logo
bios

Hipokrizija europskih pučana

Objavljeno prije 2 mjeseca . u pet, mar 22nd, 2019

AUTOR: DAMIR GRUBIŠA

Europska pučka stranka je dugo okolišala, ali je na kraju ipak morala raspravljati o tomu je li Viktor Orban pogazio osnovne vrijednosti europskih demokršćana, koji sebe nazivaju pučanima.

Nakon pet godina nakon što je Orban kritizirao liberalnu demokraciju i nasuprot njoj istaknuo svoj program ”iliberalne demokracije” konačno su pučani odlučili raspraviti to Orbanov odbacivanje liberalne demokracije koje je, između ostaloga, s površine svijeta otpuhalo i ”narodnu demokraciju” u njegovoj zemlji, kako je službeno glasio naziv i definicija Mađarske i ostalih vazala Sovjetskog Saveza.

Dakle, trebalo je pet godina da bi se pučani osvijestili i uvidjeli da je ono što su slavili kao ”kraj povijesti” – pobjeda liberalne demokracije nad komunizmom – zapravo još jedna politička zabluda i da je sada došlo vrijeme da se demaskira ta liberalna demokracija i umjesto nje afirmira iliberalna demokracija.

Ali umjesto da ozbiljno porazgovore o implikacijama Orbanove politike revizije demokracije, europski pučani su se zapleli u svoje vlastite mreže oportunizma i hipokrizije.

Doduše, neke su članice Europske pučke stranke tražile otvorenu raspravu o tako važnom pitanju koje nagriza i same korijene europske kršćanske demokracije, ali je prevladala hipokrizija i još jedan poraz pred naletima Orbanovog iliberalizma.

Finska, švedska, nizozemska, belgijska, luksemburška, grčka i portugalska podružnica europskih pučana tražile su isključenje Orbanove stranke Fidesz iz Europske pučke stranke zbog eklatantnog kršenja načela liberalne demokracije.

Taj model ”iliberalne demokracije”, što ga je preuzeo i primijenio Orban, ušao je u politički rječnik još 1997. godine, kada je urednik američkog časopisa Foreign Affairs Fareed Zakaria opisao tu novu, zabrinjavajuću pojavu.

Iliberalne demokracije su oblik hibridnog demokratskog režima, u kojemu nominalno postoje sve ustanove i modusi operandi demokracije kakvu poznajemo: slobodni izbori, neovisnost institucija civilnog društva, sloboda tiska i mišljenja – ali u distopijskom obliku, tek kao formalni okvir za politički život.

U praksi neliberalna država tolerira izbore koji su slobodni, ali ne i pošteni, jer je izborni mehanizam dizajniran tako da omogućuje vodećoj partiji da zacementira svoju vlast majoritarnim izbornim sustavom.

Sloboda tiska je nominalna, a država i dalje subvencionira lojalni tisak i lojalne novinare, dok stvarno slobodni tisak grca u financijskim teškoćama i teškim porezima i nametima. Televizija, taj najmoćniji medij u političkoj komunikaciji, danas je u čvrstim rukama države i njenih saveznika, moćnih medijskih tajkuna koji manipuliraju javnim medijima u interesu autoritarne vlasti.

Takva neliberalna država kojoj, kako kaže Orban, treba dati poseban, ”nacionalni kurs” ne tolerira manjine, bilo nacionalne, rodne ili političke, a pogotovo imigrante. Takva vlast odbacuje načelo ”checks and balance”, podjelu vlasti na tri grane, jer je pravosudnu vlast podčinila, a sustavom javnih suđenja zbog klevete ugušila slobodu tiska i slobodu djelovanja nevladinih udruga.

Takva neliberalna država neprijateljski je raspoložena prema kritici intelektualaca i zato nastoji ugušiti i akademsku slobodu podčinjujući sveučilišta svojoj samovolji i bagatelizirajući znanstveni rad i njegovu autonomiju.

Dakle, postoje sve institucije kao i u pravoj liberalnoj demokraciji, samo što su te institucije podređene autoritarnoj kontroli vodeće partije, nacionalističke i populističke, koja se umješno služi demagogijom i hipokrizijom da bi stvorila jedan neliberalni režim, tek korak udaljen od diktature.

Kao što je Predrag Matvejević takve režime nazvao demokraturama, tako je i ”iliberalna demokracija” contradictio in adjecto, porutrječje sama po sebi.

No to nije spriječilo europske pučane, odnosno Europsku pučku stranku da nakon tri sata rasprave prihvati Orbanov vješti taktički potez kojim se sam suspendirao i tako zaobišao prijedlog za isključenje koji je došao iz nordijskih pučkih stranaka, kojima su se pridružile portugalska i grčka nacionalna pučka inačica.

Svojom već poznatom bahatošću Orban je na konferenciji za tisak raspravu na kojoj je izbjegao isključenje nazvao dosadnom: ”Europska pučka stranka, to sam ja: vi ste ti koji ste se udaljili od naših kršćanskih vrijednosti i pravite se liberalima”.

Na kraju je, unatoč kritikama, pobijedila umjerena linija: Orban se autosuspendirao do završetka europskih izbora, u svibnju ove godine.

U međuvremenu će nad njim, odnosno nad njegovom strankom bdjeti tri tutora: Belgijanac Herman Van Rompuy, bivši predsjednik Europskog vijeća, Nijemac Hans-Gert Pottering i Austrijanac Wolfgang Schüssel.

Na optužbe da je masivnom kampanjom plakatima prokazao predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera i multimilijunaša Georgea Sorosa Orban reagira tvrdnjom da je to bila samo informativna kampanja za Mađare o namjerama Europe prema pitanju imigracije: takav sarkazam nagrađen je smijehom, kao da je riječ o nekoj dobroj šali, a ne o kampanji otvaranja lova na tu dvojicu čijim su likovima oblijepljene mađarske ulice i trgovi.

Kao da se radi o nekakvom nestašnom dečku, a ne o opasnom revizionistu ne samo glavnih načela demokracije i ljudskih prava, već i mađarske i svjetske povijesti; u Mađarskoj se zbiva ono što i u Hrvatskoj: velika revizija prošlosti i rehabilitacija fašizma iz Drugog svjetskog rata.

Olakim prihvaćanjem taktičke smicalice o autosuspenziji i prelazeći preko Orbanovog sarkazma u odnosu na liberalnu demokraciju, Europski pučani su potvrdili, još jednom, svoju licemjernu politiku dvostrukih standarda. I popuštanja pred nasilnicima, autoritarnim ličnostima, onima koji se ismijavaju demokraciji i ljudskim pravima kao praznim floskulama najavljujući tako globalni kaos 21. stoljeća.

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh