logo
bios

Historičar Nedim Rabić o srednjovjekovnom suverenitetu, bosanskom “stanku” i odnosu prema domovini

Objavljeno prije 3 mjeseca . u pet, mar 1st, 2019

Mladi bh. historičar, doktor mediavelistike Nedim Rabić, zaposlen kao naučni saradnik u Institutu za historiju u Sarajevu za Klix.ba povodom Dana nezavisnosti govorio je o poziciji srednjovjekovne Bosne, suverenitetu, odnosu sa susjedima, važnosti bosanskog sabora odnosno stanka uz poruku kakav odnos trebamo imati prema prošlosti i historijskim procesima.

Razgovarao: S. H./Klix.ba – Foto: I.Š.

Povodom Dana nezavisnosti, kako kao historičar promatrate današnju nezavisnost BiH?

Da bi se današnja nezavisnost Bosne i Hercegovine ispravno vrednovala smatram da je od presudne važnosti sagledati evropsku historiju posljednjih 150 godina. Zašto ne kažem historiju Bosne i Hercegovine? Zato što je u tom vremenu BiH bila samo objekt međunarodne politike. Ako kao graničnike uzmemo Berlinski kongres 1878. i Dejtonski mirovni ugovor 1995. godine vidjet ćemo da je današnja država izgrađena na temeljima izuzetno teških iskušenja kroz koja je prošla između ova dva ključna događaja.

Koliko je BiH uistinu nezavisna, a koliko ovisna s obzirom na historiju kontinuiteta i diskontinuiteta?

Ne ulazeći u definiciju pojma “nezavisnost” koji je nastao tek krajem 18. stoljeća, iako je široko prihvaćen, radije bih za srednjovjekovnu državu koristio termin “suverenitet” iako i on nije sasvim precizan. Taj suverenitet, kakav god bio, potpuno je nestao 1463. sa nestankom Bosanske kraljevine. Iako je uglavnom na prostoru kojim se nekadašnja Kraljevina prostirala postojalo administrativno uređenje koje je, ako izuzmemo vrijeme Kraljevine Jugoslavije i turbulentne događaje tokom Drugog svjetskog rata, sačuvalo posebnost ovog prostora, prvo u okvirima Osmanskog carstva, zatim Austro-Ugarske, Države SHS pa sve do SFR Jugoslavije teško se može govoriti o historiji kontinuiteta. Zapravo, iz ovog nabrajanja carstava i država, u čijim okvirima je današnji prostor Bosne i Hercegovine u manjoj ili većoj mjeri bio sastavni dio, bez ulaženja u detalje i duboke transformacije kroz koje je društvo od 15. do konca 20. stoljeća prošlo, a kojih je bilo na pretek, lako ćemo primijetiti da se radi o jednoj dugoj historiji diskontinuiteta što samo po sebi nije negativno. Zapravo, Bosna je možda jedina zemlja u Evropi koja je iskusila uglavnom svaki oblik političke vladavine.

Bavite se srednjovjekovnom Bosnom. Kakva je srednjovjekovna Bosna bila u najkraćem, koje su najvažnije razvojne crte?

Bosna se prvi put spominje u djelu bizantskog cara Konstantina Porfirogenita, De administrando imperio iz sredine 10. stoljeća kao zemljica Bosna ili horion Bosona u grčkom izvorniku. Tokom osam stoljeća koje u bosanskoj historiji računamo srednji vijek (8. do 15/16. stoljeća) pojam državnosti se postepeno mijenjao i preobražavao. Iako nam je proces kreiranja prvih južnoslavenskih kneževina nepoznat možemo, na osnovu najnovijih istraživanja iz oblasti bizantologije, čiji je jedan od predvodnika bio i ugledni srpski historičar pokojni Tibor Živković, na koga se ovdje pozivam, utvrditi da je Bosna prije 9. stoljeća postala kneževina na veoma sličan način kao što su druge kneževine poput Zahumlja, Travunije, Moravije, Duklje, Paganije, te Hrvatske i Srbije. Šutnja izvora o njoj u ranom srednjem vijeku je pospješena i time što se geografski položaj Bosne u ovom periodu prostirao oko najskrivenijih dijelova Balkanskog polustrva. Iako se prvobitna Bosna prostirala na području visočko-zeničke kotline, ona je već u vrijeme vladavine bana Kulina dopirala do rijeke Save. Najveću teritorijalnu ekspanziju Bosna bilježi u vrijeme vladavine bana Stjepana II i bana Tvrtka I, a od 1377. godine kralja, kada se bosanska država širi na staru oblast Huma, rijeke Lima, te u jednom momentu obuhvata jadransku obalu od Kotora do Zadra.

Foto: I.Š./Klix.ba

Foto: I.Š./Klix.ba

Pod utjecajem Ugarske u Bosni se razvio dinastičko-politički model upravljanja kao u drugim dijelovima Evrope. Jedan od primjera tih utjecaja je i termin “rusag” koji se odnosio na mađarski izraz orzag kao oznaka za stalešku državu i staleško predstavništvo sabor koji se u Bosni zvao “stanak”. Poput drugih država u Evropi, srednjovjekovna Bosna je pripadala nizu država koja je uspostavljena kao izborna monarhija, što znači da je izbor bosanskog kralja pripadao magnatima kraljevstva. Bosna nije odudarala od drugih država i po principu corona regni koja je označavala vrhovnu vlast u državi i neotuđiva prava suverena na teritoriju protezanja vlasti. Iz toga proizlazi da je kralj bio čuvar cjeline prava i integriteta državne teritorije. Tvrtkovim krunisanjem državnost Bosne dostigla je novi stepen jer se ovim činom počelo apstraktno shvaćanje države, sa vladarevom titulom odvojenom od kraljevske osobe.

Koliko Bosanci i Hercegovci danas mogu biti ponosni na srednjovjekovnu Bosnu? Koji je zenit srednjovjekovne države?

Nedavno umrli američki historičar David Lowenthal je napisao knjigu pod naslovom “The Past is a Foreign Country”. Taj naslov savršeno sumira moje viđenje prošlosti. Smatram da se prošlost ne treba veličati. Ona je prošlost, dakle, prošla je. Očito je da postoje velike razlike između državnosti Bosne u srednjem vijeku i Bosne i Hercegovine danas. Tu razliku danas najbolje uočavamo u javnom manifestiranju države i sveprisutnost njenih institucija u uređenju i medijima. Ali kako je to izgledalo u srednjem vijeku? Uzmimo samo za primjer kralja: on nije posjedovao veliku moć kako bi mi danas možda mogli misliti ili kako nam popularne serije i filmovi sugeriraju. Mnogo je bilo slučajeva u bosanskoj historiji kada je vladar morao da traži kompromis sa vlastelom, koji su po hijerarhiji bili ispod kralja, ali koji su bili moćniji od njega.

Foto: I.Š./Klix.ba

Foto: I.Š./Klix.ba

Prijelomni događaj u historiji Bosne u srednjem vijeku je krunisanje Tvrtka I za kralja i njeno uzdizanje u rang kraljevstva. Važnost tog događaja možemo najbolje shvatiti ako na njega budemo gledali iz evropske perspektive. Na prostoru većeg dijela današnje Evrope postajalo je jedno carstvo – Sveto rimsko castvo – i 15 kraljevstava, a među njima 12 dinastija je poticalo direktno iz vladajuće kuće Kapeta ili su svoju direktnu liniju nasljeđivanja imali od neke druge plemićke kuće iz Francuske. Samo trojica kraljeva tada nisu bili franačkog porijekla: danski, švedski i poljski, a njima se kao četvrti pridružio i bosanski. Bosanska kraljevina zapravo predstavlja transformaciju bosanske banovine, kako je to lijepo rekao moj pokojni profesor Dubravko Lovrenović, i ta država predstavlja za savremenog čovjeka potpuno stranu zemlju kako ističe Lowenthal zbog nepremostivih razlika u razumijevanju prirode, društva i države. Stoga smatram da je naša obaveza, a posebno mene kao historičara, da pokušamo razumjeti kako su tadašnji ljudi živjeli, šta su osjećali, čega su se bojali, za šta su se borili…

Danas se mnogo govori o odnosima BiH sa susjedima, govori se o saradnji, problemima, granicama. Kako biste uporedili odnose srednjovjekovne Bosne sa tadašnjim susjedima. Gdje su se lomili problemi i kako su se rješavali. Koji su bili dometi snage i moći Bosne i njenih susjeda u razvijenom srednjem vijeku?

Uvidjevši važnost aktuelnih dešavanja prošle godine u maju, zajedno sa kolegama Elmedinom Duranović i Enesom Dedićem uz svesrdnu pomoć tadašnje direktorice Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu Senije Milišić, bio sam organizator Međunarodnog naučnog skupa “Bosna i njeni susjedi u srednjem vijeku” na kojem je učestvovalo preko dvadeset naučnika iz Bosne i Hercegovine i regije. S obzirom da skupovi ovakvog obima i tematike nisu česti, imali smo jedinstvenu priliku da saslušamo referate priznatih naučnika i da razgovaramo o interakciji Bosne i njenih susjednih zemalja: Ugarske, Venecije, Dubrovnika, Hrvatske, Srbije, ali i sa Papinskom kurijom i drugim zemljama sa kojima je Bosna imala diplomatske kontakte. Pored političkih i ekonomskih koji obično dolaze u prvi plan, obuhvaćeni su religijski i kulturni odnosi. Pored historičara, na skupu su učestvovali filolozi, arheolozi, pravnici i historičari umjetnosti. Siguran sam da će zbornik na kojem uveliko radimo donijeti mnoštvo odgovara na ta pitanja. Ovdje bih još napomenuo da su se krupnija pitanja vezana za odnose sa susjednim vladarima u srednjem vijeku donosila na državnom bosanskom saboru kojeg izvori nazivaju stankom ili zborom “sve Bosne”. Novija istraživanja su pokazala da se u bitnim karakteristikama bosanski sabor nije mnogo razlikovao od drugih sabora širom evropskog kontinenta.

Foto: I.Š./Klix.ba

Foto: I.Š./Klix.ba

Šta nam je ostalo sačuvano iz tog perioda i na koji način se današnja BiH treba odnositi prema srednjovjekovnoj prošlosti?

S obzirom na rijetke pisane tragove iz srednjeg vijeka koji postoje na području Bosne i Hercegovine, od kojih po brojnosti najviše otpada na natpise na stećcima, najzastupljeniji su materijalni spomenici kulture, a to su stari gradovi i nadgrobni spomenici – stećci. Stoga smo u ovom slučaju u potpunosti oslonjeni na arheologiju kao naučnu disciplinu jer iskopavanje iz zemlje na vidjelo iznosi arheološke tragove do kojih je nemoguće doći na bilo koji drugi način. Tlo je povijesni izvor nalik pisanom dokumentu kojeg treba odgonetnuti, prevesti i protumačiti prije no što ga možemo koristiti. Veliki bosanski arheolog Pavao Anđelić smatra da u Bosni i Hercegovini postoje tragovi blizu 350 utvrđenih gradova iz srednjeg vijeka. Njihov raspored i lokacija determinirani su u najvećem broju slučajeva odbrambenim potrebama. 

Foto: I.Š./Klix.ba

Foto: I.Š./Klix.ba

Nekada su to bile upravno-političke zajednice, a nekada su tvrđave služile u cilju zaštite naselja, trgova, rudnika, puteva, granica, mostova ili posjeda. Geografija igra veliku ulogu kod bosanskih burgova i njihova lokacija uslovljena je strateškim momentima. Grad je uvijek podignut na prirodno najbolje utvrđenom i zaštićenom položaju. Izuzev Bobovca niti jedan drugi srednjovjekovni grad nije detaljno istražen. Nakon velikog projekta popisa stećaka kojeg je predvodio Šefik Bešlagić ustanovljeno je da postoji više od 60.000 ovih nadgrobnih spomenika. Stavljanjem stećaka na prestižnu UNESCO-ovu listu svjetske baštine učinjen je prvi korak u pokušaju njihovog čuvanja. Mnogi koraci još moraju uslijediti kako bi se propadanje stećaka zaustavilo. Pored finansijskih sredstava potrebna je i odgovarajuća edukacija kako se trebamo prema ostacima naše prošlosti odnositi.

Kao historičar na prošlost ne mogu gledati kao romantičar niti kao utopist. Smatram da je jedna svečanost kao što je dan nezavisnosti prilika da preispitamo odnos prema našoj domovini, da naučimo nešto iz njene historije. Pri tome ne mislim samo na paušalno ponavljanje fakata već istinsko razumijevanje historijskih procesa koji su sve nas doveli u ovakvu sadašnjost sa kojom su malobrojni zadovoljni.



Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh