logo
bios

Handke i bajka o osvetničkom masakru u Srebrenici

Objavljeno prije 2 sedmice . u uto, nov 5th, 2019

Bosanci i Hercegovci, ali i Kosovari i dalje prosvjeduju protiv odluke o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu. Švedska princeza dolazi u Sarajevo i pokušava smiriti duhove, piše austrijski Der Standard.

Kako bi se istaknulo dobre odnose između Švedske i Bosne i Hercegovine te smirilo duhove zbog Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu, u Sarajevu ovoga tjedna boravi švedska prestolonasljednica Victoria i zamjenica premijera Isabella Lövin, napominje Adelheid Wölfl u svojoj analizi u listu Der Standard. U članku se ističe kako su proteklih tjedana brojni Šveđani s bosanskohercegovačkim korijenima, kojih ima oko 80.000 u toj skandinavskoj zemlji, prosvjedovali protiv odluke Švedske akademije o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Handkeu. “I na Kosovu je bilo prosvjeda ispred švedskog veleposlanstva”, ističe se u članku.

Novinarka Adelheid Wölfl također podsjeća na to da je član Predsjedništva BiH Željko Komšić uputio prosvjedno pismo Švedskoj Akademiji. “Jer Handke je od objavljivanja svoje knjige ‘Pravda za Srbiju’ 1996., kao i u drugim svojim djelima i intervjuimauzrok za ratove i tijek ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i na Kosovu drukčije tumačio i uvijek iznova krivnju za zločine preokrenuo te time od žrtava pravio počinitelje. Osim toga, tada je stao iza nacionalistički orijentiranog i kriminalnog režima Slobodana Miloševića”, navodi se u članku austrijskog lista.

Švedska princeza Victoria (Imago/Future Image/U. Glockmann)

Princeza Victoria boravi u BiH, ali nad tim posjetom se nadvio tamni oblak zbog odluke Švedske akademije o dodjeli Nobelove nagrade Peteru Handkeu

Ubijeni zato što su imali muslimanska imena

Dodaje se kako su se književnica Alida Bremer i književnik Vahidin Preljević pozvali na jedan Handkeov intervju iz 2011. godine u kojemu on ponovno zastupa teoriju da je masovno nasilje oko Srebrenice u srpnju 1995., u kojemu je ubijeno više od 8000 ljudi zato što su imali muslimanska imena, bilo “osvetnička akcija”. To je, piše dalje Wölfl, “Handke tvrdio već u svojoj knjizi ‘Sommerlicher Nachtrag einer winterlichen Reise’ (Ljetna dopuna jednog zimskog putovanja) u kojoj je pisao o ‘osvetničkom masakru’. (…) Kad Handke, primjerice, masakr nad Srbima u selu Kravica na pravoslavni Božić 1993. predstavlja kao ishodište nasilja, onda je to pogrešno ne samo vremenski. Jer, kriminalci, pušteni iz zatvora u Srbiji i pripadnici paravojnih formacija su već na proljeće 1992. počeli s etničkim čišćenjem doline Drine i protjerivanjem ili ubijanjem Nesrba. Brojčano gledano najgori zločini su se dogodili već 1992. godine a do 1995. godine su činjenice o tome već odavno bile poznate.”

U članku Der Standarda se prenose navodi iz “Bosanske knjige mrtvih” o tome da je 28.135 ljudi u dolini Drine ubijeno, od toga 80 posto ljudi s “muslimanskim imenima”, a da su od toga opet 68,5 posto bili civili: “Genocidom u Srebrenici 1995. samo su zaokruženi prethodno počinjeni zločini. Mnogi ljudi koji su tada stradali su dvije, tri godine prije toga bili izbjegli iz okolnih sela u grad Srebrenicu koji je trebao biti sigurnosna zona. Jer vojska Republike Srpske je tada slijedila cilj da jedan dio Bosne i Hercegovine ‘etnički očisti’ kako bi tu mogli živjeti samo Srbi, a kako bi se opet ta regija kasnije pripojila Srbiji i stvorila jedna velika Srbija.” 

Obrana Miloševića i zavjera Zapada

Točno je i da su i Srbi ubijani za vrijeme rata i da su Bošnjaci vršili zločine nad Srbima, ističe autorica teksta. “Godine 1993. je u dolini Drine ubijeno 1.063 pripadnika srpskog naroda, 929-oro njih su bili vojnici. Ali, većina Srba, njih 2.829, je u toj regiji ubijena 1992., od njih su gotovo 80 posto bili vojnici. Netočno predočavanje događaja od strane Handkea ne samo što vrijeđa pripadnike obitelji žrtava, već podržava i politički revizionizam u Bosni i Hercegovini. Handke je tu na koncu multiplikator. Mnoge zločine sve do danas nacionalisti niječu ili im ne pridaju važnost.” U nastavku članka autorica pojašnjava kako se Handke potpuno distancirao od izjava u spomenutom intervjuu te da tvrdi kako ne može da zamisli da je sporne izjave tako formulirao.

Peter Handke (picture-alliance/G. Pichlkostner)

Odluka o dodjeli Nobelove nagrade Handkeu je izazvala veliko protivljenje među književnicima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, ali i među brojnim građanima

No Handke sa svojom “neispravnom povijesnom slikom” nije jedini, napominje se u članku lista Standard. Autorica se osvrće na to da je britanski povjesničar i stručnjak za jugoistočnu Europu Marko Atilla Hoare 2003. pisao o načinu razmišljanja “ljevičarskih revizionista” koji, prema tom povjesničaru, rat u bivšoj Jugoslaviji isključivo obrazlažu kao građanski rat između pojedinih etničkih skupina, a “i Handke to čini”, pojašnjava se u članku. U fokusu tih revizionista je, prema Hoareu, politička obrana Miloševićevog režima. “Revizionisti pokušavaju revidirati negativne ocjene o Miloševićevom režimu uz pomoć politički etabliranih komentatora, negiraju genocid a krivnju za nasilje, patnju i raspad Jugoslavije prebacuju na Zapad. Ti revizionisti su svoju analizu raspada Jugoslavije bazirali na pogrešnoj premisi da je Zapad – pošto je Srbija u njegovim očima bila ‘socijalistička država’ –  bio prema njoj neprijateljski nastrojen, ne obazirući se na dokaze koji govore suprotno. Kako bi obrazložili slom Jugoslavije i poraze Miloševića, revizionisti su konačno izmislili tezu da je u pozadini svega bila urota Zapada. Svi koji bi se okrenuli protiv Miloševuićevog kriminalnog režima, bili su napadani od strane tih revizionista “, citira Standard britanskog eksperta za jugoistočnu Evropu Hoarea. 

Na rakiju kod Karažića

Adelheid Wölfl dalje piše kako je Handke 2007. u austrijskom tjedniku “Profil” srpsku dramsku spisateljicu Biljanu Srbljanović nazvao “zapadnom kurvom” i istovremeno za sebe preuzeo propagandu režima: “U svojoj knjizi o putovanju u Srbiju (ne na Kosovo) za vrijeme NATO-intervencije 1999. on čak hvali propagandne emisije s plesnim skupinama, vojnicima i zastavama koje je vidio na televiziji. (…)

Radovan Karadžić 1993. pokazuje olovkom na etničku kartu BiH (picture-alliance/dpa/A. Niedringhaus)

1996. je Handke posjetio Karadžića protiv kojeg je već tada bila podignuta optužnica za najteže ratne zločine; na fotografiji: Karadžić na Palama 1993.

Ukoliko čitate Handkeove knjige o ratu u BiH i na Kosovu, onda je očito da on bez ikakvog preispitivanja puno toga preuzima od onoga što mu pričaju ljudi s kojima ima posla. (…) Uzgred, Handke je 1996. na Palama posjetio Radovana Karadžića, protiv kojeg je već tada bila podignuta optužba za ratne zločine i raspisana međunarodna potjernica, a koji je u međuvremenu, između ostalog, osuđen na doživotni zatvor zbog troipolgodišnje neprestane paljbe na Sarajevo. Handke i Karadžić su razmijenili knjige i pili rakiju. No Handke nije posjetio samo Karadžića, već i generala Jovana Divjaka koji je Sarajevo branio za vrijeme opsade. Tadašnji austrijski veleposlanik Valentin Inzko je Handkea odveo Divjaku koji se sjeća kako je Handkeu pričao da su i Handkeove knjige izgorjele u kolovozu 1992. od granata vojske Republike Srpske, koje su padale na sarajevsku Vijećnicu u kojoj je bila smještena Narodna biblioteka.”

Dalje se u članku navodi kako je za vrijeme tog razgovora Divjak Handkeu ispričao i o napadu granatama na civile u pješačkoj zoni u centru Sarajeva u svibnju 1992., o masakrima na tržnici Markale 1994. i 1995., kao i o više od tisuću djece koja su ubijena u školskim dvorištima, na igralištima ili čak u učionicama. Handke je Divjaka, piše Der Standard, tada pitao kako je on kao Srbin ostao u muslimanskoj vojsci, na što mu je Divjak odgovorio da je to vojska Srba, Hrvata, Muslimana i svih drugih građana te da je njegova profesionalna dužnost biti na strani građana koje su “‘napali bosanski Srbi koje je do zuba naoružala bivša Jugoslavenska narodna armija'”, kazao je Divjak a prenosi Standard. Jovan Divjak je za Standard izjavio kako ga je Handke slušao, ali da mu se činilo kako nije zainteresiran i da nije stekao dojam da ga je ta informacija dirnula ili potaknula da pomisli da se prevario. “U svakom slučaju taj razgovor nije ušao u Handkeove misli i tekstove”, zaključuje Adelheid Wölfl svoju analizu za list Der Standard.

Pripremila: Marina Martinović

DW.DE

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh