Ivo Andrić: “Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.’’

Andirćeva misao iz naslova, njegov je odgovor i komentar na posvećenu mu pjesmu koju donosimo u cjelosti.
Pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević Sergo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji.

Kairski bazar – posvećeno mome prijatelju Ivi Andriću

Mujezin pjeva sure svome Bogu
Alah da mu oprosti, jerbo lažno pjeva.
Nije to ljubavi već pjesma gnjeva,
poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza,vezana za nogu,
oko sebe mlijeko nevješto proljeva.
A muhe se kupe, lijeni Arap zjeva
u prljavu svoju obavijen togu.
U prašini gustoj djeca zamazana,
otresaju nečist sa čupave glave,
dok džamija stara,
ko krastava rana zapušteno zjapi.
Svjedok prošle slave k nebu se uzdiše.
Miomiris gnoja i Homerov masni dio
ovnujskoga loja.

Ivo Andrić odgovorio je svome prijatelju Niki Miroševiću pismom u kome kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.’’

Ivo Andrić je bio i ostao pisac čija djela odišu jedinstvenim književnim stilom. Upitno je njegovo isčitavanje iz današnje perspektive, te valorizacija kroz dnevno-političke potrebe politikanata.
Bez namjere da ga se brani ili osporava – takvo nastojanje je bez svrhe i smisla, evo jedno od promišljanja na ovo temu s kojim se lakše isčitava i doživljava Ivu Andrića. Donosimo i pisanje njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ).

U svojoj knjizi Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu Muhsin Rizvić piše o Andrićevoj duhovnoj sklonosti i stvaralačkoj opterećenosti za ”pervertiranim psihopatološkim likovima, seksualnim manijacima, sadistima i scenama ludila i zločina. A pošto je za junake tog sataniziranog svijeta, selekcijom i redukcijom opakosti i društvene pomjerenosti, uzimao Bošnjake kao izdanke islama i Istoka, s kojeg, prema evropskom crno-bijelom romantičkom uvjerenju i kršćanskoj anatemi još od srednjeg vijeka, dolaze sve krajnosti zla i nastranosti, njegova pripovjedačka umjetnost bila je posljedica i, književno oslobođena, ilustracija dizertacijskih intelektualnih postavki i prirodna faza u razvoju, ispoljavanju i ekspanziji njegova duhovnog života, u oslobađanju vlastitih negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima”. Jedan u nizu mnoštva primjera gdje se Andrić, kako napisa rahmetli Muhsin Rizvić, oslobađa negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima jeste njegova pripovijetka ”Za logorovanja” u kojoj Andrić, opisujući Mula Jusufa, jednog od likova iz spomenute pripovijetke, piše da je taj Mula Jusuf ”prezirao te Bosance, muslimane, neuke, surove, nevjerovatno ograničene ljude, što tako svečano i s toliko važnosti govore svoje gluposti”.

___________________

(1) Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, objavio je u Takvimu tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević Sergo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji.

(2) “Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu”, NIPP “Ljiljan”, 1995 g.
_______________________

Novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ) se u feljtonu objavljenom na stranicama toga lista pozabavio Andrićevom doktorskom disertacijom i samom analizom lika i djela dobitnika Nobelove nagrade za književnost (1961.) Ive Andrića. FAZ tako napominje da je Andrić jedan od onih nobelovaca, čija se djela još uvijek čitaju, i to na mnogim jezicima u svijetu, da je njegov književni opus gotovo u cjelosti dostupan na njemačkom jeziku.

List piše i o stalnom utjecaju “u bivšoj Jugoslaviji i prije svega u Srbiji, gdje su djela toga u BiH rođenog i tamo odraslog Hrvata već generacijama školska lektira. Upravo u Bosni i Hercegovini nacionalistički predstavnici muslimanskog većinskog stanovništva imaju problema s Andrićevim djelima, kojima predbacuju ‘antitursko’ usmjerenje. No Andrić je bio previše pametan i talentiran, a da bi kao književnik bio nacionalist. Ipak se da primijetiti da se tursko osoblje u njegovim djelima često opisuje kao zaostalo.

Je li Andrić, koji je Beograd izabrao kao grad u kojem želi živjeti, doista onaj ‘mrzitelj Turaka’ za kojega ga grde njegovi protivnici u BiH? Ključ za objašnjenje Andrićevog literarnog opusa i svjetonazora je njegova 1924. objavljena disertacija s originalnim njemačkim naslovom: ‘Die Entwicklung des geistigen Leben in Bosnien unter der Entwicklung der türkischen Herrschaft’ (Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine).”

FAZ pojašnjava da je Andrić bio i diplomat u službi tadašnjeg ministarstva vanjskih poslova u Beogradu te da je morao uzeti i određeni politički obzir. Tako je, navodi se dalje, u uvodnoj fusnoti doktorskog rada Andrić naveo da njegov znanstveni rad nije kritika islamske kulture, nego “kritika onih posljedica na jednu kršćansku, slavensku zemlju”. Međutim, odmah u uvodu se može uočiti kakvo je mišljenje Andrić imao o Turcima, piše u feljtonu FAZ-a.

“Turska vladavina je, prema Andriću, vodila do ‘podivljalosti običaja i nazadovanja u svakom pogledu’. Andrić Bosnu i Hercegovinu za vrijeme vladavine Turaka vidi kao ‘moćnu utvrdu protiv kršćanskog Zapada’. To su, međutim, riječi i mišljenja iz jednog drugog vremena. Ona potječu od jednog diplomata, a ne od pisca Andrića. Njegova disertacija je važna dopuna za razumijevanje djela Ive Andrića. Osobito zbog toga što o tome velikom europskom piscu do danas nije objavljena uporabljiva biografija na njemačkom jeziku”, pojašnjava FAZ.

________________________

Ive Andrića je doktorsku disertaciju “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine’’ odbranio 1924. godine na Univerzitetu Karla Franca u Gracu.
Uredništvo “Sveske zadužbine Ive Andrića’’ po ovom pitanju kaže: “Uzevši u cjelini, Andrićev doktorski rad ima neuporedivo više literarnog nego naučno-historijskog značaja. U njemu su nagoviještene uglavnom sve teme koje će pisca okupirati u njegovim proznim djelima. U disertaciji se, isto tako, nalazi jezgro gotovo svih budućih Andrićevih zamisli utemeljenih na istorijskoj građi. Mnoge knjige do kojih je došao pišući tezu, Andrić je docnije koristio kao izvor podataka za svoje romane i priče (Travnička hronika, Na Drini ćuprija, ciklus priča o fratrima, i drugo).’’
O istoj toj disertaciji Ivan Lovrenović kaže: “Pitajući se tada o prirodi teksta i postupka u Andrićevoj disertaciji, ustvrdio sam da on, naravno, nije umjetnički, ali da nije u strogom smislu riječi ni znanstveni, nego da najprije pripada području u kojemu se miješaju ideološki i znanstveno-deskriptivni diskurs. Pisao sam u tom članku o kristijanocentričkim i europocentričkim elementima u Andrićevoj koncepciji (bosanske) kulturne historije.’’
O važnosti doktorske disertacije Ive Andrića, kao njegovog glavnog djela, piše prevodilac njegove disertacije profesor Zoran Konstatinović. “Kada se danas postavlja pitanje o mjestu disertacije u cjelokupnom piščevom djelu, treba znati da se ona svakako nalazi na prvom mjestu zamašnog Andrićevog opusa. Na prvom mjestu zato što ona omogućuje najobuhvatniji susret sa piščevom sviješću, sa Bosnom kao njegovom glavnom temom, sa svim arhetipovima iz kojih gradi svoje likove, sa svim motivima koji ga opsjedaju, sa motivom permanentnog genocida koji u kriznim situacijama prima oblike bezdušnog fizičkog istrebljenja, sa motivom vječitog pritiska i more, stalno prisutnog straha, sa motivom konvertitstva uza sve njegove posljedice, ili sa motivom permanentne buntovnosti kao obilježjem svakog ‘pravog Bošnjaka’. U disertaciji se može otkriti geneza svega što je Andrić kao književnik oblikovao i iskazao.’’

Po ovom pitanju navodimo riječi Andrićevog mentora, profesora dr. Hajnriha Feliksa Šmita. “Jedna od autorovih teza, njegovo poricanje svakog za kulturu pospješujućeg utjecaja islama i Turaka, neće ostati bez prigovora…’’ Andrić je “odlučno i veoma jasno, do te mjere jasno da jasnije ne može biti’’ (prof. Zoran Konstantinović), u svojoj disertaciji pisao na najgori mogući način o dolasku i ulozi islama u Bosni. Odmah na početku disertacije, u prvom poglavlju Andrić piše: “Rečeno je da je osvajanjem Carigrada ‘evropskom čovječanstvu’ nanijeta rana. Biće da je malo zemalja koje su ovaj udar imale teže i bolnije da osjete nego što je slučaj sa Bosnom’’, “Otimajući se uporno podjarmljivanju sa Zapada, bogumilstvo je na kraju silom prilika zemlju odvelo pod jaram Istoka. Katolička propaganda, služeći se naprijed pomenutim sredstvima, doprinijela je ovom kobnom koraku. Pod pritiskom zamršenih i nezdravih vjersko-političkih prilika, Bosna je postepeno išla u susret svojoj propasti’’ i, kako Klaić kaže, “mnogo ranije nesretne katastrofe godine 1463. bila sputana u verige turskih sultana’’. Međutim, antiislamski najjasniji pasus Andrićeve disertacije, pasus za koji njegov prevodilac profesor Zoran Konstantinović kaže: “Ovo je rečeno odlučno i veoma jasno, do te mjere jasno da jasnije ne može biti, pa se zato može pogrešno razumjeti’’, glasi: “Po geografskom položaju Bosna bi zapravo trebalo da povezuje zemlje Podunavlja sa Jadranskim morem, a to znači dvije periferije srpsko-hrvatskog elementa i ujedno dvije različite oblasti evropske kulture. Potpavši pod islam, Bosna ne samo da je bila lišena mogućnosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da učestvuje u kulturnom razvoju hrišćanske Evrope (kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obilježjima), nego je, štaviše, zbog domaćeg islamiziranog elementa postala moćna prepreka hrišćanskom Zapadu’’. Zaista je ovo jasan govor, kao da slušamo Radovana Karadžića i Franju Tuđmana i njihove planove o podjeli Bosne i Hercegovine.

Ivo Andrić je sljedećim stavovima u disertaciji pokazao da se nije mogao oteti iskušenju da one Bosance koji su prihvatili islam predstavi kao najveći šljam i otpad od hrišćanskog stanovništva.
Po onoj Njegoševoj “Isturči se plahi i lakom’’, ili po franjevcu I. F. Jukiću, koji govoreći o bosanskim muslimanima, zapisa i ovo: “Oni su postali od zločestijeh hristijanah, koji svoje gospodstvo ne znajući drukčije sačuvati, poturčiše se.’’
A sada slijedi citat iz Andrićeve disertacije. “Osmanlijska državna ideja, kao i bosansko kraljevstvo, islam, a također i bogumilstvo, bili su samo sredstva da se sačuva zemljišni posjed i vlast koja je iz tog posjeda proisticala. Izvod iz narodne pjesme muslimanskog porijekla (Andrić ne zna ime autora pjesme, već se poziva na K. Horrmana, op. a.) najjasnije ocrtava način na koji je sprovedena islamizacija: Beg je Rada lijepo poturčio i sa lijepom Anom oženio, Darovo mu deset kuća kmeta, Ne zove se sada Radojica, Već se zove Pilipović Ibro. Iz ovih nekoliko stihova nazire se vodeći motiv mjerodavan za islamizaciju… Isto shvatanje o motivima i popratnim pojavama islamizacije, mada nešto drastičnije u izrazu, nalazimo u ostvarenjima narodnog duha hrišćanskog dijela stanovništva.’’ U nastavku istog poglavlja Andrić piše i ovo: “Bila je još jedna institucija koju je osvajač donio sa sobom i koju je nametnuo porobljenoj zemlji, a koja je za islamizaciju, pa prema tome i za duhovni život Bosne, bila od velikog značaja; to je danak u krvi.
Poznati putnik Bartolomej Georgijević, na osnovu ličnog iskustva prikazuje ovaj posebni način poreza: ‘Pored teških nameta, koje moradoše hrišćani pod Turskom snositi, turska svirepost oduzimaše im s vremena na vrijeme najljepšu djecu. Turci ih odvajahu od roditelja i po tom vaspitahu ratnoj vještini. Ova se djeca nigdje više ne vraćahu roditeljima, od kojih su silom odvojena. Prvo ih odlučivahu od hrišćanske vjere; i oni postepeno zaborave na vjeru, roditelje, braću, sestre  i ostale krvne srodnike, i ako se docnije kadgod susretnu s roditeljima, oni se ne poznaju.’’

www.islambosna.ba
_____________

“Nijedan primjerak prijevoda njegove disertacije nije moguće naći u BiH’’.
Enes Škrgo, kustos Muzeja Ive Andrića u Travniku, naš najbolji poznavalac lika i djela Ive Andrića.

magazinplus.eu