Kultura življenjaLifestyle

Idi dijete u školu, da ne bi morao raditi

Mislim da su desetljeća proleterske diktature u bivšoj Jugoslaviji odnijeli danak na mnogi poljima, uključujući i naš pogled na svijet. Marksizam je učio da vrijednost proizvoda proističe iz vrijednosti rada koji je na taj proizvod utrošen pa tako postoji gradacija vrsta rada. Rad koji zadovoljava “osnovne” potrebe je najniže na skali vrijednosti. Uglavnom je to fizički rad na proizvodnji hrane, skloništa, infrastrukture itd. Intelektualni rad je, po marksizmu, taj koji zadovoljava neke našu “duhovnu nadgradnju” koja dolazi tek kad se podmire osnovne potrebe. Iz te gradacije proistekla je i praksa da se u bivšoj Jugoslaviji za svaku vrstu posla dodjeljuje određeni broj “platnih poena” koji onda određuju koliko će ko biti plaćen. “Obični,” tj. uglavnom fizički poslovi, su dobijali mali broj poena, a oni upravljački “intelektualni” su dobijali uglavnom najveći broj poena.

Neću sad ni da ulazim u to zašto je ovakav sistem logički kontradiktoran i nema uporišta u zdravoj ekonomskoj teoriji. Ono što želim da istaknem je kako je taj sistem decenijama oblikovao psihu naših mladih ljudi. Pošto je sistem nakaradan, takvu je i psihu proizvodio–nakaradnu.  

Jedna od ideja koju je taj sistem izrodio je i ona čuvena koju je mnogi roditelj izgovorio: “Idi, dijete, u školu da ne bi morao raditi (fizičke poslove).”

Problem sa ovakvim razmišljanjem je taj da onaj ko u školu ide prvenstveno zato što bježi od određene vrste posla vjerovatno neće biti kvalitetan radnik ni u onome za šta se školuje, ako uopšte i nađe posla. Ne mogu da shvatim kako neko može da dozvoli da mu pokretačka snaga bude bježanje od posla, a ne ljubav prema poslu. Ako neko ide u školu samo zato što tu opciju manje mrzi nego fizički posao, meni je to jako tužna slika. Tačno, ni ja ne radim fizičke poslove sad, ali to nije zato što ih mrzim. Volim ja svakakve poslove, ali trenutno radim nešto što mi se baš sviđa. Ako jednog dana dođe do toga da mi ta opcija ne bude dostupna, biće još mnogo poslova koji me privlače, uključujući i fizičke.

Tačno je da su balkanske ekonomije osakaćene ratom, političkim mahinacijama, nepotizmom, i mnogim drugim uticajima. Ali, čini mi se da je ono što je ipak najviše sakati naš stav prema poslu.

Piše: Predrag Rajšić
Izvor: www.predragrajsic.blogspot.be

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close