logo
bios

I bošnjački nacionalizam je negacija Bosne

Objavljeno prije 3 sedmice . u sri, nov 28th, 2018
U toku je proces odrođivanja bosanskih katolika i pravoslavaca od Bosne, a neće doći do njihovog identitarnog srastanja sa Srbijom ili Hrvatskom.

Ruku pod ruku s iskušenjima jedinstvene Bosne i Hercegovine s dva entiteta i tri konstitutivna naroda koja dolaze iz političkih i društvenih elemenata koji te političke i pravne činjenice dovode u pitanje, ide i uloga religije, s kojom se tri naroda – Bošnjaci, Hrvati i Srbi – u velikom dijelu poistovjećuju.

Stoga i politički procesi često nailaze na otpore u međuodnosu tih čimbenika, u čemu većinske konfesije itekako djeluju na oblikovanje političke i društvene zbilje unutar BiH i prema van.

Konfesije i kolektivna sebičnost

Fra Mile Babić s Franjevačke teologije u Sarajevu, kaže kako tri konfesije – islam, katolicizam i pravoslavlje – na unutarnjem planu utječu svojim sveukupnim djelovanjem, pri čemu je ono konstruktivno kada nije vođeno kolektivnom sebičnošću, a kada se, primjerice vjerski blagdan jedne konfesije proglasi danom općine ili državnim praznikom, ono je destruktivno, čega u BiH itekako ima.

“Jer su dva kolektivna identiteta – religiozni i nacionalni – tijesno povezani, pa se skoro i ne razlikuju. Gotovo je svaki pravoslavac Srbin, svaki katolik Hrvat i svaki musliman Bošnjak. Stoga imamo tri religijska i tri nacionalna kolektivizma. Kad su ti kolektiviteti vođeni kolektivnom sebičnošću, oni razaraju mir, a kad poštuju drugost drugoga u svakom smislu, tada grade zajedništvo i mir, tj. državu kao zajedničku kuću”, kaže Babić.

Na vlasti su trajno tri nacionalne stranke koje su, ističe, nosioci nacionalne sebičnosti, odnosno nacionalizma i nastoje povlasticima potaknuti vjerske službenike na služenje nacionalnom egoizmu, za što su najodgovorniji nacionalni političari koji opće i državne intrese podvrgavaju svojim, ali krivi su i vjerski službenici koji poklone prihvaćaju i time izdaju univerzalne principe svojih konfesija.

Partikularno umjesto zajedničkog dobra

Sve tri stranke pritom se zauzimaju za svoja nacionalna dobra – više im stalo do partikularnoga nego zajedničkog dobra koje predstavlja država, a što se više deklarativno zaklinju u nju, to je više rastaču. S druge strane, tri konfesije po naravi su upućene na ono svima zajedničko – univerzalne vrijednosti, poput ljubavi prema Bogu ili bližnjemu.

“Bližnji je svaki čovjek kojega susrećemo u svojoj kući ili bilo gdje drugdje, bez obzira na njegovu religijsku, nacionalnu ili koju drugu pripadnost. Iz težnje za moću nastaje konfuzija državne i konfesionalne [vjerske] vlasti, pa u crkvama i džamijama neki vjerski službenici govore kao nacionalni političari, a na političkim skupovima neki nacionalni političari nastupaju kao vjerski službenici”.

Suradnja među vjerskim zajednicama postoji – tu je, primjerice, Međureligijsko vijeće te suradnja teoloških fakulteta, no ona bi, kaže, mogla biti dublja i šira.

Dok istovremeno, katolici surađuju s katolicima u Hrvatskoj, pravoslavci s pravoslavcima u Srbiji, a muslimani s muslimanima  u susjednim i zapadnim, a osobito islamskih zemljama poput Turske ili Saudijske Arabije.

Podanički položaj i građani kao objekt

To, navodi, utječe na vanjsku politiku, a stara paradigma se sastoji u tome da su katolici u BiH, kasnije Hrvati, tražili zaštitu od Hrvatske, pravoslavni od Srbije, a muslimani od Turske, što je te etnonacionalne grupe dovelo u podanički položaj, a time i zajedničku državu prema tim zemljama, što građane lišava njihovog političkog subjektiviteta – oni nisu subjekt, nego objekt politike koja se vodi u stranim državama.

Konfesije pritom, kaže, mogu biti korektiv društva i voditi miru te dobrosusjedskim odnosima onda kad poštuju svoje temeljne univerzalne principe.

“Kad religije svoje humanističke principe stavljaju u službu svojih nacionalnih, partikularnih principa ili u službu svojih ekonomskih interesa, tada one izdaju same sebe i vode ljude u mržnju i u sukobe. Svega toga imamo u BiH”.

Iako su u BiH tri principa u odnosima države i religija – religiozna sloboda i jednakost svih ljudi, odvojenost države od religije te suradnja na pitanjima zajedničkog interesa, u praksi, zaključuje Babić, nacionalna politika nastoji vjernike privilegirati ili instrumentalizirati, odnosno politička vlast i vjerske zajednice stalno su u kušnji da svoje interese stave iznad zajedničkog dobra.

Ipak, smatra da ljudi i narodi u BiH uglavnom vode konstruktivnu politiku prema Hrvatskoj i Srbiji i očekuju je nazad, kao što muslimani i Islamska zajednica imaju konstruktivan odnos prema drugima u BiH i okruženju – a zajednička im je percepcija ‘izvana’.

‘Niža’ civilizacijska razina

“Imam dojam ponekad da se mi u BiH iz njihove perspektive nalazimo na nižoj civilizacijskoj razini. Ta predrasuda onemogućuje uzajamno poštovanje i suradnju”, zaključuje Babić.

Dino Abazović s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, kaže da se religijski i konfesionalni identitet pretenciozno predstavlja kao ‘moćan identitet’ u suvremenom društvu.

U BiH su, navodi, stotinama godina tri stabilna religijska – židovsko-kršćansko-islamski – te četiri konfesionalna identiteta – židovski, katolički, pravoslavni i islamski – a sporovi se ne vode oko identiteta, već njihovog mjesta i uloge u državi koja za sebe tvrdi da je sekularna.

“Nema države u kojoj će svi njeni građani imati neko zajedničko uvjerenje, svjetonazor koji dijele, ali je zato neutralnost države u vezi s pitanjem svjetonazora nužna. Kako god, za razliku od perioda prethodnog društveno-političkog uređenja socijalističkog tipa (bivša SFRJ), kada smo imali situaciju sa “teizmima bez ikakvih javnih uloga”, kako je to precizno definirao Srđan Vrcan, danas svjedočimo da je etabliran sistem, prije svega etnopolitički u svojoj naravi, sa teizmima izuzetno značajnih javnih uloga”, kaže Abazović.

Vjera spaja i razdvaja

U BiH se, kaže, nije oformila jedna nacija, već nacionalni pluralizam, a u procesu nacionalnog diferenciranja domicilnog stanovništva, religije i konfesije su imale ključnu ulogu – vjera je ta koja spaja i razdvaja u BiH.

“Tako da se i danas kod većine stanovnika religija i konfesija smatraju za uporišne tačke određenja identiteta, kao i individualne i kolektivne svijesti, kako o sebi samima, tako i o drugima”, zaključuje Abazović.

Kulturolog Srđan Šušnica, pak, smatra da je djelovanje i utjecaj tri konfesije na realnu politiku i oblikovanje dominatnog političkog diskursa jako, razarajuće za formiranje sekularnog društva, destruktivno za građane, politički život i državu te pogubno za razvoj liberalne demokracije.

“Možemo reći da su tri najveće organizovane religije u BiH prisutne na dva nivoa. Na najopštijem nivou, ove tri religije, pogotovo pravoslavna i katolička, su podloga, narativno gorivo i infrastrukturna mreža za kreiranje nekakvih subnacionalnih, neko će reći etničkih, a ja bih rekao nedovršenih poluidentiteta u BiH. Ovi procesi formiranja uvoznih ‘čistih’ identiteta, poput ‘srpskog’ ili ‘hrvatskog’ u Bosni, dolaze uglavnom iz susjednih nacional-romantičarskih centara ‘hrvatstva’, ‘srpstva’, ‘južnoslovenstva’ u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka”, navodi Šušnica.

‘Debosniziranje’

Nosioci ovih procesa su uglavnom bili klerici, a posljedice tih identitarnih politika su, ističe, ‘debosniziranje’, odrođivanje bosanskih katolika i pravoslavaca od Bosne i njezine povijesti, pri čemu nije došlo niti će doći do njihovog identitarnog srastanja sa Srbijom ili Hrvatskom.

“Ako vas ‘pansrpska’ identitarna teza iz Srbije već 100 godina ubjeđuje da ste vi ‘Srbin’ zato jer imate ‘Turke i muslimane kao arhineprijatelje’ ili zato što ste se pomoću gusala oslobodili ‘petovjekovnog turskog ropstva’, kako onda očekivati da pravoslavni Bošnjak ili Bosanac ostane lojalan zemlji i da tako naglo posrbljen jednim vrlo konfliktnim identitetom kakav je pansrpski, ne dođe u konflikt sa svojim susjedom i na kraju krajeva sa samim sobom i sopstvenom istorijom u Bosni”.

Ti izvana nametnuti elementi bili su prisutni i u vrijeme komunizma, no identiteti se, kao ni religija, tada nisu prakticirali u javnom i političkom životu, a kada su vjerski uvjetovani konstrukti ‘hrvatstva’, ‘srpstva’ i ‘muslimanstva’, tj. ‘bošnjaštva’ postali politički programi u Beogradu, Zagrebu te potom u Sarajevu, religijske hijerarhije opet su, kaže, postale najvjerniji saveznici nacionalista.

Bog kao ‘konzervans’

“Vjerske zajednice danas izgleda ne prepoznaju svoju istorijsku ulogu u ovome, ali i ne vide ništa loše u tome što se vjera i ‘Bog kao najbolji konzervans’ koriste za produbljivanje podjela i mržnje. Svima su usta puna suživota, mira, tolerancije, ali ni jedna oficijelna klerikalna hijerarhija u Bosni ne odustaje od forsiranja najveće jeresi ‘filetizma’ – prisvajanje i ekskluziviranje simbola vjere za dobrobit samo jednog naroda”.

Pritom ističe da je i islamska zajednica u BiH upala u zamku nacionalno-konstruirajuće religije u formiranju identiteta ‘Bošnjaka’, a te tendencije jačaju debosnizirajući ‘bošnjački’ nacionalizam, što je negacija Bosne, jednako kao i pansrpski nacionalizam jer mu to, kaže, daje hranu za daljnje ‘čerupanje’ zemlje, zaključuje Šušnica.

Izvor: Al Jazeera

Uzajamna isključivost

Sve tri konfesije, navodi babić, istovremeno slijede svoje nacionalne politike, iako tri kolektiviteta mogu napraviti pomak od uzajamne isključivosti.

“Svoj religijski i nacionalni identitet najbolje izgrađujemo ako poštujemo i priznajemo identitete drugih. Priznanje i poštivanje drugoga pretpostavka je mira i života u miru, ne samo u BiH, nego svuda u svijetu”.

Posebno upozorava na predrasudu pogubnu za zajednički život – da većina treba vladati nad manjinom. U demokratskoj državi, ističe, nitko ni nad kime ne smije vladati, nego moraju vladati zakoni, koje država treba provoditi i time jamčiti mir i sigurnost svim građanima i narodima.

“Kod nas se u svakodnevnom životu očekuje i smatra se normalnim da u RS-u [bh. entitet Republika Srpska] pravoslavci imaju veća prava od katolika, muslimana i ostalih. Tako se očekuje da muslimani i katolici u [bh. entitetu] Federaciji BiH imaju veća prava nego pravoslavci i ostali. To je predrasuda i nepravda, koja vodi u uzajamno nepovjerenje”.

Legitimitet preko podrške konfesije

Za razliku od socijalističkog uređenja odnosa države i religijskih zajednica, koji je prvo bio obilježen ideološki isforiranom i prisilom nametanom ateizacijom, a potom rigidnim sekularizmom, sada je, navodi, mnoštvo primjera klerikalizma i povlaštenog položaja dominantnih religijskih zajednica.

Sve su tri zajednice na područjima koja su u ratu kontrolirale tri vojske izgradile gotovo status državne konfesije, dok su se na druga dva područja našle u poziciji ‘manjine’, pri čemu najveći dio stanovništva ne pravi ključnu razliku između etničkog/nacionalnog i konfesionalnog identiteta.

“Što političkim donosiocima odluka omogućava da se ponašaju po matrici stare feudalno-imperijalističke koncepcije po kojoj svaka zajednica i svaka teritorija imaju svoju religiju i svaki pojedinac i pojedinka prvo pripada svojoj zajednici, pa tek onda političkom prostoru. Politike, i političke stranke, uvijek su težile doći do legitimiteta. Često se pokazalo – a tako je, izgleda i danas – kako se taj legitimitet daje preko podrške konfesije”.

U tome je religizacija politike i politizacija religije, ističe, dio problema, a proces je potpomognut sakralizacijom nacije i nacionaliziranjem religijske zajednice.

Osjećaj izdaje i nepovjerenje

Odnos između tri religijske zajednice, kaže Šušnica, dodatno je uvjetovan i otežan utjecajem kleronacionalista i vjerskih središnjica u Srbiji i Hrvatskoj, koje BiH ili njezin dio gledaju kao životni prostor cijelog svog naroda ili povijesni i faktički dio njihove ‘velike etno-klero-države’. Posljedice su vidljive u ratu, a bilanca je raspirujuća kultura nepovjerenja i nedijaloga među religijskom elitom i sljedbenicima.

“S tom razlikom da su ove velikodržavne ideje u Srbiji već cijeli vijek dio državne politike i maltene nespornog društvenog koncenzusa bez obzira koja je partija na vlasti, dok su u Hrvatskoj ove velikodržavne ideje uglavnom politički program ultradesnih i desnih partija i dijela RKC (Rimokatoličke crkve), ali još uvijek nisu dio opšteprihvaćenog društvenog koncenzusa, što ne znači da neće postati”.

Dok RKC i Srpska pravoslavna crkva (SPC), navodi, imaju jasna vanjskopolitička uporišta i određenja u kleronacionalizmu, Islamska zajednica (IVZ) se odmaknula, ali ne dovoljno da uvidi kako je sekularno društvo spas za BiH pa se tako i ona natječe u kleronacionalizmu, umjesto da se postavi na liniju bosanskog zemaljskog patriotizma.

“Podržati svakog ko je dokazani ‘bosanski prijatelj’ bilo koje vjere ili etnije bio. No, shvatam da su agresija na BiH i genocid kojeg su svi Bosanci koji su glasali za nezavisnu BiH, napose bosanski muslimani, doživjeli od onih koje su smatrali svojim ‘najbližim’, kreirali osjećaj izdaje i nepovjerenja prema drugim konfesijama”.

Osjećaj izdaje, kaže, postoji i na drugoj strani, ali zaključuje da se taj osjećaj i nepovjerenje i mogu prevazići, ako se svi odaju katarzi i pogledaju jedni druge u oči.

 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh