logo
bios

Ivo Banac: Glupost je Dodikova snaga

Objavljeno prije 1 mjesec . u sub, okt 20th, 2018

Da, već pišem pismo Djedu Mrazu na Sjeverni pol da mi za Božić ostvari Čovićevu “viziju”. Ipak, dopuštam da je takvo što izglednije nego da Čović dobije počasni doktorat na Harvardu

 

DANI

PIŠE: 

Zar doista mislite da postoje neke temeljne razlike između Dodika i Ivanića? Sve je to ista spojlerska priča o nemoći i pakosti

DANI: Profesore Banac, na koji se način najavljeno rješavanje spora između Srbije i Kosova reflektuje na države regije?

BANAC: To ovisi o gledištu pojedinih aktera. Jedni su protiv svake izmjene teritorija i za njih je efekt domina nešto što se samo po sebi podrazumijeva kao realna opasnost. Nadaju se da će ih samo načelo nepromjenjivosti granica čuvati od prijetnji (a vidjeli smo kako to izgleda u slučaju Krima). Za one što izmjenu teritorija doživljavaju posve prirodnim procesom, efekt domino je tek panično domišljanje komotnih i nedomišljatih diplomata. Meni se čini da je ovdje riječ o diplomatskim probnim balonima. Od Karlovačkog i Požarevačkog mira, preko Bečkog i Berlinskog kongresa, do mirovnih ugovora nakon dva svjetska rata i Daytona, da spomenem samo neke poznatije slučajeve, granice su na Balkanu bile proizvod dogovora velikih sila i to redovito nakon velikih ratnih sukoba. Teško je zamisliti dogovornu promjenu granica bez pokroviteljstva velikih sila. Na primjer, podjela Slobodnog teritorija Trsta 1954. provedena je pod patronatom zapadnih sila u trenutku kad je Jugoslavija bila pod zapadnim sigurnosnim kišobranom. Ukoliko zapadne sile ne stvore uvjete za “izmjenu teritorija” između Srbije i Kosova, do nje neće doći. Kina je također protiv, jer Kosovo smatra dijelom Srbije, a Rusiji najviše odgovara sukob, oružani ili “zamrznuti”, svejedno.

DANI: Ali, zar nije izuzetno opasno prepustiti da, makar i formalno, o miru na Balkanu odlučuju političari poput Aleksandra Vučića i Hašima Tačija?

BANAC: Čak kad bi se oni i dogovorili, što nipošto nije izvjesno, ništa ne bi išlo bez blagoslova velikih sila. No, teško je zamisliti da će se dogovoriti.

DANI: Zašto mislite da neće?

BANAC: Oni koriste međusobno nespojive pojmove. Tači čini se doista vjeruje da će za sjeverno Kosovo dobiti Preševo i Bujanovac, a Dačić mu poručuje: “Oni neće da pričaju o korekciji, a hoće Preševo i Bujanovac? Mnogo su pametni. A znate kada će to biti, da KiM uđe u UN, da ih priznamo kao državu? Kad na vrbi rodi grožđe”. Dakle, za Srbiju “korekcija” znači “uzeti dio Kosova bez ikakve nadoknade, teritorijalne ili diplomatske”. To baš i nije neki “kompromis”, da upotrijebimo Vučićev omiljeni koncept. S druge strane, ključni lideri kosovske vladajuće koalicije (Ramuš Haradinaj, Kadri Veseli) nisu za izmjenu teritorija, te proziru pregovaračku taktiku Beograda, koja ide za tim da pokaže kako je dogovor nemoguć.

DANI: Koliko god bio (ne)moguć, Milorad Dodik pokušaj dogovora Srbije i Kosova koristi kako bi ponovo zaprijetio otcjepljenjem Republike Srpske od BiH.

BANAC: Ništa od toga. Takav čin moguć je samo uz preporuku Vijeća sigurnosti (barem tri od pet stalnih članica uložile bi veto) i uz većinu u Generalnoj skupštini, što nije realno. Naravno, Dodik najavljuje i mnogo gluplje stvari. Glupost je njegova snaga.

DANI: Glupost je i to što se Dodik na predstojećim izborima u BiH kandiduje za člana Predsjedništva zemlje koju ne priznaje?

BANAC: Zar doista mislite da postoje neke temeljne razlike između Dodika i Ivanića? Sve je to ista spojlerska priča o nemoći i pakosti.

image
IVO BANAC

DANI: Šta je sa Draganom Čovićem? Vjerujete li da je njegova “vizija” zaista “europska Bosna i Hercegovina kao višenacionalna federalna država u kojoj su, uz jednakopravnost naroda, zaštićena i sva individualna građanska prava, koja kao takva prepoznaje europska pravno-politička stečevina”?

BANAC: Da, već pišem pismo Djedu Mrazu na Sjeverni pol da mi za Božić ostvari Čovićevu “viziju”. Ipak, dopuštam da je takvo što izglednije nego da Čović dobije počasni doktorat na Harvardu. Lako je to postići u Zagrebu…

DANI: Sudeći po “bratstvu” Čovića i Dodika, možda i u Banjoj Luci?

BANAC: To je bratstvo po kesi i očuvanju (već predugo) neodrživog stanja u BiH – moglo bi se reći “zamrznutog konflikta”. A interes koji to drži na okupu je na adresi Smolenskaja-Sjennaja ploščad 32/34 u bjelokamenoj Moskvi. Koliko god se ruski funkcionari koji upravljaju ovom firmom, ovih dana upravo Sergej Lavrov, kleli na cjelovitost i ravnopravnost naroda u BiH, te njihove izjave zvuče šuplje, te gotovo istovjetne s uvježbanijom retorikom beogradskih moćnika. Rusija ima svoje favorite u BiH, u prvom redu Dodika i njegovu malu Herrenvolk republiku, a onda Dodikova pobratima Čovića, koji je utjecajni faktor i u Hrvatskoj i koji širi ruske interese u zagrebačkim strukturama. Kao uvijek, ljepilo su energetski poslovi, uvoz nafte i plina, ulaganje u rafinerije i hidroenergetiku, ali, naravno, među recima se provlači i moskovska linija u nizu međunarodnih i društvenih pitanja. Takvo što je u potpunom sukobu s bilo kakvim europskim aspiracijama u BiH.

DANA: Vraćam se na pregovore Beograda i Prištine… Može li se, dakle, izjava Johna Boltona da SAD “ne isključuju teritorijalne korekcije ako se dvije strane međusobno dogovore”, tumačiti kao primjena američkog stava kada je riječ o nepromjenjivosti granica u Evropi?

BANAC: To jest promjena stava, ali uz “kvaku” o potrebi međusobnog dogovora. Štoviše, upravo u slučaju Srbija – Kosovo, mnogi su podržali ovaj stav, uključujući funkcionare EU (Johannes Hahn) i predstavnike europskih vlada (Francuska). Za mene je ipak bilo iznenađenje da su, pored uobičajenih sumnjivaca, plan podržali i koliko-toliko istinski specijalisti, dakle, ljudi poput Charlesa Kupchana, koji je u svoje vrijeme dobro pisao o ratu protiv Bosne, a nedavno, u Obaminoj administraciji, bio član Savjeta za nacionalnu sigurnost. Dodao bih da “korekcije granica” pretpostavljaju i stanoviti unutarnji konsenzus u svakoj od zemalja koje na takav način rješavaju svoj teritorijalni problem. Takvo što ne postoji ni u Srbiji ni na Kosovu. Zato i nema mnogo slučajeva dogovorne “korekcije granica”, posebno između demokratskih država (rijetki primjeri su izmjena neznatnih krpica teritorija između Belgije i Nizozemske 1961. i 2016., te izmjena enklava (čitmahale) između Indije i Bangladeša 2015.)

DANI: Što mislite da je presudno uticalo na ovu promjenu stava SAD-a?

BANAC: John Bolton je suverenist, dakle eksponent Trumpove doktrine Amerika na prvom mjestu. Ne moramo se složiti s njegovim stavom u vezi s Međunarodnim kaznenim sudom (ICC), ali ima nešto gordo u Boltonovoj rečenici “ne priznajemo bilo kakav autoritet koji bi bio viši od Ustava SAD-a”. Prije toga se ogradio rekavši da govori ne u teološkom, nego sekularnom smislu. U njegovu govoru Federalističkom društvu u Washingtonu 10. septembra, rekao je i ovo: “Postoje neke ustanove, EU u prvom redu, što su utemeljene na mišljenju da je nacionalna država već propala stvar, pa na toj osnovi stvaraju ustanove iznad nacionalne države, na tomu doista rade. Bog ih blagoslovio, to je njihov demokratski izbor, ako baš to žele, a Bog blagoslovio i narod Velike Britanije, koji je prije dvije godine glasovao za izlaz iz EU.” Bolton vjeruje da su države subjekti – ne privjesci međunarodnih organizacija, ne kandidati za EU – nego složeni organizmi koji moraju naći svoj put, jer u konačnici nitko ih neće pomoći ako se sami ne pomognu. Premda državne subjekte ne vidi kao ravnopravne, on ne isključuje obrambena savezništva poput NATO-a. Nažalost, ni slavni NATO-ov članak 5 (napad na jednog je napad na sve) nije više tako čvrst kako smo nekada vjerovali (hoćemo li u rat zbog Estonije ili Crne Gore?). Pored toga postoji i Trumpova ikonoklastična radoznalost, koju je Bill Gates nedavno dobro objasnio u intervjuu za londonski Guardianr rekavši da Trump nema fiksnu ideologiju, ali ako postoje situacije koje bi ga mogle predstaviti pronicljivim, spremnim potegnuti za prethodno neisprobanim rješenjima, on će ih rado prihvatiti. Dakle, politika pile naopako. To objašnjava mnogo toga: nove carinske ratove, otvaranje prema Kim Jong Unu, kritiku EU, spremnost na otvaranje vojne baze u Poljskoj itd.

DANI: Iako se o nedavnom susretu predsjednika Putina i Trumpa u Helsinkiju i dalje samo spekuliše, da li je, sudeći po svemu što se u međuvremenu dogodilo, jedna od tema tog razgovora zaista mogla biti i situacija na Balkanu, šta mislite?

BANAC: Mislim da se takvo što može pretpostaviti, posebno iz Trumpove izjave o Crnoj Gori. Ta neoprezna i ignorantska izjava učinila ga je nesvjesnim odašiljačem Putinove propagande. Nije neobično da velike sile razgovaraju o pojedinim kriznim područjima, pa i o Balkanu, premda to dugo vremena nije bila tema. No, nakon Ukrajine i Krima, došlo je novo razdoblje, u kojem Rusija širi svoj utjecaj prema Balkanu. Nema jedne zemlje na jugoistoku Europe, uključujući NATO i EU članice poput Slovenije, Hrvatske, Bugarske i Rumunjske, gdje ne rade moćni ruski lobiji. Možete zamisliti kako je drugdje. Za Rusiju je bitno zaustaviti širenje NATO-saveza na Balkanu. Što nisu uspjeli u Crnoj Gori, sad pokušavaju u Makedoniji.

DANI: Samo se Njemačka protivi promjeni granica na Balkanu, pa neki njemački zvaničnici poručuju da će, u slučaju “razgraničenja”, kancelarka Angela Merkel blokirati pristupne pregovore Srbije i EU. Ima li njemačka kancelarka i dalje moć da spriječi namjeru predsjednika Vučića i Tačija da “koriguju” granice na Balkanu?

BANAC: Stav kancelarke Merkel vrlo je jasan: Njemačka je protiv promjena granica na Balkanu. No, ne bih rekao kako to ujedno znači da bi kancelarka upotrijebila svoju moć, koja je trenutno sve manja, što je afera Maassen dokazala, kako bi spriječila nešto što je ionako gotovo neprovedivo. Moguće je da je ovo pitanje još jedan rez u ratu insinuacijama između Washingtona i Berlina. Njemački ministar vanjskih poslova Haiko Maas već je u nekoliko navrata pokazao spremnost za nadmetanje sa SAD-om (“Europa mora oblikovati protutežu tamo gdje SAD prelaze crvene linije, te napredovati tamo gdje se Amerika povlači”). Mislim da je ovakav način razmišljanja smiješan i štetan za Europu.

DANI: Ide li u tu Evropu Srbija predsjednika Vučića? Kakav Vam je utisak?

BANAC: Vučić vrlo dobro zna što se očekuje od kandidata za članstvo u EU. Zato bi bilo točnije reći kako Vučić želi da mu se vjeruje kako Srbiju želi pridružiti Europi, ali po njegovoj skrivenoj agendi i njegovim pravilima. Kakva korist od toga? Vučić je shvatio da kandidatura i priča o reformi po europskom uzoru stabilizira njegov režim. Europa nema sumnji u svoj model, pa velikodušno nagrađuje svaki najmanji pomak u tom pravcu. A ako pristupanja ne bude, bit će to još jedan dokaz nepoštenog ophođenja prema Srbiji. Neuspjeh potvrđuje zavjeru prema Srbiji. Zato se beogradska režimska štampa razbacuje frazama kako je Bruxelles prokockao povjerenje Beograda, jer nije reagirao na napade koje je Vučić izazvao svojom “mirotvornom” politikom, a Marko Đurić može čak lansirati nevjerojatnu tezu kako će Bruxelles malo sačekati da ponovno vidi Vučića “s obzirom na to da je izostala svaka podrška njegovim idejama za rešenje pitanja Kosova i Metohije i odnosa Srba i Albanaca” (Politika, 20. septembra). U međuvremenu, Beograd će vješto koristiti “europske vrijednosti”, primjerice “prava manjina”, kako bi baš svuda pokušao oživotvoriti Republiku Srpsku. Takvo što na Kosovu će se zvati “Zajednica srpskih opština”, a u Crnoj Gori ili Hrvatskoj nešto treće. (Zanimljivo, Kosovari čini se ne razmišljaju o Zajednici kosovskih općina u Srbiji, možda zato što manjinski status za njih nije nepoznat.). Problem sa zemljama ressentimenta je da one čekaju promjenu u svjetskim poretku i okolnostima. Nedavno je jedan čitatelj beogradske Politike napisao kako je Srbiji spas u čekanju: “Vreme je na našoj strani”. I tako Srbija čeka…

DANI: Koga?

BANAC: Čeka Rusiju (“Putin je tu za Srbiju, kad god je potrebno”), čeka Kinu (“Kina na velika vrata ulazi u Srbiju”), čeka Stevea Bannona, čeka Godota…

DANI: Pritiska li Rusija predsjednika Vučića kada je riječ o članstvu Srbije u EU? Pitam i zato što je ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Čepurin nedavno poručio da “Srbi kategorički ne žele da pristupanjem EU pogoršaju odnose sa Rusijom”.

BANAC: Ruske službene izjave ne treba vagati po uvjerljivosti. Cilj je stvaranje zbrke i odvlačenje pažnje. Posebno je važno da se zauzme stav koji je tako očito drzak, da jednostavno šalje poruku kako ništa, nikakvi dokazi, baš ništa, ne može utjecati na rusko ponašanje. Naravno da je za Kremlj, za Čepurina, Rusija jedini predmet srpske ljubavi. Tko bi mogao pretpostaviti članstvo u EU ljubavi za Rusiju? Ako “građanska Srbija” to ne vidi, tim gore po nju. Meni bi bilo drago kad bi za “građansku Srbiju” Vučić igrao ulogu Karađorđa prema Rodofinikinu, no bojim se da se liberalni Srbi u tomu varaju.

DANI: Zašto mislite da se varaju?

BANAC: Moskva će naći put prema svakom “partneru” spremnom na kazačok. Doista je teško zamisliti što bi još Vučić morao učiniti da potvrdi svoj vazalni odnos prema Rusiji. U članku o Makedoniji (Politico, 17. septembra), Bruno Maçães, bivši portugalski ministar za Europu, iznio je priču o ruskoj ambasadi u Skoplju, gdje od pet obavještajaca dvojica govore savršenim albanskim jezikom. To nipošto ne mijenja izdašne ruske pokušaje sabotiranja referenduma o imenu (“Zar će vam Albanci mijenjati ime?). Business is business.

DANI: “Kosovo je srpska zemlja, kolevka Srbije i njena svetinja i treba da se vrati u pravno i državno polje Srbije u skladu sa međunarodnim pravom”, kaže ambasador Čepurin i dodaje da je “situacija sa Kosovom ista kao sa Krimom”, koji je “ruska zemlja vraćena Rusiji”. Kako ovo čitate?

BANAC: Sve treba čitati u ključu. Mala Rusija (Ukrajina) je ruska zemlja, a Kijev je majka svih ruskih gradova. Lokalna varijanta: Duklja (Crna Gora) je srpska zemlja, a sv. Ivan Vladimir je srpski svetitelj i mirotočivec. Ako je Mala Rusija ruska zemlja, onda je i Krim ruska pokrajina. Nema veze što smo ga pod Katarinom oteli Tatarima. Možemo s ovim analogijama potrošiti mnogo vremena, ali jedno je ključno – falsificiranje povijesti je ključ u svim imperijalnim planovima. Kritička historiografija spominjat će Kijevsku Rusiju – zajedničko izvorište triju modernih istočnoslavenskih nacija, ili Duklju, jednu od jadranskih sklavinija koja je također bila u korijenu modernih nacionalnih integracija nekoliko južnoslavenskih naroda. No, Čepurina i Putina, uostalom Vučića i Dačića, ne zanima povijest u svim njezinim neočekivanim obratima. Njih zanima mapa rekonkviste, koja će im trebati kad kucne čas. Ako ne želite da vam Čepurin kroji povijest, nemojte čekati. Vrijeme za djelovanje je danas, ne sutra.

DANI: Veći dio srpske opozicije, baš kao i Srpska pravoslavna crkva očito žele da im baš Čepurin “kroji povijest”, valjda zato i zagovaraju “zamrznuti konflikt” Kosova i Srbije. Šta uopšte znači “zamrznuti konflikt”?

BANAC: “Zamrznuti konflikt” u prvom redu podrazumijeva čekanje boljih vremena. Ruska povijest 20. i 21. stoljeća puna je takvih situacija. Sa ruske strane granice stvarali su se politički entiteti spremni na proširenje u zgodnom trenutku. Tako je sovjetski napad na Poljsku 1939. predstavljen kao “oslobođenje Bjelorusa i Ukrajinaca od iga poljskih panova”. Vrhunac pobjedničkog iredentizma bilo je prekrajanje zapadnih granica SSSR-a nakon rata, kad su pod različitim izlikama Sovjetima pripali istočni dijelovi Poljske, tri baltičke države, dijelovi finskog i čehoslovačkog teritorija, Besarabija i sjeverna Bukovina. Sovjeti su jedno vrijeme držali i dvije satelitske republike u Kurdistanu i Azerbajdžanu. Nakon raspada SSSR-a nove su ruske vlasti nastavile s politikom “zamrznutog konflikta”, uglavnom u zemljama sljednicama (Transnistrija, Južna Osetija, Abhazija, Donjeck i Luhansk itd.), ali i drugdje (Bliski istok). No, ovaj put Zapad je koliko-toliko pomogao Gruziju, Ukrajinu itd. u borbi protiv ove ruske taktike. Slično je bilo i s Kosovom. Drugim riječima, “zamrznuti konflikt” ima izgleda samo u odsutnosti protuteže neke druge suprotne sile. To bi Vučić i njegovi kritičari, kao i bojovnici u mantijama, morali imati na umu kad je riječ o Kosovu.

image
NARAVNO, DODIK NAJAVLJUJE I MNOGO GLUPLJE STVARI. GLUPOST JE NJEGOVA SNAGA.

DANI: Šta mislite o “istorijskoj posjeti” predsjednika Vučića Kosovu?

BANAC: Mislim sve najgore. Ona naravno podsjeća na Miloševića i Gazimestan, s tom razlikom što je Milošević jasno najavio kako “oružane bitke još nisu isključene”. On je u tom trenutku bio apsolutni gospodar Srbije i njenih pokrajina, podčinio je Crnu Goru, bušio je Hrvatsku i Bosnu, a na raspolaganju je imao JNA. Nitko mu iz svijeta nije prijetio ili mu išta otežavao. Da je Vučić u takvoj poziciji, vjerojatno bismo čuli nešto militantniji govor. No, ovo je bio govor bezubog Miloševića, vezanog tankim nitima briselskog dijaloga, ali još spremnog na prijetnje svojim zapadnim i južnim susjedima.

DANI: Hrvatska šahovnica se, kazao je predsjednik Vučić, nikada nije vijorila u Kninu; Srbi su, dodaje, u vrijeme Slobodana Miloševića ginuli za Knin, za Sarajevo i za Prištinu… Zar predsjednik Vučić na ovaj način ne priznaje ono što većinska Srbija i dalje uporno negira: da je Srbija bila agresor u ratovima devedesetih?

BANAC: Ovo govori da Vučić i danas gleda na dijelove Hrvatske, cijelu BiH i Kosovo kao na neotkupljene dijelove Srbije (Serbia irredenta). Premda tvrdi da nema agresivnih namjera ni prema komu, nije propustio napomenuti kako lažu oni koji ga optužuju za mijenjanje granica, “jer granice danas, gde su?” Mislim da je besmisleno dokazivati gdje su granice Srbije i zašto su tamo gdje jesu. Da Srbija nije bila agresor, njene granice bi danas bile nešto mekše, možda i drukčije. Srbija je izazvala tri ili četiri rata (ovisno o tomu kako brojite) i sve ih izgubila. Nije lako priznati da si pao u vlastitu stupicu. Niti ima smisla potezati povijesne dokaze za hrvatstvo Knina ili bosanstvo Sarajeva. Vučić želi da se zamaramo s takvim besmislicama, da vam ja sad guslam o Trpimiru i Dmitru Zvonimiru, hrvatskoj biskupiji, o Šubićima i fratrima, te naravno o slavnoj “šahovnici”, koja se, koliko je meni poznato, ni danas ne “vijori”, jer nije riječ o zastavi, nego o grbu. Vučić je opsjednut Kninom, jer je u Kninu razbijen i pobijeđen jedan imperijalistički projekt. Tlapnje o Kninu, Sarajevu i Prištini neće mu pomoći. Tamo ga čekamo s istom odlučnošću kao prije dva desetljeća i više.

DANI: Jeste li očekivali ozbiljniju reakciju EU na ovako skandalozan govor predsjednika Vučića, posebno na dio koji se odnosi na Slobodana Miloševića?

BANAC: Nisam. Oni ništa ne primjećuju, ništa nisu naučili, ali, kao stari Burbonci, ništa nisu ni zaboravili. Valja reći da je Vučić dao vrlo precizan i svima dostupan plan velikosrpske politike. Ništa nije tajio.

DANI: Šta nije tajio?

BANAC: Vučić ne samo da je uvjeren kako je Milošević “bio veliki srpski lider”, te da su mu “namere […] svakako bile najbolje, ali su nam [!] rezultati bili mnogo lošiji”. Drugim riječima, Vučić se potpuno identificira s Miloševićem, vidi njegove rezultate kao svoje, a Miloševića kritizira kao nerealnog, kao nekog tko nije shvatio “da nismo sami u svetu i da se bez sveta ne može”, a “interese i težnje drugih naroda zanemarili smo [opet otkrivajuća identifikacija!] i potcenili”. Štoviše on misli da je bila pogreška što smo “isporučili [Miloševića] i zbog naše tobož zločinačke politike na BiH”. EU nema sluha za stvarno značenje ovakvih izjava. Oni ne shvaćaju da su dio onog svijeta bez kojega se ne može u nove ekspanzije – ovaj put u ime stabilnosti. Zanimljivo, više ih uzbuđuju bukači u Chemnitzu nego miloševićevski revival na Kosovu. Šovinizam je normalan na Kosovu, ali ne u civiliziranoj Njemačkoj.

DANI: EU nije reagovala ni kada je predsjednik Vučić, povodom obilježavanja godišnjice akcije Oluja, Hrvatsku uporedio sa NDH. Koliko je ta šutnja Bruxellesa opasna po region?

BANAC: Ako je Hrvatska danas ista kakva je bila za NDH, onda nema prostora za razgovor. No, nisam siguran da to mnogi u EU žele razumjeti. Zapadni listovi liberalnog spektra odnedavno su puni glupih i posve obmanjujućih priča o navodnoj ustašizaciji i revizionizmu u Hrvatskoj. Naravno, kao i gotovo svaka europska zemlja, Hrvatska ima lijep broj opsjenara raznog ideološkog predznaka, ali to ne može opravdati ovakve teze koje prerastaju u kampanju. Mislim da ne griješim kad Beograd doživljavam epicentrom ove propagandne kampanje. Na nju su se nalijepile raznekorisne budale sklone hiperboličnom bulažnjenju. Upoređivati ustašizam s demokratskim poretkom u suvremenoj Hrvatskoj svojevrsna je rehabilitacija NDH. No, briga Vučića što njegovo žrtvovanje istine o tobožnjem kontinuitetu NDH, poput Odisejeva žrtvovanja ovce i jagnjeta, priziva valove sjena i starih zločina. On želi da se Hrvati identificiraju s NDH, jer to je njegov argument ne samo protiv Hrvatske nego i protiv Zapada. Kako to objasniti Johannesu Hahnu? Možda samo trumpovskom pilom naopako, kad bismo ga podsjetili da je najveći broj endehaških Nijemaca zapravo bio iz Austrije.

DANI: Usput, zar Milorad Pupovac, koji je zajedno sa notornim Miloradom Dodikom i crnogorskim četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, sve češće dekor u Vučićevom regionalnom velikosrpskom buketu, nije trebalo direktnije da se ogradi od ove izjave predsjednika Srbije?

BANAC: On to nikad neće učiniti, jer je, unatoč vlastitoj svilenoj i lakrimoznoj retorici, eksponent Vučićeve i Dodikove politike. Kako on odgovara na pitanja poput vašeg? Prije nekoliko dana komentirao je svoju ulogu statista u Bačkoj Palanci ovim riječima: “Ja za svoje riječi kanim odgovarati, ali za tuđe ne”. Pupovac nije odgovoran za Vučićeve riječi. On na njih šuti. Ali priznaje da ih dobro čuje. Kakav prikladan splet! Dobro čuje, a ništa ne govori.

DANI: Ispada da isto rade i hrvatska Vlada i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koji poručuju da je Vučićeve tirade najbolje ignorisati. Jeste li saglasni sa ovim stavom?

BANAC: Naravno da nisam. Oni koji ignoriraju Beograd nemaju nikakve politike koja bi odgovorila na mirnodopsku strategiju velikosrpskog imperijalizma. Ono o Miloševiću, Kninu, Sarajevu i Prištini samo je okvir za kontinuitet davno zacrtane politike. Ključni dio Vučićeva govora je onaj u kojem Vučić predlaže gospodarski oporavak Srbije i beogradsku gospodarsku dominaciju nad cijelim Balkanom (“Srbija je počela ekonomski da jača, srpska privreda je najbrže rastuća privreda na Balkanu u ovoj godini, stranih investicija imamo ubedljivo više od svih ostalih zajedno, javni dug Srbije dramatično pada. […] spremni smo da subvencionišemo dolazak kompanija iz centralne Srbije [za razliku od “neotkupljene Srbije”] spremnih da ulože u posao i južno i severno od Ibra”). I doista je tako. Predsjednik Privredne komore Srbije ovih se dana pohvalio velikim joint venture poslovima između srpskih i albanskih tvrtki. Tako je, primjerice, Nelt Co. Serbia upravo kupio jednu albansku tvrtku i tako stvorio jedinstvenu logističku mrežu u regiji.

DANI: Iako se, makar i deklarativno, sve preostale države regiona zalažu za ulazak u EU, koliko je taj naum ostvariv, posebno u svjetlu predstojećih izbora za Evropski parlament?

BANAC: Ako sadašnji sastav Europskog parlamenta nije bitno utjecao na ulazak niza balkanskih zemalja u EU, teško je povjerovati da će sljedeći saziv, koji će sasvim sigurno u prosjeku biti više euroskeptičan, promijeniti ovu situaciju nabolje. Svjesna ili nesvjesna, svejedno, politika EU često se svodi na hranjenje ruskih i turskih apetita balkanskim plijenom. To će samo oslabiti EU i posve je otvoriti ruskim utjecajima. Uz Trumpovu politiku slabljenja Europe, takav je ishod više nego siguran. No, ne morate biti u EU da biste se borili za svoju kožu, za svoj suverenitet. Kad su Britanci i Francuzi nakon Münchena prepustili istočnu Europu Hitleru, nije bilo dovoljno nastojanja za zajednički nastup protiv agresije – naravno tamo gdje se takvo što moglo postići. Samo su se Poljaci borili, ali ni oni nisu propustili uzeti svoj komad Čehoslovačke (Tješin). Svi su, jedan po jedan pali u Hitlerove ralje. Zato je važno pronalaziti vlastite izvore demokratske suradnje u našem prostoru.

DANI: “Naše jedino zajedničko sidrište može biti politika popuštanja u svemu osim u nezavisnosti i slobodi. Odgovorni državnici su uglavnom koncilijantni. Koliko im je dopušteno, traže pomirljiva, kompromisna rješenja. Upravo zato što im ovo razdoblje ne pogoduje, moramo raditi na vlastitom programu demokratske suradnje i ne obazirati se na crne legende o zloćudnosti našeg prostora, koje su nas u prošlosti uvijek skupo stajale. Vrijeme je da se, negativnim svjetskim trendovima unatoč, iznađu vlastiti odgovori na regionalne izazove”, napisali ste nedavno u autorskom tekstu za podgoričku   Pobjedu. U postojećim okolnostima, koliko su realni međusobna demokratska saradnja i vlastiti odgovori na regionalne izazove o kojima ste pisali?

BANAC: U ovom trenutku ne pretjerano. No, mijenjat će se ljudi i okolnosti. Prije osamnaest godina napisao sam: “Možda je raspad Jugoslavije došao kasno sa stanovišta uspostave evropskih nacionalnih država, ali prerano sa stanovišta stvaranja zajedničkog evropskog identiteta”. Danas znamo paradoksalni odgovor na ovu dilemu. Niti su nacionalne države relikt prošlosti, niti je zajednički evropski (federalistički) identitet izgledan. Stoga je raspad Jugoslavije došao u pravi trenutak, što znači da dolazi i pravi trenutak za posve nov model održive suradnje – demokratski i rezonantan, slobodan od svake ideologije, bez samozadovoljnog europskog moraliziranja i jugoslavenskih fikcija..

image
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh