Piše : Rasim Belko
Nemamo vremena za plakanje: ‘Hajmo ih rušit’
Nismo saučesnici u zlostavljanju djece, ne daj Bože da smo u tom…Dajte nam šta smo uradili po prošlom zaključku Parlamenta… Ali, i fotografije i informacije su neprovjerene stvari…Već smo dali nalog da se to istraži, šta sad radimo. Ovako je, u rijetkim trenucima smirenosti, djelovalo izlaganje Alme Kratina, predsjednice kluba DF-GS u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.
Izlaganje Kratine, kasnije su kroz glasanje podržali i članovi parlamentarne većine – SDA, HDZ, DF, SBB, i zavisno-nezavisni zastupnici.
Alma Kratina sumnja u fotografije i video zapise svezane djece i njihove krike koji su do jučer odjekivali samo u Pazariću, a danas širom BiH, ali i puno dalje.
Kaže predsjednica Kluba DF-GS “mi smo dali nalog”. I to je tačno. Ali ono što zaboravlja reći je da je rok dat tim nalogom već istekao. Da niko po tom nalogu nije informisao Parlament o stanju u Zavodu Pazarić.
Iz Demokratske fronte ekspresno su pokušali maskirati pokušaj zaštite nekoga kroz nepodržavanje zaključaka kojima bi se tražila hitna reakcija svih nadležnih da se Pazarić ne ponovi. Kažu iz DF-a “hitno ispitati stanje u Pazariću”. A u Parlamentu glasaju protiv. I dobro je neko napisao na Facebooku, izgleda su osim interesnih ciljeva jedino stranka za “saopštenja i reakcije”.
U jednoj drugoj političkoj kuhinji, poznatijoj kao SDA, skuhana je priča “koliko je Ćudić imala snimak djece u Pazariću i zašto je čekala toliko”. Ubrzo se ta priča počela širiti Facebookom, a još jednom je u BiH glasniku odsječena glava, a krivci ostali u pećinama utjecaja.
Ćudić je ta koja je dostavila fotografije i video-zapise, a umjesto pitanja koliko je imala kod sebe sve to, trebalo bi postaviti pitanje jesu li oni koje je Parlament zadužio da istraže stanje u Pazariću imali iste fotografije, pa zato ćutali i čekali da prođe vrijeme, a javnost zaboravi na sve.
Jer, kako će parlamentarna većina čiju okosnicu čine SDA, HDZ, SBB i DF smijeniti odbore u Pazariću kada su “njihove” žene u tim odborima.
A u tim odborima su Janja Milinković (HDZ), Saida Kastra (uposlenica u ministarstvu Veska Drljače), Džana Kilić (šefica u ministarstvu Veska Drljače), Enisa Hodžić (pomoćnica direktora Agencije za državnu službu FBiH), Dalila Efendić (supruga zastupnika SDA u Parlamentu FBiH Adnana Efendića), Mevlida Bandić (vijećnica DF u Hadžićima), Ivana Bago (supruga načelnika Posušja).
Znamo mi zastupnice Kratina, a i svi ostali zastupnici koji glasaste protiv da ste štitili upravo ova imena, a da kojekakve odbore i komisije izglasate samo da se slučajevi zataškaju.
A onda su mediji, za razliku od intelektualaca, reagovali. Priča se proširila, javnost nakon početnog šoka reagovala. Iskupila se raja pred Parlamentom FBiH i zvižducima ispratili parlamentarce kojima je uhljebljenost stranačkih kolega i kolegica preče od djece u Pazariću, ali i sve druge djece, osim njihove.
Jedna od najmučnijih i za novinare najtežih sjednica u posljednje vrijeme okončana je poslije nešto više od sedam sati nagalabanja. Raja je pobjegla od Zorana Čegara i otišla pred Vijećnicu, gdje se, koje li ironije, obilježavao dan djeteta.
Zbog svih dešavanja, a dijelom i činjenice da pratim one koji stežu kaiševe svezane oko djece u Pazariću i ne žele izglasati zaštitu novinarima, vučem se stotinjak metara do taksija.
Nisam kako treba ni sjeo, taksista počinje priču: “Jarane, šta ovo rade onoj djeci. Ovo je sramota, ima li iko da ovo zaustavi”, priča čovjek kao da mi na čelu piše da sam novinar i kao da zna da sam nažalost svjedočio cijeloj toj priči.
Nakon što sam mu rekao “znam, bio sam tamo, ja sam novinar”, do kraja vožnje govorio je: Jarane, ja sam iz mahale. Sretan sam što nema snijega, da se raja koja nema drva ne smrzava. A oni, oni pričaju gdje su nastale slike, ko ih je donio, kada ih je imao. Imaju li oni djecu, je li ih sramota? Evo jarane, ja danas, pošto sam šećeraš, odem u apoteku na Bjelavama, gledam vlasnicu sva podbuhla. Pitam je Jaco što si podbuhla, a ona pokazuje fotografije djece iz Pazarića i govori da sve vrijeme plače i da je duša boli. Pa jarane, šta nam ovo rade”.
Raja zna, raji je svega dosta. Novi je dan, ponovo sam u taksiju, priča je haman ista. “Druže, sad mi javiše umro mi jaran. Hoćel’ ikada proći ovo ludilo. A tek ono juče. Sad mi kolega priča, jučer je pravo sa štanda otišao pred Parlament, da protestuje zbog ove djece. Ko su ljudi koji ovako mogu raditi djeci”.
Danas se više neću voziti taxijem. Ne mogu više ni podnijeti.
Zato rajo, jarani, drugovi, gospodo. Mahalci i vi iz haustora. Vi koji imate djecu, a i vi koji ih trenutno nemate. Šta više čekate? Jučer ste vidjeli šta rade djeci u Pazariću, nedavno ste vidjeli šta rade djetetu na Kliničkom centu u Sarajevu. Mislite li da je nemoguće da će sutra vašem djetetu ili djetetu vama dragom učiniti slično.
Nije nemoguće, naprotiv. Osilili su se. Računaju na vašu umrtvljenost, stranačku i narodnu pripadnost.
Nemate više šta čekati niti ćete nešto postići plakanjem. Zato na ulicu, sa drugovima i rajom.
Vrijeme je za onu “Hajmo ih rušit’”.
Paria
