logo
bios

Izraelski planovi???

Objavljeno prije 5 mjeseci . u uto, mar 12th, 2019
Izraelski planovi se mogu ostvariti samo uz pomoć kršćanskih cionista i nekih islamskih vođa
Po naredbi izraelskog premijera Netanyahua je vojska cionističkog entiteta treću noć zaredom bombardirala Pojas Gaze.

Izrael nastavlja provoditi udare na Hamas u Gazi, a akciju je kao “vrlo energičan odgovor militantima” naredio izraelski premijer Benjamin Netanyahu dok se priprema za nove izbore. Izraelske snage provode napade već treću noć zaredom kao odgovor na granatiranje južnih područja Izraela i kao odgovor na navodne “kontinuirane terorističke aktivnosti” iz Gaze, uključujući slanje eksploziva s balonima.

“Hamas mora shvatiti da će izraelske snage na svaku agresiju odgovoriti dvostruko većom silom”, rekao je Netanyahu.

Ovu uobičajenu ratna bilancu je Netanyahu začinio rasističkom izjavom “kako Izrael nije država-nacija svih svojih građana, već isključivo država židovskoga naroda”, pri čemu je isključio arapsku populaciju u toj zemlji.

Netanyahu je to u nedjelju napisao na svom Instagramu, reagirajući na polemiku nastalu nakon izjave glumice Rotem Selah, popularne izraelske glumice i koja je napisala objavu u kojoj brani prava arapske manjine koja čini 17,5 posto populacije, prema njezinim riječima.

“Izrael je država svih svojih građana”, rekla je Selah.

Netanyahu je reagirao odgovorom da “Izrael nije država svih svojih građana” jer je, po njegovu mišljenju “u skladu s temeljnim zakonom o naciji kojeg su usvojili, Izrael je država-nacija židovskog naroda – isključivo i jedino židovskog naroda”.

“Kako ste i vi napisali, nema nikakvih problema s arapskim državljanima Izraela. Oni imaju ista prava kao i mi, a Likudova vlada uložila je više u arapski “sektor” od bilo koje druge vlade”, napisao je Netanyahu, misleći pri tom možda da je Izrael pod njegovim vodstvom izgradio najviše stambenih jedinica za židovske doseljenike na otetoj palestinskoj zemlji i ispalio najviše projektila i raznih drugih streljiva na palestinske civile.

Zašto Netanyahu radi sve što poželi?
Benjamin Netanyahu

FOTO: Benjamin Netanyahu

Odgovor bi bio jednostavan. Iz prostog razloga zato što može, a može zato što je Izrael uložio desetljeća napora da ključne arapske zemlje okrenu leđa Palestincima i počnu surađivati s Izraelom. Cionistički entitet je relativno slab i ne bi se mogao oduprijeti arapskom i islamskom svijetu da je ujedinjen. Ali to nije slučaj, barem ne u proteklih nekoliko desetljeća.

Od 1948. do danas se mnogo toga promijenilo. Izrael više nije mala zemlja okružena neprijateljima koji traže njezino uništenje, već regionalna sila koja provodi globalni program i na globalnoj razini. Izrael je javno i tajnim poslovima, ali i pomoću evangelizacije koju provode Sjedinjene Države uspio pročistiti imidž židovske države i cionizma u očima svijeta.

Uz sve što ga čeka na izborima i poslije, Benjamin Netanyahu će ostati zapamćen kao jedan od najvažnijih državnika u povijesti Izraela. Uspio je dobiti podršku za svoj vjerski cionizam, za postupno međunarodno priznanje Jeruzalem kao jedinog glavnog grada Izraela, a najvažniji uspjeh je poboljšanje odnosa sa zapadnim desničarskim strankama i za sada još uvijek neslužbeno zbližavanja s arapskim susjedima.

Sve je to dio dalekovidnog rada tajne diplomacije koja ispisuje novu ravnotežu snaga između židovske države i arapsko-islamskog susjedstva s ambicijom da ih se iz ogorčenih neprijatelja pretvori u strateške partnere. Uspjeh je više nego vidljiv, iako to znači izdaju palestinskog pitanja.

Maroko, Egipat i monarhije Arapskog poluotoka više ne obučavaju paravojne milicije i svoje vojnike da ih pošalju na front kao što je to bio slučaj 1948. ili 1967. godine. Ove zemlje više ne daju bezuvjetnu podršku palestinskom cilju i on je prestao biti prioritet njihovih nacionalnih planova. Palestinci više nisu dio njihove vizije panarabizma i islamske solidarnosti, a najvažnije duhovne vođe u tim i još nekim islamskim zemljama vjernike više ne potiču na mržnju protiv Židova i anticionizam. To je posao na kojem je Izrael radio desetljećima, ali tek danas daje svoje prve plodove.

Vođe ključnih islamskih država su polako sve zainteresiraniji za jačanje veza s Izraelom, od gospodarstva do energije, sve do obrambenog sektora.

Razlozi za tu konvergenciju interesa su u biti dva. Prvi je svijest da je Izrael sila u nastajanju, ne nužno vojna, već zbog toga što je dom međunarodnih korporacija, središte ulaganja, uspješno gospodarstvo, ima napredan tehnološki sektor, posebno na vojnom polju.

Drugi razlog je to što je zaštićen od strane mnoštva saveznika. Zaštitu od Sjedinjenih Država dobiva otvoreno, dok europske zemlje to čine na suptilniji način.

Ovaj proces je imao uspjeha i zbog nezaustavljivog uspona Irana, a on je vjerojatno najvažniji. Islamska revolucija 1979. nije promijenila lice samo Bliskog istoka, već i međunarodne odnose. Tradicionalno stanje s dva stupa u Rijadu i Teheranu, koji su bila zaštita američkih interesa, propalo je. Američki stup u Iranu je pao zajedno sa šahom Rezom Pahlavijem i zbog toga je protiv Islamske Republike unutar islamskog svijeta pokrenut Hladni rat.

U strahu od širenja iranskog utjecaja i nezaustavljivih ambicija Teherana da uspostavi takozvani šiitski koridor od Teherana do Damaska nemoguće su učinili mogućim i stvoren je savez između Izraela i glavnih islamskih sila koje je ujedinio zajednički cilj zadržavanja Homeinijeve revolucije i utjecaja šiitskog islama.

Naravno, to je bio trik izraelskog režima i američkih stratega kojeg neke islamske vođe ni do danas ne uspijevaju prepoznati, barem u dijelu u kojem strahuju da će Iran obratiti sunite na šiitski islam, što Teheranu nikada nije bio cilj. Prije svega to bi bilo nerazumno trošenje resursa na uzaludan posao, obzirom na broj šiitskim vjernika i imama u odnosu na sunite. Drugo, konkretan dokaz je da nitko od Palestinaca, koji su suniti, tijekom desetljeća suradnje s Iranom nije prešao na šiitski islam, što znači da to nikada nije bio plan i dugoročna strateška vizija iranskih vlasti i vjerskih vođa.

Najviše se uplašila Saudijska Arabija, do te mjere da više nije egzistencijalni neprijatelj Izraela i Židova, već najbolji partner cionističkog entiteta u regiji. To pokazuju tajna suradnja na području špijunaže i sigurnosti, uklanjanje palestinskog cilja iz prioriteta saudijske vanjskopolitičke agende, otvaranje Mohammada bin Salmana bilateralnom dijalogu i njegov posjet New Yorku u travnju prošle godine gdje je govorio na događaju kojeg su organizirale najznačajnije židovsko-američke interesne skupine kao što su Američki židovski odbor i Antidifamacijska liga B’nai B’rithi. Saudijski prestolonasljednik je neposredno nakon tog događaja izvršio pritisak na nacionalne klerike da “pročiste svoje propovijedi” od antižidovskih i anticionističkih referenci.

Plan Yinon – “Balkanizacija” prije Balkana
Veliki Izrael

FOTO: ilustracija, granice Velikog Izraela

Ali cilj izraelske geopolitike nije samo Rijad, jer je u zadnjem razdoblju tajna diplomacija naporno radila na produbljivanju dijaloga, koji postoji desetljećima, ali ga se skriva od javnosti, s Egiptom, Marokom, Pakistanom, Omanom, Bahreinom, Čadom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Da bismo razumjeli viziju koja pokreće Netanyahuove poteze i koji je krajnji cilj ove diplomatske revolucije, treba govoriti o Planu Yinon. To je strategija koja datira iz 80-ih i koja svoje ime duguje svom tvorcu, Odedu Yinonu, sivoj eminenciji Ariela Sharona.

Yinon je shvatio da bi mržnja koja je u islamskim zemljama prisutna protiv Izraela, kojeg se smatra stranim osvajačem i otimačem teritorija, sigurno dovela do novih ratova u kojima bi budućnost Izraela bila nepredvidiva. Jedino rješenje da se cionističkom entitetu osigura procvat bilo je iskorištavanje sektaških podjela u islamskom svijetu u korist Izraela. Danas neprikladno korišten termin “balkanizacija” je kroz politiku “podjeli i vladaj” prvo realiziran u islamskom svijetu.

Yinonova strategija bila je vrlo jasna i osmišljena je tijekom rata u Libanonu, zemlji koja je nekoć bila multikonfesionalni raj, da be se urušila se pod teretom vjerskih sukoba i sektaških podjela. Vidjevši učinke takve vrste raskola u Libanonu, Yinon je zamislio kako bi na Izrael bilo najbolje da  potakne sektaške podjele u cijeloj regiji, čime će znatno smanjiti prijeteći potencijal neprijateljskih zemalja, koje će se baviti problemima u svojoj kući.

Krajnji cilj Yinona je bio stvaranje “Velikog Izraela”, onakvog kakav je opisan u hebrejskoj Bibliji, tako da nije iznenađujuće da je njegov plan još uvijek u fokusu pristaša vjerskog cionizma i da su ga preuzeli američki neokonzervativci u doba Busha mlađega, što potvrđuju politolozi Ted Becker i Brian Polkinghorn.

Religija je ključ izraelske ekspanzionističke strategije. Bit ove politike je podijeliti islam kako bi se stvorio sigurnosni kordon duž izraelskih granica.

Posao je “dobro obavljen”, ali se plan nasukao u Siriji i Libanonu, koji se pod vodstvom kršćana generala Aouna i Hezbollaha polako konsolidira i prijatelji Izraela su sve manje prisutni u političkoj areni zemlje.

Kako bi se poboljšao međunarodni položaj Izraela, iskoristio se kršćanski cionizam protestantskih evanđelista. Dok se katolici, luteranski protestanti i pravoslavci prepiru, gube privlačnost i moć. To se posebno vidjelo u nedavnom priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, koja je kanonska samo za patrijarha Bartolomeja i nikoga više, ali je i to dovoljno da se otvore stare rane u istočnim kršćanskim crkvama. Nije isključeno da se pokušalo utjecati i na rimskog biskupa, papu Bergoglia, da prizna UPC, čime bi se stvorio opći kaos među kršćanima, dok  evanđeoska kultura ubrzano napreduje i prema istraživačkom Pew centru je religija s najvećom stopom rasta u svijetu.

Jedna od glavnih značajki evangelizacije, koja nije monolitni blok, već vrlo raznolika galaksija, svakako je filocionizam.

Napredak evangelizacije naizgled brine samo Vatikan, budući da se najviše širi na mjestima s jakom katoličkom tradicijom kao što su Latinska Amerika i subsaharska Afrika, ali to nije slučaj. Slučaj Latinske Amerike pokazuje kako pripadnici evanđeoskih crkvi  predstavljaju moćno biračko tijelo i interesnu skupinu sposobnu za prikupljanje glasova i novca, kao i oblikovanje mišljenja masa.

Propovijedi snažnih evanđeoskih vođa kao što su gvatemalski propovjednik Cash Luna ili brazilski Edir Macedo su siromašni religijom i vrlo opterećeni politikom koju karakterizira bezuvjetni amerikanizam, žestoki antikatolicizam, vatrena islamofobija i moralna i teološka dužnost da se podrži cionizam. Ova posljednja točka je najzanimljivija, jer kršćanski cionizam teži političkim ciljevima koji pogoduju izraelskim interesima.

Zapravo, nije slučajno da su latinoameričke zemlje s najvećim udjelom evangelika među populacijom iste one koje su napustile izvorni antiamerikanizam i Treći svijet, uključujući samo simpatije prema istome, i sada na Sjedinjene Države gledaju kao na moralnu referentnu točku kojoj težiti, a na Izrael kao na saveznika kojeg treba braniti zbog onozemaljskog spasenja.

Evangelici su najbolji izraelski prijatelji, rekao je Netanyahu tijekom inauguracije Jaira Bolsonara za predsjednika Brazila, što je istina. Već nekoliko godina su oni glavni financijeri Židovske agencije za Aliyu, kojoj je cilj što je moguće više Židova preseliti u Palestinu. Ovaj podatak je navela Jeruzalemska međunarodna kršćanska ambasada. Evangelici traže od svojih vođa da u vanjskoj politici brane izraelske interese.

Netanyahu i njegovi nasljednici žele realizirati ideje Odeda Yinona i uspostaviti hegemoniju nad cijelim Bliskim istokom, ali za to moraju uništiti Iran i svrgnuti tursko neoosmansko vodstvo. Potom moraju nastaviti privlačiti ulaganja i ljudski kapital iz cijelog svijeta, istovremeno pomažući Sjedinjenim Američkim Državama u njihovoj georeligijskoj strategiji koja se temelji na širenju evangelizacije. Izrael sve to želi učiniti kako bi XXI ostalo upamćeno kao izraelsko stoljeće, ali krivce ako se to dogodi ne treba tražiti u Tel Avivu, već u kolaboracionističkim vođama islamskih zemalja. Bez zaokreta njihovih vanjskih politika bi Izrael ostao mali cionistički entitet površine nešto više od 20 000 četvornih kilometara s manje od 10 milijuna stanovnika.


N. BABIĆ – Logicno.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh