logo
bios

Igor Štiks: Planu desnice možemo se suprotstaviti samo političkom borbom

Objavljeno prije 3 godine . u pon, mar 14th, 2016

Desnica je transparentna s obzirom na tri stožera na kojima želi temeljiti svoju vlast: želi održati kapitalistički poredak, eliminirati opoziciju i suzbiti pobunu policijskim aparatom i tajnim službama. Sve to zahtijeva političku borbu na koju, moram samokritički reći, dobar dio našega kulturnog, društvenog i sveučilišnog sektora nije spreman

(Piše: Dragan Grozdanić – Novosti)

 

Povod za razgovor s Igorom Štiksom njegova je nova knjiga ‘Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država’, plod autorova dugogodišnjeg bavljenja temama državljanstva i građanstva (nakon što ju je lani objavio londonski Bloomsbury, ove je godine izašla u izdanju zaprešićke Frakture). Višestruko nagrađivani književnik, poznat po romanima ‘Dvorac u Romagni’ i ‘Elijahova stolica’, lani je sa Srećkom Horvatom sastavio rasprodan zbornik ‘Dobro došli u pustinju postsocijalizma’, a uskoro izlazi i njegova već nagrađivana drama ‘Brašno u venama’.

Možete li pojasniti svoju tezu da je državljanstvo kao pravni odnos bilo jedan od ključnih faktora raspada Jugoslavije i sukoba devedesetih?

Riječ je o tome da države nastaju i nestaju na osnovi naših ideja o političkim zajednicama kojima pripadamo i tome kako bi one trebale izgledati. Početkom devedesetih pravno postoje državljanstva republika u kojima bi svi državljani, odnosno građani (pa i kad su državljani drugih republika) trebali biti jednaki, dok se gotovo istodobno širi ideja da naša politička zajednica nije samo republička nego i, ponajprije, etnonacionalna, odnosno da se solidarnost između građana ne bi trebala ostvarivati na temelju republičkoga ili širega federalnog okvira nego na temelju njihove etnonacionalne pripadnosti. Imamo sukob nečega što pravno postoji i nečega što tek nastaje i što će značajno izmijeniti dotadašnje republičko državljanstvo u obliku državljanstva novih država, dok će u tom procesu federalno državljanstvo, kao što znamo, nestati. Političke elite u Miloševićevoj Srbiji i Tuđmanovoj Hrvatskoj odigrale su dvoličnu ulogu: kad se radilo o njihovim republikama, inzistirale su na lojalnosti svih republičkih građana i teritorijalnom integritetu, a kad je bila riječ o drugim republikama (sa srpske strane o Hrvatskoj i BiH, s hrvatske o BiH), sugerirale su da politička zajednica, kroz proces raspada Jugoslavije, mora obuhvatiti sve pripadnike etničke nacije. Tu vidimo da se, uz sve postojeće faktore raspada Jugoslavije, pojavljuje i motivacijski faktor svakog pojedinca koji se u tom trenutku pita gdje je njegova država, tko garantira njegovu sigurnost i prava te kome duguje lojalnost. Mnogi su se podijelili upravo po tom principu: neki su birali etničku lojalnost i ustali ili protiv svojih ili protiv tuđih republika, dok su drugi ostali lojalni svojim republikama i u slučajevima kad su im one, odnosno nastajuće države, bile, blago rečeno, više maćehe nego majke.

ETNOCENTRIČNA DRŽAVA I EU

Tko je danas stranac a tko neprijatelj, kako piše u naslovu vaše knjige? S obzirom na aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj, bi li mogući odgovor bio ideološki koncept Tomislava Karamarka, po kojemu je narodni neprijatelj svatko tko priča protiv HDZ-a?

Konkretna situacija u Hrvatskoj vraća nas ponovno pitanju kako zamišljamo svoju političku zajednicu; tu vidimo sukob ideje da svi državljani RH trebaju uživati jednaka prava i da kao takvi ne mogu biti stranci i neprijatelji u svojoj državi. Država je tu da im garantira sigurnost i prava, a manjinama i dodatna kulturna i politička prava. No suočavamo se s time da izrazito jake političke snage ne priznaju ili dovode u pitanje same temelje na kojima počiva država, kojima suprotstavljaju neku vlastitu ideju Hrvatske, koja u tom smislu ne bi bila republika i koja bi se temeljila na etničkom ekskluzivitetu. Jasno je da je Hrvatska i danas primarno etnocentrična država, što znači da je posvećena probitku i zaštiti svoje većinske grupe, 90-postotnom stanovništvu koje se deklarira kao etnički hrvatsko, ali dopušta, naravno, i manjinska prava unutar ustavnog poretka.

Kakva je na ovim postsocijalističkim prostorima danas (nezahvalna) pozicija državljanina i građanina?

Već u slučaju Hrvatske i Slovenije vidimo određene razlike. S ulaskom u Europsku uniju hrvatski su državljani postali i europski građani; zanimljivo je da Hrvatska nije citizenshipprevela kao europsko ‘državljanstvo’ nego kao ‘građanstvo’, uvodeći time jednu malu, ali vrlo važnu političku razliku – državljanstvo, u toj interpretaciji, može biti vezano samo uz državu, dok se EU smatra asocijacijom država unutar koje se mogu prakticirati određeni oblici građanstva. Bez obzira na to (u slovenskom primjerice ne postoji jezična mogućnost za takav manevar), europsko državljanstvo podrazumijeva ono što smo imali i u Jugoslaviji, tj. formalno dvostupanjsko državljanstvo, dakako s različitim obimom prava. U primjeru Hrvatske svjedočimo još kompleksnijoj situaciji: imamo državljane koji ne žive u Hrvatskoj, na primjer više od 500.000 njih je u BiH, od kojih mnogi participiraju na izborima i utječu na njihove ishode, ne nalazeći se pritom pod jurisdikcijom RH. Također, imamo mogućnost da bilo koji građanin EU-a može u Hrvatskoj birati i biti biran na lokalnim i europskim izborima. Oni nisu naši državljani, ali jesu građani s jasno definiranim pravima. Dakle proces redefiniranja političke zajednice i dalje je u tijeku.

Sumiramo li sadržaj vaše knjige, mogli bismo zaključiti da model etnocentrizma koji je vodio dezintegraciji Jugoslavije ni danas nije napušten, dapače, s dolaskom nove vlasti ponovno je aktualan?

U Hrvatskoj zasad imamo retorički građanski rat između onih koji smatraju da treba spasiti republiku kao takvu i onih koji smatraju da je treba uništiti time što ćete razbijati državne ploče na ćirilici ili mijenjati Ustav, pa onda i državljanstvo, a sve kako bi i pravno definirali pitanje pripadanja, stvarajući pritom velik broj stranaca, onih koji su ‘gosti’ i onih koji bi kao takvi trebali otići. Konačno, i političkih neprijatelja, što uglavnom podrazumijeva lijevoliberalni i lijevi spektar društva. Tako danas slušamo različite varijacije ustaškog mota ‘Ili se pokloni ili se ukloni’. Cilj takve politike je ostvarenje ne samo etničke nego i političke homogenizacije putem eliminacije civilnog sektora i opozicije. Drugo, mi nemamo konsenzus oko toga kako treba izgledati naša politička zajednica, a čini se, podvlačim, da imamo vrlo suprotstavljene ideje o tome kakvo bi društvo trebalo biti ili kakav ekonomski sistem želimo. Jasno je da ekstremno desna opcija, uz etničku i političku isključivost, zastupa i radikalni kapitalizam. Njoj se vrlo stidljivo suprotstavlja civilni sektor, kulturna scena i manje ljevičarske organizacije s antikapitalističkim idejama i zagovaranjem neke vrste socijalizma u 21. stoljeću. Ono što je u većini država temeljni sukob, to da se politička zajednica dijeli na one koji su za i one koji su protiv kapitalizma i traže mu alternativu, kod nas je gurnuto u drugi plan. Ne smijemo zaboraviti i na dimenziju ne samo formalne nego i materijalne jednakosti, jer je ona fundamentalna za svaku političku zajednicu.

Kako komentirate huškačko pismo predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović upućeno Miloradu Pupovcu, u kojemu je naglasak stavila na ‘golemu većinu hrvatskih državljana čije nacionalne osjećaje vrijeđaju performansi, novinarske ili umjetničke slobode i satira’ onih koji tobože ne vole svoju zemlju? Što ćemo s tim ‘nenarodnim’ trnom u predsjedničinu oku?

Predsjednica je već imala ozbiljnih problema s korištenjem pojmova ‘državljanin’ i ‘građanin’ prilikom svoga tuđmanovskog obraćanja ‘Hrvatima i Hrvaticama’, koje je i kod nje imalo etnički, a ne državljanski sadržaj. Kod nje vidimo još jednu veliku opasnost, kad vrlo jasno izražava ideologiju o kojoj smo govorili: ako su već u državljanstvo pripušteni oni koji ‘državi hrvatskog naroda’ etnički ne pripadaju, ako su u njemu i oni koji se ne slažu s tom ‘golemom većinom’ za čijeg se trbuhozborca proglašava, onda je takvima bolje da šute. Nama ostaju čuđenje, skandaliziranje i manji protesti, nešto što neće zaustaviti i ustavni i politički inženjering kojemu svjedočimo, a čije bi posljedice mogle biti isključivanje iz građanstva velikog broja onih koji se s takvom politikom ne slažu, dok će se pojedinci svojim odlaskom iz zemlje sami isključiti iz takve političke zajednice. U upravo nastajućem savezu antifašističkog tipa, koji bi morao spojiti i liberale i ljevičare, treba jasno reći kakvu zajednicu želimo. Ako će biti kapitalistička, naša politička zajednica neće opstati kao republika. Ona će reproducirati upravo ovakve fašistoidne pojave, koje su jedini jamac očuvanja socijalne hijerarhije i duboke klasne podijeljenosti. S druge strane, desnica je i dalje u državotvornom procesu, on za nju nije gotov sve dok ova zemlja ne bude u potpunosti etnički profilirana, a po mogućnosti i teritorijalno proširena.

KAPITALIZAM RASTAČE DRUŠTVO

Platformu antifašističkog tipa možemo možda naći među nekoliko hiljada kulturnih radnika koji i dalje traže smjenu revizionističkog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića?

Jedino priznanje koje se Hasanbegoviću može odati jest to da je vrlo koherentan i konzistentan u svojim stavovima i da se tek nedavno, ambivalentnom retoričkom osudom ustaškog režima, donekle udaljio od svojih intimnih stavova; genocidna politika fašističke manjine za njega je tek, kako je podlo rekao, ‘moralno posrnuće’ i to cjelokupnoga hrvatskog naroda. On je doveden da radi na ostvarenju državotvornog projekta jer doista smatra da u javnom prostoru ne može biti opozicije i da je kultura izvorište ljevičarenja, neprijatelja poretka kojemu teži, pa je u misiji njegove eliminacije. Maske ne samo da padaju nego ih neki, poput njega, ni ne nose. No najveći problem je politički pokret koji ga je izbacio na površinu: u situaciji smo da gledamo fašističke marševe i postrojavanja u glavnom gradu, da su na najvišim pozicijama ljudi koji otvoreno prizivaju Endehaziju i njezine institucije kao svoj ideal. Ipak, njihov ideal nove Endehazije bio bi, vjerujem, ponešto drugačiji: podrazumijevao bi etničku homogenizaciju s eventualno većim teritorijem (ako jednom prođe), uz relativnu snošljivost spram manjinskih ostataka i ne tako manjinske grupe onih koji drugačije misle, ali ne i u javnom prostoru – dakle možda može državljanstvo, ali ne i građanstvo. Istodobno, ovakav katastrofalni kapitalizam, koji je kod nas uvela i sprovodi ta desnica, u potpunosti rastače društvo. I tu je paradoks: veliko retoričko domoljublje ide ruku pod ruku s uništenjem vlastite države i društva kroz kapitalističku transformaciju.

Postaje li politička borba nužnost?

Desnica je transparentna s obzirom na tri stožera na kojima želi temeljiti svoju vlast: želi održati kapitalistički poredak i služiti kapitalu koji će financirati političke elite, eliminirati opoziciju u izbornoj utakmici ali i unutar društva (ondje gdje je još ima, a to su neprofitni mediji, kultura i sveučilišta) te suzbiti pobunu policijskim aparatom i tajnim službama. Istodobno, valja militarizirati društvo kako bi se kroz pojačanu ulogu vojske, koja može i policijski djelovati, onemogućio širi otpor. Plan je jasan i zahtijeva političku borbu na koju, moram samokritički reći, dobar dio našega kulturnog, društvenog i sveučilišnog sektora nije spreman. Ta bi borba bila teška, ali je jedina koju naša generacija, i radi onih koji iza nas dolaze, mora voditi. Nužnost političkog angažmana na obrani osnovnih principa na kojima počiva republika je veća nego ikad ako se uopće jednom želimo naći u poziciji da se bavimo uređenjem svoje političke zajednice, i to ne po pitanju etničkog sastava nego po pitanju (ne)jednakosti.

Drugim riječima, ljevici bi trebalo vratiti primat nad nacionalnim državama? Poslužimo se riječima grčkog ekonomista Kostasa Lapavicasa koji kaže da je Europa propala i da je ne treba spašavati te da ljevica mora pronaći način predlaganja progresivnih ekonomskih i socijalnih politika koje redefiniraju nacionalno.

Republiku Hrvatsku stvorila je ljevica kroz Drugi svjetski rat. Kao što desnica ima svoj omiljeni primjer u nacifašizmu kako stvari trebaju izgledati pa se pokušava približiti tom idealu, ako ga ne i u potpunosti ostvariti, za ljevicu danas mora biti relevantno da antifašistička borba nije počivala isključivo na tom anti, već i na jasnom odgovoru na pitanje: Što ćemo raditi kada zemlju oslobodimo? U knjizi govorim da je tajna uspjehaTita i komunista koji su predvodili taj pokret bila u tome da su kao manjinska politička snaga odmah dali tri vrlo jasna i drska obećanja: oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika, rješenje nacionalnog pitanja i socijalna emancipacija. Pa nisu pozivali radnike i seljake da ginu zato da bi ponovo živjeli kao nepismeni ljudi u svojim selima niti da se žrtvuju da bi nakon toga služili kapitalu. Jasno je kako je socijalna emancipacija bila temeljno obećanje na osnovu kojeg su dobili rat: napravit ćemo zemlju u kojoj će svatko imati pravo na zdravstvo, obrazovanje, stanovanje i na osobni razvoj.

Kako vidite scenarij migrantske krize: Europa je pala na ispitu, a izmjenama zakona o nadzoru državne granice u Hrvatskoj se omogućuje da vojska čuva granice?

Ideja EU-a zadobila je tri udarca od kojih će se teško oporaviti. Najprije smo u grčkoj krizi mogli vidjeli autoritativno nametanje rješenja Ciprasovoj vladi, što je mnoge dubinski razočaralo. Potom, nehumano ponašanje prema izbjeglicama i potpuni nedostatak solidarnosti unutar EU-a. I konačno, nakon terorističkih napada u Parizu, proces totalne sekuritizacije najprije Francuske, a onda i ostalih zemalja. Vidjeli smo Uniju s kojom se doista jako teško identificirati. To nas dovodi do drugog problema o kojem govoriLapavicas. To je pozicija koju treba dobro promisliti jer ne mislimo nacionalno isto u Grčkoj, Škotskoj ili u Hrvatskoj. Europa je gotova, ali i nacionalna je država gotova. To bi bio moj dodatak Lapavicasu. Nacionalna država nema suverenitet, Hrvatska je ekonomski slabija od mnogih korporacija, ona je u krajnjem slučaju svoj suverenitet predala iNATO-u i EU, i upravo su je te desničarske elite (bez većeg otpora tzv. socijaldemokrata) orobile od osnovnih resursa reprodukcije društva ponudivši je globalnoj prostituciji na svjetskom tržištu kao jednu malu i ne baš pretjerano važnu zemlju. Nacionalna država mora biti redefinirana i spram globalnog kapitalističkog sistema i spram raspadajuće odnosno transformirajuće EU koja će završiti u nekoj vrsti teško shvatljive, višestupanjske organizacije gdje će se neke države integrirati više, druge prihvatiti svoj periferni položaj dok će treće ispasti iz igre, a neke nikad neće biti ni primljene u tu igru. U trenutku kad se borimo protiv fašizacije događa se redefinicija osnovnih političkih jedinica s kojima smo dosad računali: poddržavni entiteti, nacionalne države, višenacionalne unije, transnacionalne asocijacije, globalni akteri. U tom kontekstu neka nas ne čudi što se pokušava redefinirati i nacionalno, što u stvarnosti često biva na etnički način: zatvaranjem u plemensko, hijerarhijsko, nestrpljivim ograđivanjem bodljikavom žicom, militarizacijom i logikom horde koja se bori protiv drugih hordi za Lebensraum.

Ne krije li se u primanju zahtjeva Bosne i Hercegovine za članstvom u EU istovremeno i očajnički potez Unije kojim se, uza sve probleme s kojima je suočena na svim razinama, želi stvoriti slika kako je pristup europskim integracijama još uvijek snažan? Zlobnici bi rekli: evo BiH spašava EU od propasti. Kako iz pozicije vašeg privremenog zavičaja, onog otočkog, jer trenutno živite u Edinburgu, vidite najavljeni referendum oko ostanka Velike Britanije u EU?

Vratimo se zakratko na Lapavicasa koji iz svoje perspektive ne može u potpunosti razumjeti Škote koji žele ostati u EU i smatraju da je to za sada bolje rješenje, iako su socijaldemokratski i lijevo nastrojeni, nego biti isključivo podvrgnut torijevskoj Engleskoj. U tom smislu je jako teško dati odgovor na pitanje treba li EU rušiti ili spašavati jer će na različitim mjestima ono biti različito shvaćeno. Moj nedavno preminuli prijatelj AlešDebeljak jednom je uzviknuo u Hotelu Evropa u Sarajevu: ‘Jebeš zemlju koja Bosne nema; jebeš Europu koja Bosne nema’. Mislim da je to dobar komentar na performans predaje aplikacije BiH Uniji, odnosno, kako ste rekli, pokušaj Bosne da spasi EU kao takvu. Možda su ovi u Briselu stvarno shvatili da im je dosta nameta i da bez Bosne nema selameta. Šalu na stranu, moja kritika funkcioniranja institucije EU ne može se samo tako suprotstaviti želji nekog bosanskohercegovačkog građanina za stabilnošću i mogućnošću nesmetanog putovanja i koji spram katastrofalne situacije u kojoj živi ne vidi EU kao dodatnu katastrofu već vjerojatno kao mogućnost za barem – mir, ako ništa drugo. Možda bi državljanstvo na tri stupnja oslabilo etnička trvenja i u krajnjem slučaju BiH smjestilo u širi okvir u kojemu bi zemlja puno bolje funkcionirala. Ne budimo stoga cinični prema onima u BiH koji priželjkuju europsku integraciju, ali svakako ono što se ipak mojim zemljacima mora reći jest da ih tamo ne čekaju ruže već, dapače, možda samo mogućnost da se unutar redefiniranog pravnog okvira borimo zajedno.

Izvor Novosti

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh