Urednički kutak

Moja nana Šaćira, rahmet joj duši, znala je reči: “Jebo ti pravdu kad dođe prije do droba – nego do Boga”

Prvi put objavljeno 28. juna 2018.

Sve dok na ovdašnji napotizam i klijentelizam gledamo sa sentimentom jer su to “Naši”,a oni “Drugi” su još gori – uzaludno se nadati boljem društvenom okruženju.

Često me poznanici i prijatelji pitaju zašto rijetko pišem o ovdašnjim prilikama, a kada pišem da li se zajebavam jer koristim dosta psovki i sve im je sličnije satiričnoj pisaniji nego ozbiljnom analitičkom osvrtu.
Naravno, nije da mene ne zanima ovdašnje stanje. Naprotiv, ja desetljećima pokušavam biti društveno koristan član ove zajednice ali sav moj trud je uzalud. Ja ne prihvatam da budem “igrač” bilo kojeg od ovdašnjih mecena, lidera ili samozatajnih kreatora Visočke zbilje. Jer, kako to reče Hećo u vrijeme Alijanse “neće nama srhinjsko seljače vodit politiku”.

Ja nisam, a niti sam ikada želio biti “produžena” ruka bilo kojeg političkog projekta. Nisam od liski koje ovdašnjim privrednicima pušu pod jaja i pričaju im priče koje žele da čuju o sebi. Nisam od onih koji po mišljenje idu bilo kome.

Prof. dr. sc. Josip Kregar je nedavno dobro opisao društveno-političke aktere: “Cinik nema obzire. Sluša sve dok ne dobije šansu da naređuje. Cinik je poslušnik i uhljeb koji tvrdi da su svi takvi, da su ideje samo riječi, da riječi nisu djela, da nitko ništa ne misli, da se sve zaboravi, da sve ima cijenu. Svi imaju cijenu i ne vrijede ništa.

Kako nazvati tu ležernost grijeha, relativnost odgovornosti, to slavljenje neznanja, bahati osjećaj superiornosti nad drugima koji su blesavi i ne znaju uživati u životu.”

Moja nana Šaćira, rahmet joj duši, znala je reči: “Jebo ti pravdu kad dođe prije do droba – nego do Boga”.

Da nisam odgojen u islamskoj kulturi i tradiciji koja prije svega podrazumijeva poštenje i bogobojaznost; da nisam slušao rahmetli Nuru i Rasima (mater i babu) koji su me učili radu, redu i moralnim vrijednostima; da nisam zavolio ovu prćiju što se rodnim krajem zove; da nisam …,  da nisam – vjerovatno bih, kao i moja nana Šaćira u prvim predratnim danima “JBM” i sve poslao u tri LPM.
(Te, ratne “92., a gledajući arsenal naoružanja s kojima je velikosrpski agresor krenuo na BiH nana Šaćira je onako uzgred, samo za sebe, ali naglas izustila “gledaj ti pogani s čim su krenuli na nas – jebo im Bog mater”. Nana Šaćira je klanjala svih pet vakat namaza i postila svaki mjesec Ramazan. Cijeli njen život je prošao u radu, održavanju porodice, odgoju djece i islamskoj kulturi i tradiciji. Bila je to jedina psovka koju sam ikada iz njenih usta čuo.)

Moje je prokletstvo što mi je istina vodilja, a empatija odgojni recidiv kojeg ne mogu da se oslobodim. Moj problem je što se bojim samo Boga, a ljudima nikad laskao nisam. Moj problem je što sam htio da vjerujem u dobronamjernost ljudi – zajednički, društveni interes i onda kada sam bio svjestan da me lažu. Moj problem je što predano, a nadam se, i odgovorno radim ono što volim.

Moj problem je što sam kao srednjoškolac pokrenuo peticiju protiv tadašnjih “komunista”. A onda ti “komunisti” postadoše SDA Bošnjaci, i nikako da mi oproste onaj prvi grijeh.

Moj problem je što sam kao perspektivan “omladinac” u Visoko dovodio slobodnomisleće ljude na javne tribine, da bi poslije gostovanja dr. Branka Horvata: tadašnji sindikalni lider rekao kako me treba objesit za muda, na jarbol ispred parka, kao primjer drugima.

Moj problem je što sam predvodio komšiluk u pobuni poznatoj kao “Srhinjska buna za potok”.
1986. godine smo došli do prvog čovjeka Skupštine Jugoslavije, a ovdašnja vlast je po “prijekom sudu” osudila oko 30 žena za narušavanje javnog reda i mira. Srhinjski potok smo spasili do današnjeg dana, a sad će mu, sve su prilike, dohakati ovi uhljebi i demagozi. Današnji SDP-ovac mi je tada sugerisao da “ako partija kaže da je mlijeko crno” treba da prihvatim tu konstataciju kao istinu i činjenicu.

Moj problem je što sam kao novinar krao naše ljude iz JNA u Sloveniji i Hrvatskoj, dok su ovdašnji pametnjakovići bili sigurni da rata biti neće. Tadašnja ulema i ugledinci tog vremena su mi na javnom skupu kazali “jebo ti Marković mater, a ti njemu”. (Ante Marković posljednji premijer Jugoslavije). “Da Bog da ti vlasi glave došli” bila je javno izrečena želja mojih komšija i rodbine, na sav trdu da se ratna iskušenja prevaziđu na najbezbolniji način.

Moj problem je što sam 49 mjeseci nosio uniformu Armije Republike BiH, i što sam “pripljezao” skoro pa sva ratišta, a kraj rata dočekao u Bosanskoj Krupi.

Moj problem je što do današnjeg dana pokušavam očuvati i afirmisati vrijednosti koje ovdašnja društvena zajednica ima.

Ja se “talio” nisam nikada, a ponekad požalim što nisam. Pa mi opet bude drago što sam ostao dosljedan u tom iskušenju.

Danas, nisam više siguran šta i kako dalje. S političkim subjektima nisam vješt. Privrednici su zaokružili vlastite svjetove – vlastitih egoizama. Razumnih je sve manje, a glupost je beskonačna te je uzaludno nadati se boljem.

Uzaludna je svaka etika, moral, empatija dok su nam cinici mjerna jedinica društvene vrijednosti i društveno prihvatljivog življenja.

Moj skepticiram nije deklarativne naravi.

– Od 1997. godine, a odlukom tadašnjeg saziva Općinskog vijeća Visoko, imenovan sam za prikupljanje, selekciju i arhiviranje ratne arhivske građe. Svaka politička garnitura tu Odluku je ignorisala, a paralelno trošila sredstva po vlastitom nahođenju svih ovih godina.

– Od 5. maja 1999. godine, kao Produkcijska kuća razvijamo niz projekata informativnog i dokumentarističkog karaktera: TV hronika na medijskim kućama iz okruženja, internet stranice magazinplus.eu, visoko.ba, veterani.ba, sportskisavezvisoko.ba a da za svo ovo vrijeme plaćamo ceh zbog nastojanja da održimo diskurs nezavisnog medija i nepristranih izvještavanja.

– Sve ove godine PROPADA ratni arhiv, a fabrikuje se ratna istorija po volji pojedinaca.

– Sve ove godine od privrednika slušam; “ti si njihov”, “ti ne smiješ”, “ti si Azizov, Hećin, Munibov, Halimov, Amrin …”, “šta mi se tovariš, zauzet sam”, “zar je zapelo i tebi”, “zar ti nisi Mustafin, Osmanov, Nercov, Bucin …”, “zar ti ne radiš s ustašama i vlasima neka te oni vade iz govana”….

– “Ljubičanstveni” su nas odjebali jer nismo htjeli “opičiti Karavdića”. Prva među jednakim je trebala “jastreba” jer je imala dovoljno informativne podrške. Ovi drugi su ostali kratki jer “nismo pobjedili” ili “nisam ja više u stranci”.

Milion primjera bi se moglo navoditi kao dokaz “društvene odgovornosti političkih i privrednih subjekata”. Suvišno je lanjskoj kiši kabanicu tražit.

Na pokušaj da se sačuva uspomena na rat i zaslužne pojedince, oglušili su se svi akteri društvene zbilje uz komentare; “Još je rano pisati o ratu” ili “Davno je prošao rat, hvataj se pametnija posla”.

Na pokušaj da zadokumentujemo i afirmišemo značajne datume i ličnosti, sugerisano nam je da historijski datumi i ličnosti nisu popularni za aktuelno vrijeme. “Sad su neka druga vremena i treba gledati od čega se živi”.

Na pokušaj da afirmišemo aktuelne aktere društvene zajednice su nam kazali; “Ma nemoj mene, natovariće mi se poreska, stranke i ovaj NVO sektor.”

Činjenica je da ovdašnja društvena zajednica fabrikuje stanje u kojem jesmo. A posljedica su politički akteri. I zato je uzaludno presipati iz šupljeg u prazno – šta je starije kokoš ili jaje.

Ovaj rukopis je tek usputni pokušaj da radoznalcima: prijateljima i poznanicima pojasnim ili barem djelimićno približim stanje stvari koje me dovele u fazu ravnodušnosti. Ili bolje rečeno da sam u fazi kada pokušavam raditi ono što volim, na način kako to može, a da moralne principe ne podređujem dnevno-političkim potrebama.

I da završimo s mišlju Prof. dr. sc. Josipa Kregara: “… još sam u dilemi: stvara li loša vlast sve gluplje ljude ili pad inteligencije stvara šanse za opstanak loše vlasti. Ima nas sve manje, ali smo zato sve gluplji.”

magazinplus.eu – M.H.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close