logo
bios

Godine čine svoje: prenemaganje nije vrlina, već ozbiljna mana

Objavljeno prije 2 mjeseca . u čet, maj 16th, 2019

AUTOR: JOSIP KREGAR

Predsjednica je zgodna žena. Dobro joj pristaje zelena pripijena haljina. Ponekad, zapravo često, obuče nešto što joj ističe bujne grudi. Nekada je u previsokim petama (ona baš i nije visoka) hodala strojevim korakom, nimalo dražesno. U međuvremenu je dosta napredovala i hoda  graciozno ne skrivajući svoje privlačne atribute. Jest, ona je seksepilna i privlačna. Pazi na sebe, pa je atraktivna i u uniformi. Stalno mijenja frizuru i šminku.

Dobro izgleda za svoje godine. Na to vidljivo troši puno vremena i energije. I sama kaže da je sada privlačnija nego prije dvadeset godina. To su i kritične godine za ženu majku; poneka se opusti i divlja s dijetama, vjeruje u dr. Oza i savjete iz časopisa čekajući u beauty salonu. No kvragu i upozorenja i motivi, to ne vrijedi za našu. Što starija, to mlađa i zgodnija.

Njene frizure izgledaju sjajno. Zlatna griva, raskošno razbacana na prikladnu plavu, crvenu ili zlatnu opravu. Žene tih godina žale što su oklijevale, što nisu tražile, već su se sramile. Treba se truditi da te ne obuzmu misli da je život prošao. Nije, ali za prevladati tako nešto treba čelična volja, dobri materijalni uvjeti i kritično ogledalo u koje češće pogledaš.

Ljudski je posrtati u tim krizama. I doista je za svaku pohvalu dostojanstveno se osjećati konačno zrelim, poželjnim i priznatim. Ne vidim u tome ništa loše, razumijem i opravdavam, ali prenemaganje nije vrlina, već ozbiljna mana.

Ona se trudi. Doista se trudi. Pomalo pretjeruje. Oduševljava se slikom u tuđim očima. Koketno se smijulji. Dobiva bitku protiv godina. Nije to kriza srednjih godina, to je buđenje samosvijesti o sebi, ljepoti ženstvenosti koju širi.

Ja pomalo žalim ljude koji se predaju godinama, sjede i debljaju se, jedu jer im to godi, pretjeruju u piću. Oblače svoje stare krpe i tvrde da im je tako udobno.

I sve to nije vezano uz žene. Podjednako me smeta kad se ugledni javni dužnosnici muškarci hvale svojim ljubavnim uspjesima. I to je ružno prenemaganje, glumatanje i žal za potrošenom mladošću.

Moje zgražanje nije rezultat zavisti; mene smeta kako u svojoj poželjnosti prepoznaju svoje stvarne mogućnosti i položaj. Ljudi s oskudnim rječnikom i bez šarma, neupadljivi i atonični, koji nikada ne idu u teretane, koji loču pivo uz doručak, hvale se svojim ljubavnim uspjesima, govore o ljepoticama koje im sada, kad su na položaju, padaju u krevete, liježu na službeni stol i uzdišu u naručju.

Kako im godi da ih obožavaju ni na pamet im ne pada zašto žene nisu ludjele za njima prije nego sada. Smeta me što se inače slikaju na krstitkama i krizmama, što ne priznaju vanbračnu djecu i što glume neodoljive muškarčine, farbaju kosu i brčiće, postavljaju ljubavnice u nadzorne odbore i ne smeta im što nisu inteligentne, što lijepe trajne divovske trepavice i tijelo oblikuju nožem. Čekali su do četrdesetih i do vlasti da uz meritokratske sposobnosti u sebi prepoznaju zavodnike.

Neki tvrde da je podloga tog stava biološka (”Both men and women who have a high need for power have sexual intercourse more often than those who have lower power needs[i] and dominance and sex are biologically linked in every mammalian species, including humans” / ”I muškarci i žene koji osjećaju jak poriv prema moći imaju seksualne odnose češće nego oni kod kojih je taj poriv slabiji, no dominacija i seksualnost su biološki povezane kod svih sisavaca, uključujući i ljude”. Psychology Today). No ja ne mislim tako.

Izgled ima veze sa seksualnim nagonom. Moć i novac poboljšavaju ljepotu. Ako se vašom kožom bave stručnjaci za uljepšavanje, ako koriste otrove (zar botox nije otrov?) i silikonske implantate, oni to ne rade na nečiji zahtjev.

Postoji potražnja, želja da se izgleda bolje, želja koja svoj izvor ima u nastojanju da izgledamo mlađi, da se svidimo.

Muškarci šire glasine o produženju i jačanju spolne moći, žene su spremne na svakakve eksperimente.

Naravno, kad vidim ljude koji su zapustili zube, guraju strašne trbušine i skupljaju mast na stražnjici, pitam se što je s njihovim životom. Tko će ljubiti takve, zanositi se njihovom ljepotom. Najvažniji je osjećaj mjere; pomoć je da naši kriteriji ljepote nisu isti i da za privlačnost treba ”ono nešto”.

Recimo, meni su neodoljive pametne i duhovite žene koje estetske kirurge posjećuju tek kao krajnji izlaz, ali čitaju, misle i vole glazbu i prirodu. Ono što je skrivena tajna starijih: takva privlačnost ne prestaje. Nikad ne prestaje.

Često sve to dolazi u paketu s emocionalnim pretjerivanjima, jer romansirane priče prikazuju žene kao drhtave balavice, pretjerano emocionalne i euforične, pa i onda kad su stvari ozbiljne, a odmjerenost potrebna. To sve, možda još više, vrijedi i za mladiće.

Znam jer sam i ja jednom, ma što jednom, bio mlad, zbunjen i pazio na liniju, bradu i grozio se ćelavosti. U ljubavi je prenemaganje dozvoljeno, kao i laž, štoviše, to je sadržaj koketiranja i zavođenja.

Biti na vlasti je uzbudljivo, vjerojatno rastu u stresu razni hormoni (dopamin?), no bitan sastojak je vlast nad drugima i dokazivanje. Emocije, intimna želja da te ljudi vole i seksualnost. Kennedy, Petreus, Džingis kan, Eisenhower ili Tito možda su i ranije bili strasni ljubavnici. No baš na vlasti im je krenulo. Prepoznali su trenutak kad dječački snovi postaju stvarnost.

E.Erikson točno kaže da je jedina prava sreća ispunjenje snova i nerealiziranih nada iz mladosti, I da nikakvo priznanje ne nadomješta tu želju. Budući da nemamo razumijevanje za takve potrebe drugih, sve to ocjenjujemo smiješnim, čudnim i djetinjastim.

Strašno me smetaju muškarci koji svoju ćelavost prikrivaju tupeom ili smatanjem kose u smiješne pite koje razvuče jak vjetar. Neki usađuju kosu, što izgleda dosta zanimljivo. Isto je sa ženama koje stavljaju perike želeći sličiti na wingsice iz crtića, dodaju raskošne umetke frizuri.

Ne znam zašto bi se muškarci u srednjim godinama sramili svoje kose, zapravo toga što je nemaju, kad elegantno mogu reći da se radi o višku muških hormona. Malo me brine što mi kosa više ne opada.

Kada se višak vremena i iskustva poveže s materijalnim statusom i društvenim položajem, kad možda polako nestaje mladost, ali raste sigurnost, moć i iskustvo, tada se takvi sretnici uz kavu hvale da su dvostruko stariji od ljubavnica, da ih ne smeta što su ljubavnici primitivni dinarski nasilnici, jer njihova uloga, kao kod trutova, nije da misle i rade, već da sudjeluju u ljubavnom životu, čvrsto i često.

Naša Predsjednica prikazuje se kao osoba koja ne skriva osjećaje, koju ponese euforija uspjeha, koju rastuže sjećanja. Ne skriva suze. Možda u tome ima afektiranja, stvara se dojam da je pretjerivanje, ali time se osvajaju simpatije.

Funkcija, istina, traži suzdržanost i ozbiljnost, ali narod voli zaigranost i emocije. Ne odlučuje se samo umom i znanjem, ne govori samo pametno, ali se uvijek glasa srcem, često baš iz inata. Ljudi ponekad glasaju za licemjerne lakrdijaše, kandidate koji se prenemažu i šale, a ne za ozbiljne realiste (Ukrajina, Italija).

Na stranu estetika i emocije, ne smije se prijeći granica. Štoviše, kad netko nema ništa protiv da ga se smatra ikonom putene žene, koji u tome ne vidi poniženje onih koje si to ne mogu priuštiti, to je opasno skretanje pažnje sa zadatka koji taj ima na prolaznu zanesenost i ljepotu. Mi bismo htjeli da su problemi prolazni, a mladost lijepa, a ne da je mladost prolazna, a problemi neriješeni (i prividno tuđi).

Neki dan gledao sam predsjednicu islandske vlade Katrin Jacobsdottir na BBC-ju (”Hardtalk”). Mlada, izrazito lijepa majka troje djece, predsjednica koja priznaje da ne može provesti što hoće jer je u manjini u mnogim pitanjima ili da ne zna što će biti posljedice nekih spornih odluka (ribarstvo, turizam, NATO).

S puno pažnje sluša sugovornika i promišljeno, uz blistav osmijeh, osvaja simpatije. Voditelj je izvrgava pravoj torturi, no ona strpljivo i ljubazno odgovara da se njim ne slaže, da zastupa stranku zelenih. Barata statistikama. Zna kako je u drugim zemljama. Priznaje da nije u pravu kad nije u pravu. Ljubazno, bez prenemaganja, fraza i oholosti. Jednostavna i simpatična. Nije razmetljiva.

Zgrada vlade k’o manja kuća u Zagori. Sedam prozora na fasadi. Vlada nema zrakoplov. Skromna, ali s izvrsnom karijerom. Oči joj svijetle iako nema teške trepavice. Smije se. Nije dobila većinu, no moj glas bi imala. Nismo mi Island. Kod nas sve suprotno.

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh