logo
bios

“Humanitarna pomoć” kao instrument za uništavanje zemalja

Objavljeno prije 2 sedmice . u sub, feb 9th, 2019
Predstavnički dom američkog Kongresa je prije nekoliko dana odobrio Zakon o humanitarnoj pomoći. Teoretski, ovim pravnim instrumentom, koji još uvijek čeka odobrenje Senata, Washington pokušava pružiti humanitarnu pomoć stanovništvu Venezuele, dok paralelno jača financijsku blokadu zemlje i sprečava uvoz hrane i lijekova za koje vlada ima novca da ih plati.

Podsjetimo na implikacije “humanitarne pomoći” u zemljama koje su pogođene tim mjerama i na vama je da  zaključite žele li SAD pomoći narodu Venezuele? Sjetimo se tri tragična slučaja.

SR Jugoslavija kao američki “kopneni nosač zrakoplova”
PVO SRJ bombardovanje

FOTO: Novi Sad tokom bombardovanja 1999.

Nakon desetljeća razgradnje bivše države od strane Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, uz političke strategije Njemačke i Sjedinjenih Država, Savezna Republika Jugoslavija, kao i ranije bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, konačno je demontirana. Sa SFRJ je u povijest otišlo i posljednje socijalističko uređenje u Europi, nakon čega je počela ubrzana rekolonizacija Balkana. Geopolitičke i ekonomske odluke su prvo odvojile Hrvatsku i Sloveniju, nakon čega je uslijedila lančana reakcija u kojoj je Bosna i Hercegovina prošla kroz najgori sukob.

“Humanitarne” sankcije Ujedinjenih naroda su 1992. ekonomski izolirale krnju Jugoslaviju. U to vrijeme je predsjednik Bill Clinton odobrio plan “humanitarne pomoći” kako bi se osiguralo, kako je tvrdio, funkcioniranje bolnica i osnovnih usluga. U tom trenutku je dohodak po glavi stanovnika pao na jedva 700 dolara godišnje, nezaposlenost se popela na 60 posto. Dok je vojska imala sve što je potrebno za vođenje operacija, civili u Srbiji su imali 37 posto više smrtnih slučajeva od infekcija, a potrošnja kalorija se smanjila za 28 posto. Najviše iznenađuje činjenica da je inflacija, nakon sankcija, dosegla razine od 300% u samo nekoliko sati. Godišnju inflaciju je bilo nemoguće izračunati.

Raspad Savezne Republike Jugoslavije je izazvao i jednostrano proglašenje Republike Kosovo, a proces su vodili militanti OVK koje je Zapad financirao 1991. godine. U rješavanju neovisnih težnji kosovskih Albanaca su vlasti u Beogradu pribjegle sili. Ukinule su autonomnu pokrajine koju je Kosovo uživalo od 1974. godine. 1996. je došlo do eskalacije i vojnih operacija. Oslobodilačka vojska Kosova se nije bavila “misionarskim radom”, već nasiljem i kriminalom, što je izazvalo srpsku reakciju. Nakon žestoke medijske kampanje, SR Jugoslavija je optužena za prekomjernu i neselektivnu uporabu sile kojom je uzrokovala brojne žrtve i izbjeglički val. 23. rujna 1998. je Vijeće sigurnosti odobrilo Rezoluciju 1199 u kojoj se navodi da pogoršanje situacije na Kosovu predstavlja prijetnju miru i sigurnosti u regiji.

Da ispuni te zahtjeve, NATO je 13. listopada 1998. Beogradu dao ultimatum. U proljeće 1999. NATO je bez odobrenja Vijeća sigurnosti, bombardirao SR Jugoslaviju 78 dana. Više od tisuću ratnih zrakoplova je s gotovo 40 000 letova provelo više od 2000 zračnih udara, bacivši na ostatak bivše Jugoslavije više od 20 000 bombi. Ubijeno je na tisuće civila, muškaraca, žena i djece, kao i više od tisuću vojnika i policajaca. NATO je koristio oružje koje nije dozvoljeno međunarodnim pravom, kao što su osiromašeni uran i kasetne bombe. Zanimljivo je da su se puno više od vojnih ciljeva gađale državne tvrtke i tvornice, državni programi izgradnje, opskrbe vodom, željeznice, mostovi, bolnice i škole, što je nakon svega dovelo do “privatizacije bombardiranjem” i “kupovanja” ostatka razrušene infrastrukture takoreći bez naknade.

Namjera Washingtona nikada nije bila obraniti nikoga, već je glavni cilj bio stvoriti “Izrael” na Balkanu, vazalsku državu koja mu sve duguje i koju će koristiti kao “nosač zrakoplova” u ovoj  osjetljivoj strateškoj regiji.

Izgradnjom vojne baze Bondsteel na Kosovu, najveće u Europi, koja može primiti 7000 vojnika, SAD su  uspostavile nadzor nad cijelim balkanskim teritorijem, čak i Crnog mora i Turske. To je bio glavni, vjerojatno i jedini, strateški cilj sankcija i “humanitarne pomoći” koju su promicale Sjedinjene Države.

Irak i “humanitarni rat protiv terora”
Colin Powell

FOTO: Colin Powell i “hemijsko oružje”

U studenom 2001. godine, nakon napada na WTC u New Yorku, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, George W. Bush, nazvao je Irak strateškim ciljem “rata protiv terorizma”. Njegova administracija već je imala plan napada, a njegov državni tajnik Colin Powell je koordinirao vojnu invaziju. Bush mlađi je opravdao invaziju tezom da je tadašnji irački vođa Saddam Hussein imao oružje za masovno uništenje, iako su CIA i MI6 znale da ono ne postoji.

Jedan od iračkih dezertera je tvrdio da je radio na razvoju bakteriološkog oružja, ali je devet godina kasnije za BBC priznao da je lagao. Zapravo, američka invazija na Irak je bila vojna akcija za kontrolu naftnih resursa zemlje i jačanje američkog geostrateškog statusa na Bliskom istoku. Američka “borba protiv terorizma” je na kraju dovela do građanskog rata u Iraku. Invazija je označila početak nemira na Bliskom istoku, uz pad i zarobljavanje Saddama Husseina u prosincu 2003. i njegove likvidacije 30. prosinca 2006.

VIDEO: Iscenirano rušenje statue Sadama Huseina 2003. godine sa malom grupom ljudi dovedenom neposredno pred snimanje

Broj terorističkih napada u zemlji se za tri godine povećao sedam puta, a Al-Qaeda je preuzela odgovornost za najkrvavije. To je dovelo do pojave terorističkih skupina kao što je ISIL, koji se proširilo na Siriju. Zbog nemira i nasilja je gotovo 2,7 milijuna Iračana bilo prisiljeno napustiti domove, polovica je ostala izvan Iraka, dok su drugi pobjegli, ali su ostali u zemlji. Studija tvrdi da su rat i okupacija u razdoblju od 2003. do 2011. godine izravno i neizravno uzrokovali smrt otprilike pola milijuna Iračana, a nasilje je kulminiralo 2006. i 2007.

Više od 60% prijavljenih smrtnih slučajeva među muškarcima, ženama i djecom između 2003. i 2011. godine bilo je izravno uzrokovano pucnjavom, bombardiranjem, zračnim napadima ili drugim oblicima nasilja. Ostatak se pripisuje kolapsu zdravstvenog sustava i infrastrukture za pitku vodu, hrane, prijevoza, gospodarenja otpadom i energije. Od 1990. su obroci brašna, riže, ulja i šećera distribuirani unutar javnog distribucijskog sustava, kako bi se pomoglo najsiromašnijim obiteljima da prežive rat. USAID je izvijestio da je između 2014. i 2017. financiranje “humanitarne pomoći” za Irak iznosilo 1,7 milijardi dolara, iako za vrlo unosan posao “crnog tržišta”.

Libija i NATO kaos
Sirt libija

FOTO: rodni grad Muamera Gadafija, Sirt, nakon uličnih borbi

“Humanitarna kriza” u Libiji je proglašena u veljači 2011. godine, nakon početka navodnih prosvjeda koji su na kraju doveli do eskalacije nasilja sličnog venezuelanskim “guarimbama”, samo što je bilo otvorenog korištenja konvencionalnog oružja.

Tri dana nakon “ustanka”, The Guardian je prenio intervju Al-Jazeere s “političkim aktivistom”, Amirom Sadom, koji je izjavio: “Prosvjednici Al-Bayde su uspjeli preuzeti kontrolu nad vojnom bazom u kojoj je pogubljeno 50 afričkih plaćenika i dva libijska urotnika, a danas u Darni je pogubljeno nekoliko urotnika, zaključanih u ćelijama policijske stanice, jer su se opirali, a neki su umrli od plamena u zgradi”.

Nevladine organizacije kao što su Međunarodna federacija za ljudska prava i Libijska liga za ljudska prava su tvrdile su da je Gaddafi pobio svoje ljude i pozvali na suspenziju Libije iz Vijeća za ljudska prava UN-a. Ove organizacije su  pozvale Vijeće sigurnosti UN-a da “preispita situaciju i razmotri upućivanje pripadnika režima i zločinaca na Međunarodni kazneni sud”. Prema tvrdnjama dviju nevladinih organizacija, “represija je od 15. veljače uzrokovala smrt najmanje 300-400 ljudi” i kako je “libijski režim koristio plaćenike iz Čada, Nigera i Zimbabvea”.

VIDEO: Snimak napravljen u meketi ,,Zelenog trga” napravljenoj u Kataru koji se prikazivao na zapadnim televizijama kao snimak iz Libije

U suradnji s američkom Nacionalnom zakladom za demokraciju (NED), više od 70 nevladinih organizacija je potvrdilo potrebu za suspenzijom Libije iz Vijeća za ljudska prava, uz pozivanje Vijeća sigurnosti da se pozove na načelo “odgovornosti za zaštitu” (R2P) libijskog naroda. Bez Gaddafijeve vlade, koja nije mogla komentirati neutemeljene optužbe ili zahtijevati da bude prisutna, Vijeće za ljudska prava je slijedilo preporuku, a Vijeće sigurnosti usvojilo rezolucije 1970 i 1973kojim se odobrava zona zabrane leta za libijsko vojno zrakoplovstvo. Iako je članak 2 rezolucije 1973 naglasio potrebu korištenja diplomacije za pronalaženje mirnog rješenja, ubrzo je pokrenuta agresija na Libiju.

Nakon bitke kod Sirte, u kojoj su ubili Gaddafija, novinari i nevladine organizacije su svjedočili pljačkanju kuća, mučenju i pogubljenju bivših dužnosnika, vojnika i civila i prijavljeno je preko 500 pronađenih leševa.

Između 2012. i 2015. se Libijski BDP smanjio s 82 na 29 milijardi dolara.  2008. godine, tri godine prije NATO  agresije je Libija imala BDP od 87 milijardi dolara. Javni dug se povećao s 3,7% u 2013. na 100% u 2017.

Libija prije i posle rata

FOTO – Libija prije i poslije “humanitarne intervencije”

Od kada je NATO Libiju proglasio “slobodnom”, zemlja je pala u kaos i danas je leglo islamističkih milicija, među kojima je i ISIL, a suparničke vlade i plemena se natječu za moć. Imigranti na putu u Europu se prodaju na otvorenim tržnicama poput robova.

Oružje NATO pakta, korišteno protiv Libije, završilo je u rukama terorista Al-Qaede. Libijski pobunjenički vođa je u ožujku 2011. priznao da su njegovi borci imali veze s Al-Qaedom i da je Bijela kuća bila svjesna, iako “zabrinuta”, da je Katar od početka rata slao oružje džihadistima u Libiji.

U izvješću Ujedinjenih naroda se navodi se kako je za humanitarne projekte potrebno 165,6 milijuna dolara, ali je financirano projekata u vrijednosti samo 48,3 milijuna ili 28%. Europska komisija je izvijestila da je izdvojila 29,7 milijuna eura “humanitarne pomoći” kako bi se zadovoljile najhitnije potrebe interno raseljenih osoba, povratnika i drugih ranjivih skupina u područjima pogođenim sukobom.

Humanitarna prijetnja Venezueli
Plaćenici u Venezueli

FOTO: Plaćenici u Venezueli

Sada kada Odbor za vanjske poslove Zastupničkog doma poziva državnog tajnika i USAID da “razviju strategiju za pružanje humanitarne pomoći stanovnicima Venezuele”, strategija Washingtona je jasna. Cilj je preuzeti vodstvo i razoriti venecuelansku državu. Fraze poput onih koje je dao čelnik odbora Ed Royce, koji je izjavio da “međunarodna zajednica i regionalni čelnici moraju postupati tako da Maduro ozbiljno shvati potrebu za rješavanjem ove ozbiljne političke i humanitarne krize” slični su ranije opisanim slučajevima i već su testirani u Ujedinjenim narodima. To su prikrivene prijetnje zemlji i regiji u kojoj SAD imaju dovoljno jaku “petu kolonu”. Planom se predlaže da UN  usvoji rezoluciju koja će obvezati venecuelansku državu da prihvati “humanitarnu pomoć”, što je otprilike isti scenarij koji se proveo u Iraku, Libiji i 1999. u tada već nepostojećoj Jugoslaviji.

americke intervencije sad

FOTO – Četiri primjera američkog “humanizma”

N. BABIĆ

Logicno.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh