AUTOR: DAMIR GRUBIŠA
Bosna i Hercegovina je lakmus papir za detektiranje stanja na području zapadnog Balkana, odnosno jugoistočne Europe. U svojem pokušaju bijega od Balkana, kojemu pripada geopolitički, a sve više i političkom kulturom, Hrvatska se na njemu sve dublje sidri.
Najnoviji je slučaj Deklaracija o hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koju je prekjučer usvojio Sabor. Ona će pridonijeti, nažalost, većoj izolaciji Hrvatske kao trouble makera na Balkanu; to je titula za koju se u oštroj konkurenciji natječe sa Srbijom.
Nedavno pismo trojice bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice Paddyja Ashdowna, Carla Bildta i Christiana Schwarz-Schillinga, upućeno Visokoj predstavnici EU za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Federichi Mogherini i svim ministrima vanjskih poslova država članica EU, izražava njihovu zabrinutost miješanjem Hrvatske u politički život susjedne zemlje.
Pokušaj delegitimizacije izbora Željka Komšića je jasan primjer takvog miješanja, a Deklaracija je dodatni korak u izgradnji hrvatskog neoimperijalizma u ovom dijelu svijeta. Obično se pojam imperijalizma veže uz stvaranje velikih imperija i njime su obilježene ambicije velikih sila, pa je tako borba protiv ”imperijalizma i kolonijalizma” bila popularni slogan pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća koji su koristile i nesvrstane zemlje i zemlje sovjetskog bloka.
No u ovome slučaju vidimo da neoimperijalističke ambicije njeguju i postjugoslavenske države: Srbija prema Kosovu i Republici Srpskoj, Albanija prema Kosovu i zapadnoj Makedoniji, a Hrvatska prema Hercegovini. Svi ti mali ”neoimperijalizmi” imaju za podlogu imperijalističke pretenzije na susjede i nepriznavanje postojećih granica.
Naravno, takve se politike ne mogu voditi javno i otvoreno, jer bi naišle na opću osudu međunarodne zajednice, ali su zato sadržaj takozvanih hidden agendi, skrivenih planova koji se, ako ne na službenoj razini, promiču u javnosti kroz pojedinačne ispade, manipulaciju javnog mnijenja – i, naravno, kroz politiku populističkih i nacionalističkih snaga u regiji.
Sada je Hrvatska krenula sa svojom reakcijom, najprije na pismo trojice visokih predstavnika u BiH, a zatim i s eskaliranjem miješanja u političke odnose unutar Bosne i Hercegovine usvajanjem Deklaracije u Saboru.
Hrvatski diplomati su dobili upute da upoznaju strane vlade da Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju svojeg legitimnog predstavnika u Predsjedništvu BiH, pa je to i učinjeno. Ali reakcije su, nažalost, nepovoljne. Previše je vidljivo da time Hrvatska negoduje što nije izabran za člana Predsjedništva HDZ-ov kandidat Dragan Čović, već Željko Komšić, Hrvat, ali ne i nacionalist.
Time se Hrvatska legitimira na međunarodnom planu kao zemlja koja podržava hrvatski nacionalizam kao svoju državnu politiku, a taj je nacionalizam ugrađen u postojanu neoimperijalističku državnu politiku prema BiH.
Na to su reagirali i oni političari koji se protive nacionalističkoj eskalaciji koji aktualna hrvatska vlast podržava, unutar i izvan zemlje: bivši predsjednici Republike Stipe Mesić, Ivo Josipović i bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.
U ovoj situaciji nije na odmet podsjetiti da je neoimperijalistička politika konstanta državne politike svih HDZ-ovih vlada, počevši od ”dvostruke agende” koju je promovirao pokojni predsjednik Tuđman, a koja se otjelovila u onoj famoznoj salveti na kojoj je Tuđman nacrtao Paddyju Ashdownu podjelu Bosne i Hercegovine.
Nije na odmet podsjetiti da je takva, po Hrvatsku i hrvatske nacionalne interese pogubna politika, kao tajna strategija poprimila obrise u danima neposredno prije priznanje Hrvatske od strane tadašnje Europske zajednice, u siječnju 1992. godine. Tada je američki ambasador (u Jugoslaviji) Warren Zimmerman zatražio od Hrvatske tzv. positipon paper – očitovanje o stajalištima Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.
Tekst tog position papera, u čijoj izradi je sudjelovao i pisac ovih redaka, sadržavao je jasno opredjeljenje Hrvatske za očuvanje teritorijalnog integriteta i suverenosti Bosne i Hercegovine kao samostalne države, a Hrvatska se nudila kao jamac te neovisnosti i samostalnosti, kao i sigurnosti u odnosu na moguće pretenzije Srbije prema teritoriju ili dijelu teritorija BiH.
Taj je papir, međutim, odbačen nakon što je poslan na Pantovčak, u Predsjedničke dvore. ”Jeste li vi ludi”, rekao mi je tada jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana koji je, iznerviran tim tekstom, rekao: ”Sad je trenutak da uzmemo Bosnu!”.
Budući da su taj position paper s nestrpljenjem čekale i zemlje članice Europske zajednice, a na kraju se Hrvatska nije o tom pitanju izjasnila, 4. veljače, dva tjedna nakon priznanja EZ-a, njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher pozvao je svog hrvatskog homologa i očitao mu bukvicu zbog ”infiltracije hrvatskih paravojnih snaga i obavještajnih službi” na područje Bosne i Hercegovine. ”Ja sam se zalagao za vas, a to što vi radite dovest će i do moje ostavke!”, rekao je Genscher.
Genscher je bio bijesan, ali kada je završeno to pranje glave, pred televizijskim kamerama je mirne duše izjavio da su razgovori s hrvatskim ministrom vanjskih poslova bili konstruktivni i plodni, razgovaralo se o daljnjoj međusobnoj suradnji i Njemačka zdušno podržava Hrvatsku na njenom putu prema Europi! Za mene, koji sam u svojstvu šefa kabineta vodio bilješku o tom razgovoru, bila je to prava lekcija diplomatske hipokrizije: vrline javne, a poroci tajni, baš kao u filmu mađarskog reditelja Miklósa Jancsóa.
Na povratku sam izvješće s tog susreta odnio tadašnjem predstojniku Ureda predsjednika Hrvoju Šariniću s namjerom da izvijesti predsjednika Tuđmana o tom neugodnom prekoru. Nisam se jako začudio kad mi je Šarinić rekao, zabrinuto, da to izvješće neće pokazati Tuđmanu jer bi se on ”jako rasrdio”, a meni preporučio da o tome mi, u Ministarstvu vanjskih poslova, šutimo!
Eto, tako se ”kalio čelik” – i izgleda da je ta konstanta prema Bosni i Hercegovini ostala ista u svim HDZ-ovim politikama prema toj zemlji. Na štetu, naravno, Hrvatske i njenih interesa koji se u režiji HDZ-ovih vlada pretvaraju u nacionalističke, a ne nacionalne interese.
autograf.hr
