijama. Između 1991. i 2000. godine, čak i prije velike reforme 2005., godišnja ulaganja kapitala u Izraelu, gotovo sva privatna, povećala su se gotovo 60 puta, s 58 miliona na 3.3 milijarde dolara, a kompanije koje su pokrenule izraelski poduzetnički fondovi porasle su sa 100 na 800. Prihodi Izraela od informacionih tehnologija porasli su sa 1.6 milijardi na 12.5 milijardi dolara. Do 1999. godine Izrael je bio na drugom mjestu iza Sjedinjenih Država po uloženom privatnom kapitalu shodno BDP-u.

Istraživanje svjetskog ulagačkog kapitala kompanije Deloitte & Touche iz 2008. godine pokazalo je da Izrael u šest ključnih oblasti: telekomunikacijama, mikročipovima, softveru, biofarmaceutskim sredstvima, medicinskim uređajima i čistoj energiji, zauzima drugo mjesto, odmah iza Sjedinjenih Država po tehnološkim inovacijama.

Benjamin Netayahu je kao premijer 2009. godine nastavio svoje reforme. Tako je 2014. godine odobren plan privatizacije značajnog broja državnih preduzeća, uključujući: proizvođače oružja, pošte, energetiku, vodosnabdijevanje, željeznice, luke. Čak je bilo planirano da se započne s privatizacijom zatvora, ali su ti planovi otkazani.

Izrael je prešao dug i trnovit put ka liberalnoj ekonomiji i tim putem i danas ide. Reforme sprovedene od 1977. transformirale su zemlju i postale još jedan dokaz efikasnosti tržišne ekonomije. Iako se u Izraelu još uvijek može osjetiti snažna zaoštavtina ljevice, no, ona se iz godine u godinu smanjuje.

Piše: Resul Mehmedović

Dialogos

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh