Jeste li ikada čuli nekoga da kaže: „Porezi su najbolja investicija, oni su rosa koja daje život. Vidite koliko porodica one održavaju na životu, i pratite u mašti njihove indirektne efekte na industriju; oni su nebrojeni, široki kao i sam život.” Da bi se borio protiv ove doktrine, obavezan sam da ponovim prethodno pobijanje. Politička ekonomija vrlo dobro zna da njeni argumenti nisu toliko divergentni da bi iko za njih rekao: Repetitia placent; ponavljanje godi. Tako, kao Basile, politička ekonomija je „uredlia” izreku za vlastitu upotrebu, prilično ubijeđena da, iz njenih usta, Repetitia docent; ponavljanje poučava. Prednosti koje vladini zvaničnici uživaju u uzimanju svojih plata je ono što se vidi. Koristi koje su rezultat toga za njihove dobavljače je takođe ono što se vidi. Oni su vam pod nosom. Ali nedostaci od kojih se porezni obveznici pokušavaju osloboditi je ono što se ne vidi, a nevolja koja rezultira njihovim dobavljačima je nešto sljedeće što se ne vidi, iako bi ona trebala da se ističe dovoljno jasno da bi se mogla intelektualno vidjeti.
Kada vladin službenik potroši u svoju korist stotinu soua (npr. maraka) više to implicira da će porezni obveznik potrošiti u svoju korist stotinu manje. Ali potrošnja vladinog službenika se vidi, jer je učinjena; dok se potrošnja poreznog obveznika ne vidi, jer — avaj! — on je spriječen da to učini. Vi poredite naciju sa iscrtanim komadom zemljišta, a porez sa kišom koja daje život. Neka bude tako. Ali biste se takođe trebali zapitati odakle to kiša dolazi, i nije li upravo porez taj koji izvlači vlagu iz tla i isušuje ga. Vi biste se dalje trebali pitati da li to do dobija više ove dragocjene vode od kiše nego što izgubi isparavanjem? Ono što je prilično sigurno je da, kada građanin izbroji stotinu soua (maraka) porezniku, on ne dobija ništa zauzvrat.
Onda kada trošeći ovu stotinu, vladin službenik vraća taj iznos građaninu, taj povrat dolazi u ekvivalentnoj vrijednosti u pšenici ili u radu. Konačan rezultat je gubitak tog novca za građanina. Prilično je istinito da često, skoro uvijek ako želite, vladin službenik čini ekvivalentnu uslugu građaninu. U ovom slučaju nema gubitka na bilo kojoj strani; postoji samo razmjena. Stoga, moj argument se ni na koji način ne bavi korisnim funkcijama. Ja kažem ovo: Ako želite da napravite vladin ured, dokažite njegovu korisnost. Demonstrirajte građaninu da su usluge koje će dobiti od tog ureda vrijedne cijene koju će za njega platiti. Ali osim ove suštinske korisnosti, ne navodite, kao argument u korist otvaranja nove kancelarije, koristi koje iz toga dobija birokrat, njegova porodica, i oni koji zadovoljavaju njegove potrebe; nemojte tvrditi da to podržava zaposlenost.
Kada građanin plati stotinu soua (maraka) vladinom službeniku za istinski korisnu uslugu, to je zaista isto kao kada taj iznos plati obućaru za par cipela. To je slučaj razmjene, a rezultat je neriješen. Ali kada građanin preda stotinu soua (maraka) vladinom službeniku, a ne dobija nikakvu uslugu za taj iznos i čak bude izložen neugodnostima, to je isto kao da je dao svoj novac lopovu. Ne koristi nikakvoj svrsi to što ćemo reći da će službenik potrošiti taj novac s velikom koristi za našu nacionalnu industriju; što god bi lopov mogao s tim iznosom učiniti, mogao je i građanin, da samo nije na svom putu naišao na legalnog ili ilegalnog parazita. Stoga se naviknimo da ne posmatramo stvari samo na osnovu onoga što se vidi, nego radije na osnovu onoga što se ne vidi.
Dragi Bože! Koliko poteškoća da se dokaže u političkoj ekonomiji da su dva i dva četiri; i ako uspijete u dokazivanju, ljudi kažu: „To je toliko jasno da je dosadno.“ A onda glasaju kao da niste nikada ništa dokazali.
Odlomak iz djela: Frederic Bastiat, Ekonomija slobode, Multi, Tuzla, 2014., str. 25-29.
Dialogos
