logo
bios

Hajduk slavi 107. rođendan

Objavljeno prije 9 mjeseci . u uto, feb 13th, 2018

HAJDUK SLAVI ROĐENDAN Povijest velikana u devet slika

U UTORAK 13. veljače nogometni klub Hajduk proslavit će 107. rođendan. Hajduk po svemu nije samo običan nogometni klub, za vojsku svojih navijača predstavlja nešto puno više. Hajduk je za sve one koji dišu hajdučki simbol pripadnosti, gotovo pa religija.
Ovaj vitalni 107-godišnjak koji je rođen davne 1911. u kultnoj praškoj pivnici Flek kroz svoju turbulentnu povijest proživio je puno toga. I lijepog i ružnog. Split je jedna neobična, specifična sredina, koju teško mogu razumjeti ”furešti”. ”Najluđi grad na svitu”, kako bi rekla Vaša svitlost.
”Najluđi grad na svitu” 
Kad je Hajduk sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pod vodstvom Tomislava Ivića bio jedan od jačih europskih klubova, Split je bio podijeljen na ”ivićevce” i ”antiivićevce”. Jedni su hvalili pragmatičnu verziju totalnog nogometa koju je forsirao vjerojatno najveći hrvatski nogometni um svih vremena, dok su drugi smatrali da ziheraški i taktikom opterećeni Ivićev nogomet ne pripada sredini kojoj je u tradiciji da igra lijepo, za gušt. Unatoč tome što je Hajduk tih godina osvajao naslove i bio europski itekako relevantan klub, u Splitu, eto, nisu svi bili zadovoljni.
Međutim, kad je Hajduk u škripcu, kad ga gaze, prijete mu i tlače, onda se cijeli Split, cijela Dalmacija i svi oni kojima je Hajduk svetinja ujedine. Jer ništa nije važno osim Hajduka.
Kad su talijanske okupacijske vlasti došle s naredbom da Hajduk mora igrati u Serie A i biti fašistički satelit, ili mu slijedi gašenje, dvojbe nije bilo. Baš kao i kad su komunističke vlasti htjele da Hajduk, s obzirom na ulogu koju je imao tijekom Drugog svjetskog rata (o tome ćemo u nastavku teksta) postane armijski klub. Tako je i danas.
Rezultatski Hajduk godinama kaska iza nedodirljivog Dinama, no unatoč neoborivoj činjenici da je HNS nekom majka, a nekom maćeha, za dobar dio Hajdukovih problema krivi su i ljudi koji su u posljednja dva desetljeća upravljali splitskim klubom.
Očajni poslovni i politički potezi, besmisleno rasipanje novcem, masovno uhljebljivanje i financijske malverzacije pojedinaca u poljudskim uredima, doveli su do toga da je Hajduk morao krenuti doslovce od nule. I to ne prvi put.
No, kako je legendarni Meštar iz Smojinog Velog mista rekao ”Moredu krepat svi kralji i cari, Aajduk će ostat”. Tako nekako i bi.
Navijački inat, dalmatinski dišpet ili samo bezgranična ljubav i odanost svom klubu, nebitno je: Hajduk bez obzira na aktualne rezultate čine klubom koji je puno veći od kluba. U Splitu će vam reći kako je Hajduk religija. I neće puno pogriješiti. Što mu teže ide, navijači ga više vole.
Što mu teže ide, navijači ga više vole
Čak i u svjetskim okvirima nestvarno zvuči podatak da se u nešto više od mjesec dana u Hajduk učlanilo skoro 20 tisuća navijača i prijatelja kluba (iz cijele Hrvatske i inozemstva), s plaćenim članarinama. Kako ta brojka iz dana u dan rapidno raste, nemoguće je procijeniti koliko će Hajduk imati članova u prosincu, no u svakom slučaju ta će brojka biti impozantna.
Hajdukova navijačka armija heterogena je skupina. Za Hajduk se kunu i lijevi i desni, učenici i penzioneri, težaci i akademski profesori, muško i žensko, staro i mlado. Kad je sudbina Hajduka u pitanju, sve ostalo pada u drugi plan, jer samo je ON bitan.
Povodom 105. rođendana Majstora s mora izdvojili smo nekoliko događaja i datuma koji su obilježili legendarni splitski klub.
13. veljače 1911.  Osnutak Hajduka
Naravno, glavni i najvažniji događaj u povijesti Hajduka je njegov osnutak. U praškoj pivnici Flek četvorica splitskih studenata Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević oduševljeni nogometom koji su igrali tada ponajbolji svjetski klubovi Sparta i Slavije dolaze na ideju o osnivanju nogometnog kluba u Splitu. Unatoč početnom nerazumijevanju Splićana, ideja je pala na plodno tlo i nogomet je zaludio Split. Trebalo je još samo odabrati ime klubu. Profesor Josip Barač predložio je ”klub neka se Hajduk zove”, što je prihvaćeno s oduševljenjem. Hajduk je službeno prihvaćen od strane austro-ugarskih vlasti i registriran je 13. veljače 1911. Prvi predsjednik kluba bio je dr. Kruno Kolombatović, a prvim trener Čeh Oldrich Just. U svojoj prvoj pravoj, službenoj utakmici Hajduk je s visokih 9:0 porazio Calcio Spalato, klub talijanskih autonomaša, a u povijest kao prvi strijelac upisan je Šime Raunig, koji je gol zabio koljenom.
1927. Osvojen prvi naslov državnih prvaka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Godine 1924. cijela postava Hajduka osim vratara Otmara Gazzarija, koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio iz hrvatskih krajeva), igrala je za reprezentaciju Jugoslavije (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i međunarodnim susretima. Hajduk je postao nadahnuće mnogim umjetnicima, osobito pjevačima. Najpoznatija je skladba o Hajduku “Kraljica baluna”, opereta Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba. No, do prvog naslova državnog prvaka Hajduk je morao čekati do 1927. Dvije godine poslije u Split je došla u druga titula prvaka.
1941. Hajduk odbija igrati za talijanske okupacijske vlasti, a momčad tijekom rata ilegalno odlazi na slobodno područje pod kontrolom partizana
Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. – 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom) prvenstvu i klub je bio privremeno ugašen. Kapitulacijom Italije i padom Splita pod ustaške vlasti pokrenuta je inicijativa da se Hajduk uključi u prvenstvo NDH. Ta je ideja odmah odbačena jer nitko u Splitu nije mogao prijeći preko ustaške prodaje Splita i Dalmacije Italije. Umjesto da igraju pod ustaškim patronatom cijela momčad Hajduka prelazi na oslobođeni teritorij na Vis, gdje je klub obnovljen sedmog svibnja 1944 pod imenom Hrvatski športski klub Hajduk, da bi nešto poslije preuzeo ime Hajduk NOVJ.
Igrao je protiv savezničkih momčadi iz slobodnih zemalja Europe, ali i Sredozemlja. Nakon nekoliko utakmica odigranih na Visu, početkom lipnja krenuo je put Barija i do konca listopada tamo odigrao gotovo 30 utakmica. Najvažnija bila je upravo ona u kojoj je Hajduk pred 50.000 posjetitelja izgubio sa 7:2 od vojničke reprezentacije Velike Britanije, da bi u revanšu u Splitu Hajduk pobijedio 1:0.
Tijekom 1945. Hajduk kreće na turneju po Egiptu, Palestini, Libanonu, Siriji i Malti. U svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, general Humbolt je u ime Charlesa de Gaullea odlikovao Hajduk titulom počasnog kluba Slobodne Francuske.
Komunističke vlasti su željele da Hajduk postane armijski klub, no u Splitu je to odbijeno. ”Hajduk je uvijek bio i uvijek će biti NARODNI”, rečeno je.
28. listopada 1950. u Zagrebu je osnovana Torcida, a dan nakon u Splitu protiv Zvezde Hajduk osvaja naslov prvaka Jugoslavije bez poraza
Hajduk je te sad već davne 1950. imao strašnu momčad predvođenu najboljim svjetskim vratarom Vladimirom Bearom i jednim od najspektakularnijih driblera i napadača na svijetu Bernardom Vukasom. Pretposljednjeg dana listopada 1950. u Splitu se igrala ključna utakmica koja je odlučivala o naslovu prvaka Jugoslavije. U Split je došla moćna Crvena zvezda na čelu s prvom Zvezdinom zvezdom Rajkom Mitićem te nizom ondašnjih reprezentativaca Jugoslavije predvođenih ”Fincima” (članovi legendarne srebrne reprezentacije Jugoslavije sa Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952.) Mrkušićem i Ognjanovim.
Kako je neposredno prije završilo Svjetsko prvenstvo u Brazilu, obilježeno fantastičnim nogometom i fanatičnim navijanjem brazilskih navijača, skupina splitskih studenata u Zagrebu odlučila je oformiti navijačku skupinu po uzoru na brazilsku Torcidu, koja će glasnim i temperamentnim navijanjem biti dvanaesti igrač Bijelih i tako pomoći Hajduku da dođe do prve poslijeratne titule.
Vjenceslav Žuvela, Ante Dorić, Ante Ivanišević, Šime Perković i Vlado Mikulić stvorili su jezgru navijača Hajduka koju je činila skupina od 113 studenata, većinom Dalmatinaca, ali i navijača Hajduka iz cijele Jugoslavije. Ta skupina je okupila nekoliko tisuća navijača Hajduka, koji su vlakovima otputovali u Split. Grad je gorio u iščekivanju utakmice, a jedna veća skupina navijača napravila je i prvi poznati karusel u Europi, kad je u samu zoru stigla pred hotel u kojem su bili smješteni igrači Zvezde izazivajući nevjerojatnu buku sirenama, trubama, zvonima te pjesmama.
Hajduk je pobijedio Zvezdu 2:1 i osvojio je naslov bez poraza, no pojava Torcide na tadašnjoj YU sceni nije dočekana s dobrodošlicom od strane političkih moćnika.
Jedan od najutjecajnijih ondašnjih političara Milovan Đilas inicirao je cijeli niz tekstova  u beogradskoj Borbi u kojima se na najoštriji način kritiziralo ponašanje Hajdukovih navijača. Navijači Hajduka nazivani su primitivcima koji su svojim divljačkim ponašanjem širili mržnju i poticali na nasilje.
Uprava Hajduka stala je na stranu svojih navijača i izdala je priopćenje u kojem je stajalo:
“Na utakmici u Splitu prvi put je jedna grupa simpatizera Hajduka koja se nazvala Torcida organizirano nastupila s bodrenjem. To je jedinstven primjer u nas i bio je primljen sa simpatijama i od šireg kruga splitske publike. I mi smo pozdravili ta nastojanja naših prijatelja uvjereni da udruženi simpatizeri mogu vise koristiti jednoj momčadi i međusobno se pravilno odgajati.”
Ipak, Đilas nije bio zadovoljan objašnjenjem iz Splita i naredio je IO CK KPH da ispita slučaj, što je rezultiralo brojnim kaznama. Legendarni kapetan Frane Matošić izbačen je iz Partije, neki pripadnici Torcide pritvoreni su, a Vjenceslav Žuvela isključen je iz Partije i osuđen je na tri godine zatvora.
Naravno, ova politička osuda Torcide dovela je do obustavljanja njezine aktivnosti. Međutim, premda je formalno bila ugašena, Torcida je i dalje nastavila navijati za svoj klub, da bi se 1980. ponovno oformila pod starim imenom.
1971. Senzacionalno osvajanje naslova prvaka  godine nakon 16 sezona čekanja
Unatoč prvom Kupu maršala Tita osvojenom 1967., šezdesete su bile krizne godine za Hajduk u kojima je u nekoliko navrata prijetilo i ispadanja u niži rang, posebice nakon ”slučaja Planinić”, odnosno afere s navodnim namještanjem. Ipak, Hajduk je u te olovne godine nekako prebrodio, a onda je uslijedilo zlatno razdoblje splitskog kluba. U sedamdesetima hajduk je osvojio četiri naslova prvaka uz rekordnih pet Kupova, tadašnja generacija predvođena Juricom Jerkovićem, Slavišom Žungulom, Ivicom Šurjakom, Draženom Mužinićem, Draganom Holcerom i trenerom Slavkom Lušticom zasluženo je poprimila epitet “Zlatna”.
Sve je počelo 1971. godine kada je Hajduk poslije 16 godina napokon osvojio naslov prvaka po šesti put. U pretposljednjem kolu Hajduk je u Beogradu preokrenuo 0:3 protiv Partizana i s 4:3 proslavio titulu.
1979. Naslovom prvaka Hajduk se oprašta sa Starim placem, ali i desetljećem u kojem je osvojio četiri naslova prvaka i pet kupova
Poslije 68 godina igranja na Starom placu, pokraj legendarne murve, Hajduk je promijenio svoj dom. Nakon osvajanja naslova 1979. Hajduk se seli na novi stadion na Poljudu, arhitektonsko remek-djelo Borisa Magaša. Posljednji gol na Starom placu zabio je Mišo Krstičević, a Poljud je “krstio” Boro Primorac u dvoboju protiv Trabzona.
Premda je Poljud tada važio za najljepši stadion na svijetu, nije prošlo dugo kad je dobio nadimak ”ukleti stadion.” Hajduk je 80-ima imao sjajne generacije, za Bijele su tada igrali Baka Slišković, Ivan Gudelj, braća Vujović, Vulić i Asanović, no do titule se nije moglo.
Od europskih natjecanja pamte se legendarno četvrtfinale Lupa prvaka 1980. protiv HSV-a, polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, i to stari znanac Tottenham, te četvrtfinale istog natjecanja 2 godine kasnije. Uspjesi van zemlje nadoknadili su neuspjehe kod kuće, a tijekom tog desetljeća Hajduk je pobjeđivao momčadi poput Valencije, Bordeauxa, Metza, VfB Stuttgarta, Torina, Marseillea i Manchester Uniteda (čiji je poraz 0:6 u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih gostujućih u povijesti tog engleskog velikana).
1991. Osvajanjem Kupa u Beogradu protiv Crvene Zvezde, Hajduk se oprostio od Jugoslavije
Dana 8. svibnja 1991. Hajduk je osvojio posljednji jugoslavenski kup, pobijedivši, kao autsajder, usred Beograda, tadašnjeg europskog prvaka Crvenu zvezdu s 1:0. Gol je postigao Alen Bokšić, a time je Hajduku zauvijek pripao Titov pehar. Težina ovog uspjeha je u tome što je te sezone Hajduk u jesenjem dijelu prvenstva bio na posljednjem mjestu, što je i u najlošijim sezonama bilo nepojmljivo za klubove “Velike četvorke”, dok je Zvezda te sezone bila nadmoćna u prvenstvu, a iste sezone je bila i pobjednik Kupa prvaka.
1995. Hrvatska dupla kruna i četvrtfinale Lige prvaka.
U sezoni 1994./1995. Hajduk je ostvario ono što nam se danas čini tako dalekim i gotovo nedostižnim – izborio je prolaz u fazu po skupinama Lige prvaka, a nakon toga i četvrtfinale najelitnijeg klupskog natjecanja.
Ondašnja uprava Hajduka uoči te sezone povukla je izuzetno hrabar potez pridruživši mladoj i talentiranoj generaciji igrača kao što su bili Rapaić, Pralija, Mornar i Erceg, iskusne Hajdukove igrače koji su svoj kruh zarađivali u inozemstvu. Na Poljud su se vratili Stipe Andrijašević, Igor Štimac i Aljoša Asanović, dok je na golu bio stari i dobri Tonći Gabrić. No, malo je nedostajalo da Hajduk uopće ni ne zaigra te sezone u Ligi prvaka, niti da se na Poljudu okupi ovakva družina.
 Hajduk je te 1994. postao prvak države u izrazito dramatičnim okolnostima. Zagreb je cijelo prvenstvo vodio, no na kraju je zaredao s nekoliko kikseva i odluka je trebala pasti četiri kola prije kraja u međusobnom dvoboju u Kranjčevićevoj.
Hajduk je trebao pobjedu pod svaku cijenu. Međutim, sve do samog kraja utakmice golova nije bilo, a onda je za Hajduk na nekih 30, 35 metara dosuđen slobodan udarac. Loptu je uzeo kapetan Zoran Vulić i sve nakon toga je povijest. Hajduk je fantastičnim golom Vulića pobijedio 1:0, postao je prvak Hrvatske i mogao je krenuti u operaciju Europa.
Pretkolo je odrađeno više nego uspješno. Golom Mikija Rapaića u Varšavi je pobijeđena Legija 1:0, a uzvrat u Splitu bio je prava demonstracija moći momčadi Ivana Katalinića i Hajduk je s lakoćom slavio 4:0.
Hajduk je dobio nezgodnu, ali prolaznu grupu. Benfica je bila apsolutni favorit, dok se sa Steauom i Anderlechtom moglo igrati.
Tako je i bilo. Protiv Benfice je na Poljudu uhvaćen bod, Asanović je šokirao Bukurešt, a Tonći Gabrić je čuda radio na Poljudu protiv belgijskog prvaka. Nevjerojatno je koliko je zicera skinuo samo Josipu Weberu, a zanimljivo da su golove za Hajduk postigli Butorović i Neno Pralija, igrači koji su tu utakmicu igrali na pozicijama desnog i lijevog beka.
U Lisabonu je Hajduk izgubio 2:1, no kraj utakmice Splićani su dočekali s rukama u zraku jer je stigla vijest da Anderlecht i Steaua remizirali i da Hajduk ide u četvrtfinale LP-a.
Ajax je te sezone harao Europom. Tinejdžeri (uz rutinere Blinda i Rijkaarda), koje je do savršenstva izdresirao Louis van Gaal, igrali su strašan nogomet.
Ajax je i u Split došao kao veliki favorit. Međutim, igrači Hajduka nisu željeli ”spustiti gaće” pred amsterdamskim strojem i u utakmici bez puno prilika izvukli su remi.
Naravno, u uzvratu u Amsterdamu malo tko im je davao šanse. Štoviše, mnogi su se bojali katastrofe prisjećajući se 0:6 debakla od istog protivnika u Kupu kupova samo dvije godine ranije.
Ipak, neki su bili i optimistični. Igor Štimac je čak vjerovao u čudo.
”Ako izdržimo do poluvremena bez da primimo gol, tko zna, možda ih i možemo dobiti”, rekao je prije utakmice Štimac.
Čudo se ipak nije dogodilo. Dva puta Frank de Boer i jednom Kanu stavili su točku na jednu divnu europsku avanturu Hajduka, avanturu kakvu hrvatski klupski nogomet danas može samo sanjati.
2018. U manje od mjesec i pol od početka godine, u klub se učlanilo više od 20.000 navijača
Masovna akcija učlanjivanja u Hajduk i ove godine ruši sve rekorde. U ponedjeljak 11. veljače Hajduk je imao 20.963 člana s plaćenom članarinom od početka godine, a iz godine u godinu klub bilježi konstantan porast broja navijača.
No, već godinama rijetko viđenu navijačku privrženost u stopu ne prate brojne klupske uprave koje su se prečesto izmjenjivale. Hajdukovi rezultati su u zadnjih deset godina, blago rečeno, poražavajući. Iako su svake sezone na ljeto i uoči proljetnog dijela sezone sve te uprave obećavale “novi i bolji Hajduk” pa čak se i usudile najaviti i poneki trofej, na kraju sezone ponovno bi se podvlačile crte pod neuspješnu sezonu i tražili se krivci za još jedan neuspjeh.
Da će ovo zaista biti godina novog Hajdukova početka, “bijeli” imaju priliku pokazati već u nedjelju kad u 15 sati gostuju na Maksimiru gdje su prošle sezone uspjeli iznenaditi Zagrepčane…
index.hr
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh