O ISLAMU, NAUCI I BUDUĆNOSTI
Ziauddin Sardar – pdf izdanje
“Već dugo vremena ne postoji ozbiljno promišljanje islama. Muslimani se udobno oslanjaju, odnosno vraćaju na stara tumačenja islama isuviše dugo. I to je razlog zašto se osjećamo tako mučno i bolno u savremenom svijetu, te zašto toliko nelagodno doživljavamo moderno doba. Učenjaci i mislioci već dulje od stoljeća preporučuju da se moramo ozbiljno posvetiti idžtihadu, misaonim naporima i promišljanju, a sve s ciljem da reformišemo poimanje islama. Početkom XX stoljeaća, Džemaludin Afgani i Muhammed Abduhu pokrenuli su novu vrstu idžtihada. Mnogi uvaženi intelektualci pridružili su se ovoj ideji, kao i akademici i mudri ljudi poput Muhammeda Ikbala, Malika ibn Nebija i Abdul Kadira Avde. Ipak, idžtihad predstavlja jedinstvenu stvar u muslimanskim društvima koja nije uspjela. Postavlja se pitanje zašto je to tako.”
….
“Nismo uspjeli odgovoriti idžtihadu zbog nekih temeljnih razloga. Primarni jeste činjenica da je kontekst naših sakralnih tekstova – Kur’ana i primjera iz života poslanika Muhammeda, a.s, što je naš apsolutni referentni okvir – okoštao u povijesti. Prema tekstu se interpretativno možemo odnositi samo ukoliko se taj tekst poima trajnim. Međutim, ukoliko interpretativni kontekst teksta nikada nije naš sopstveni kontekst, naše vrijeme, teško da interpretacija može imati neki stvarni značaj ili smisao za nas koji živimo ovdje i sada.
Povijesna tumačenja konstantno nas vraćaju i vuku nazad u povijest, ka okoštalim i zatvorenim kontekstima prijašnjice. Gore od toga jeste da nas ovakva tumačenja vraćaju ka smišljenim i romantiziranim kontekstima koji nikada nisu postojali u povijesti. Ovo je razlog zašto i pored činjenice da su muslimani veoma emotivno privrženi islamu, islam sam po sebi, kao jedan svjetonazor i etički sistem, ima jako malo ili tek samo posredno relevantnosti za svakodnevnicu muslimana, osim jasne pažnje i fokusa na obrede i molitve. Idžtihad i nova promišljanja nisu bili mogući jer nije postojao kontekst unutar kojeg se oni ustvari mogu realizirati.”
….
” Kada norma postane plitka privrženost fikhu, diktatima ove ili one škole mišljenja, dešava se učmalost i okoštalost. Tu vlada osjećaj da će “Šerijat riješiti sve naše probleme”, te stoga one grupacije koje imaju koristi od ovakvog shvatanja Šerijata nužno i po svaku cijenu moraju očuvati svoju teritoriju, izvor svoje moći i prestiža. Jedno prevaziđeno zakonsko tijelo na ovakav način izjednačava se sa Šerijatom, izbjegava se svaki vid kritike, odnosno proglašava nezakonitim, jer se smatra protivnim Božanskoj prirodi.
Uzdizanje Šerijata na nivo Božanskog također znači da sami vjernici nemaju nikakvu ulogu ili djelatnost, jer, kako zakon ima apriornu važnost, ljudi ne mogu učiniti ništa, osim da ga slijede i pokoravaju mu se. Vjernici tako postaju pasivni primatelji, umjesto aktivnih tragalaca za istinom.
U stvarnosti, Šerijat nije ništa osim niza principa, ili jednog vrijednosnog okvira koji muslimanskim društvima pruža smjernice i putokaze. Međutim, ovaj niz principa i vrijednosti nije statičan i jednom zasvagda dat, nego dinamično deriviran unutar promjenljivih konteksta i životnih uslova.”
…
“Kada islam, kao jedna ideologija, postane program djelovanja određenih interesnih grupa, on gubi humanost i postaje bojno polje na kojem se moral, razum i pravda žrtvuju na oltaru emocija. Štaviše, mali je korak od totalitarne ideologije do totalitarnog poretka u kojem je svaka ljudska situacija otvorena za državnu arbitražu. Transformacija islama u političku ideologiju utemeljenu u državi ne samo da ga lišava svakog moralnog i etičkog sadržaja nego taj čin većinu muslimanske povijesti pretvara u neislamsku.”
…
“Proces redukcije počeo je sa samim pojmom alima (učenjaka).
Samo, postavlja se pitanje: ko je alim? Ko ga proglašava autoritetom?
…
Ne smijemo dopustiti da ova klasa ljudi pokopa plemenitu ideju idžtihada, koja je zapečaćena i okoštala u dalekoj povijesti.
Obični muslimani diljem svijeta koji imaju brige, pitanja i velike moralne dileme oko trenutnog stanja stvari u islamu moraju se vratiti temeljnim konceptima islama i staviti ih u jedan novi okvir mnogo šireg konteksta. Idžma’ mora označavati konsenzus svih građana, koji će voditi ka odgovornom i participativnom upravljanju. Džihad se mora razumijevati u svom potpunom duhovnom značenju kao nastojanje i borba za mir i pravdu koji bi trebalo da budu živa realnost svih ljudi na svijetu. Pojam ummeta mora biti redefiniran tako da postane nešto više od puke reduktivne apstrakcije. Kao što je to govorio Anwar Ibrahim, ummet nije “puka zajednica svih onih koji se izjašnjavaju kao muslimani”, to je prije “moralni koncept o načinu na koji muslimani treba da postanu zajednica te kako muslimani treba da se odnose prema sebi, drugim društvima i svijetu prirode”.
To znači da ummet ne uključuje samo muslimane, nego i druge narode koji su potlačeni i bore se za pravdu. U tom smislu, korak ka sintezi napredak je ka primarnim značenjima i poruci islama kao moralnog i etičkog stava i uređenja svijeta, kao prostora miroljubive građanske kulture, participacijskog nastojanja, te jednog holističkog načina saznavanja, postojanja i djelovanja.”
…
“Muslimanska društva neprestano se povlače u suprotne smjerove. S jedne strane, najezda kulturalno destruktivnih “modernih” trendova, primjerice u visokoj tehnologiji i urbanom planiranju, prijete da u potpunosti desetkuju muslimanske kulture. S druge, pak, strane, inertnost okoštalog tradicionalizma također prijeti da uguši muslimanska društva. Tenzija koju uzrokuju ova dva štetna životna stila sada pogađa samu srž muslimanske ličnosti. Uistinu, došlo se do takve tačke vrenja da muslimanski intelektualci urgentno treba da poduzmu određene korake da bi muslimanska ličnost opstala i spasila se u bliskoj budućnosti.”
…
“U cjelokupnoj historiji islama, Šerijat nije bio više zloupotrebljavan, pogrešno razumijevan i pogrešno interpretiran koliko u ovoj našoj epohi. Šerijat se koristio da opravda opresiju i despotizam, nepravdu i zloupotrebu vlasti i moći. On je predstavljen kao okoštalo zakonsko tijelo koje ima malo ili nimalo veze s modernim vremenima. Nadalje, predstavljan je kao intelektualno sterilan skup znanja koja pripadaju dalekoj historiji više negoli sadašnjosti i budućnosti. Sve to ustvari nanijelo je veliku štetu muslimanskom narodu, ugušilo je istinski preporod islama i izvornu pojavu savremene muslimanske intelektualne tradicije….
… Fragmentirajući Šerijat na ovaj način, te ignorirajući njegove opće vrijednosti, muslimanski učenjaci i pravnici uništili su njegovu suštinu i holističku prirodu, te ga predstavili na jedan uistinu groteskan način. Dok Šerijat naglašava milost, umjerenost i ravnotežu, današnji eksponenti Šerijata ističu ekstremne kazne ne uzimajući u obzir društveni i politički kontekst. Dok je Šerijat po prirodi protivan svakoj vrsti despotizma, savremeni spasioci Šerijata pokušavaju ga nametnuti poprilično despotskim sredstvima.
Dok Šerijat promovira političku i društvenu pravdu, te jednakost svih pred zakonom, moderni praktičari Šerijata nastoje nametnuti njegova pravila onima koji su poniženi i bez ikakvih prava ili, pak, manjinama i stranim prognanicima kojima Šerijat ne znači ništa. I dok se jedan aspekt Šerijata sputava i zataškava, jer ne odgovara vladajućim oligarhijama ili zapadnim obrascima, drugi se prenaglašava da bi se narod obmanuo kako “šerijatski zakon” još uvijek funkcioniše.
Ukoliko se želi da Šerijat postane dominantni putokaz i princip ponašanja u savremenim muslimanskim društvima, on mora biti izbavljen iz kandži okoštalih tradicionalističkih učenjaka i pretjerano revnih pozapadnjačenih pravnika.”
…
“Idžtihad se definira kao “ulaganje krajnjeg napora da bi se odredio stepen mogućnosti određenog šerijatskog pitanja”.
“Krajni napor” svakako uključuje analogiju, te je to razlog zašto su brojni učenjaci kijas smatrali posebnom formom idžtihada. I dok Kur’an i sunnet Šerijatu daju nepromjenjive zakone, idžtihad i idžma’ predstavljaju jednu dinamičnu osnovu Šerijata. Upotreba idžtihada uključuje fokusiranje na pravne i etičke propise Kur’ana, zajedno s njihovim pragmatičnim formulacijama u sunnetu, koji se odnose na praktične i moralne probleme današnjice. Međutim, prije negoli rezultati idžtihada steknu šerijatsku validnost, oko njih se moraju složiti muslimanski učenjaci i intelektualci (konsenzus ili idžma’). Na ovaj način Šerijat se upotpunjuje, razvija i prilagođava konstantnim promjenama.
Navedenim osnovnim izvorima Šerijata, Kur’anu, sunnetu, analogiji (kijasu), konsenzusu (idžma’u) i individualnom promišljanju (idžtihadu), pridružena su tri dodatna ili pomoćna izvora.
Prema riječima Saida Ramadana, to su:
1. Istihsan – odstupanje od pravila prethodnika u određenim pitanjima, te postupanje po drugom pravilu zbog relevantnijeg pravnog mišljenja koje iziskuje navedeno odstupanje.
2. Istislah – jedinstveno mišljenje koje je nastalo zbog općeg interesa o kojem se Kur’an i sunnet nisu eksplicitno izjasnili.
3. Urf – običaj ili praksa određenog društva bilo u formi riječi ili djela. ”
…
” Nužno je da svijet posmatramo i shvatamo onakvim kakav on jeste, a ne onakvim kakvim bismo ga mi željeli vidjeti. Tek onda kada budemo shvatili i cijenili istinske dimenzije savremene zbilje, možemo razmišljati o reformama koje će kreirati svijet kakav želimo.
Većina muslimanskih učenjaka i intelektualaca svijet ne vide onakvim kakav je on uistinu. Umjesto toga oni vide ružičastu fatamorganu, koja je većinom plod njihovih umova. Oni ne mogu shvatiti ili uvidjeti da su njihove discipline ustvari arena političke moći, u kojoj su objektivnost i neutralnost retorička logička podloga, odnosno opravdanje za kontrolu, te da je integritet samo drugo ime za mudri lični interes. Svijet naučnih polja ili intelektualnih disciplina, uključujući prirodne i društvene nauke, nije svijet nepristranog promišljanja, ili platonske potrage za istinom i moralnim vrijednostima. To je svijet u kojem se vode brojne ideološke i idejne bitke i u kojem su mišljenje i tradicija razdvojeni i omeđeni za dominaciju i kontrolu. U ovoj igri, muslimanski učenjaci, naučnici i ekonomski stručnjaci po mnogo čemu su autsajderi, izuzev ako razumiju ovo: njihovi napori da “islamiziraju” ovu ili onu naučnu disciplinu ne samo da neće dovesti niti do jedne reforme, nego će, uistinu, dodijeliti još više intelektualnog prostora i teritorije idejnom univerzumu zapadne civilizacije.”
Izbor: magazinplus.eu
