Antwerpen
O FLAMANSKOJ LIRICI
Iz zbirke Flamanska lirika:
Prevod sa njemačkog jezika: Marko Raguž
Dio jedne mnogostruko umnožene ljepote posjeduje Flandrija: S mirisom ribe u ustima obrušava se vjetar sa mora na ulice Antwerpena, jedan slobodan Vjetar, koji želi najradije sve strane istovremeno obletiti, on se obrušava kroz tišinu koja diše u Bruggesu, kroz monaške gradove Sjevera, kroz ravnu zemlju, koja se proteže vječno. A potom Nebo iznad Flandrije! Potresa se, drhti od Svjetlosti. Staklo iznad jutarnje svježine na ulicama – i vrelo, nemirno srce Ravnica, tamna umotana Čežnja: „Hebben olla vogala nestus hagunnan Hinase hic anda thu“ glasi najstarija od svih flamanskih pjesama. „Sve ptice su počele, Gnjezda da savijaju, samo ne Ti, samo ne Ja! Duh Flandrije, od igre i protu-igre snaga puna promjena je rođena, stvorio je jednu umjetnost, u kojem Mitsko i Animalno prepuno Prirodnosti postaju jedno.
Paul Wimmer
Antwerpen
Jan van Nijlen
NAPREDAK (FORTSCHRITT)
Gdje je ona kuća, o kojoj tako često maštam,
gdje je dugi, uski, hladni hodnik
sa svim tim debelim vrećama
ispunjenim sa djetelinom, sa travom i sjemenkama mrkve,
sa prašnjavim mekinjama i narandžastim kukuruzom,
gdje sam ja svoju dječiju ruku zavlačio.
Gdje je nestao miris, aroma kupusa
iz davno izgubljene, nikad zaboravljene kuće,
gdje je bijeli papagaj,
koji je iz kaveza brzo i spretno odletio,
i kupci koji se muče, kada bi dolazili po cvijeće?
Gdje je tamni dućan, gdje je vrt,
tako bogat grmljem, voćem i cvijećem, gdje je staklenik
sa Orhidejama i Gloksinijama,
sa Arumom, Kamelijama i paprati,
sa ušima cvijeća i kosom Venere?
Gdje je sumorna, tajna komora
sa svojim punjenim pticama i zmijama?
Gdje je jedan predivni Svijet
sa piskavim papigama, i sa Fazanima
i grlicama, patuljastim kokoškama iz Konga?
Gdje su cvrkutave ševe, gdje su majmunčići
koji skriveni vrište i škrguću?
Šta se dogodilo sa tim Rajem?
Deset, dvadeset, trideset, gotovo četrdeset godina
sanjao sam ja o tom izgubljenom carstvu.
A sada, slučaj me je doveo ponovo u taj kraj,
i ja sam sanjani zamak iz moje Fantazije
morao vidjeti kao skladište za bicikla i veš mašine.
POVODOM DANTEOVOG „INFERNA“
U ovom vremenu RED nije tako nedvosmileno jasan, Dante,
kao u tvojim florentinskim paklenim rupama.
Vladari carstva svijeta sa božanskom spoljašnošću su tamo gore…
(ti sam držiš da je ovo, ništa do, jedan Mačak u Vreći ).
U današnje vrijeme djeca se time poigravaju u školi
kao sa zbunjenim guskama izgubljenim u maglama povijesti.
U ovom su vremenu uloge trabanta i
izdajnika varljive,
svako njeguje osjetljivost za svoju vlastitu bol i svako
prijeti, olako, sa hladnoćom i komocijom groba.
I to moraš znati, Dante, jedan grob danas je samo sjenka
preko puta kojim idu točkovi.
U našem vremenu, vođo i prijatelju, kao i u tvom,
nalazi čovjek u duhovno najsiromašnijim regionima
boleštine, osvetu i patnju.
Sami ljudi ne nose više imena,
nego livreje (ogrtače).
Premda o finoći govore, oni njihove žene
žurno razbacuju kao čavle po zemlji.
Ostaje pribor za rad, materijal (upotrebljiv i rastrojen).
Učitelju, pogledaj njihove jazbine! Oni ne prepoznaju
šta u zemlji tvojih očeva krivični sudija govori:
„Od svoje vlastite kuće smo napravili mučilište“.
Achilles Mussche
SJAJ HELASA (DER GLANZ VON HELLAS)
Mome sinu
Šta bi sa nama bilo bez vas, stari Grci,
kako bi siromašan bio svijet u hladnoj Tmini,
ne plešu li vaši mladi Bogovi
u sivilu jutra, u zlatnim sandalama
uz zvonki zvuk Cimbala,
u sjajnom zračenju svoje čiste nagosti?
Zar nije jedan od Vas grešno
vatru raspirio u jednom ružinom sjaju,
zar taj nije pobjegao u avanturu,
usamljena ptica, u azurnom plavetnilu,
ko je snu dao krila,
i koje je pjevao pjesmu heroja,
ako niste Vi, mala, nezaboravna Grčka?
Ah, iznad Helasa leži tuga i sjena,
sve do svjetlucavih plaža Atene
čudni bol se ugnjezdio u ljude,
ispunio je pametno sinove Kraljeva
i usamljene jecajuće Princeze
prijetećim, teškim, tamnim Prokletstvom
i ulio je u njih zagonetnu jezu Okrutnosti.
Poslušaj još: tamo stišće Bog Pan pastirsku Flautu
pijani tonovi u njegovim ustima,
Apolon povlači zategnute žice
vesele se njegove zlatne strofe,
i jedan buljuk nasmijanih Nimfi
izlazi iz niskoga Grmlja,
visoko iznad suncem ozračenih terasa u brdima
širi se zvuk lire, leluja se ples
Hora Muza, čije muziciranje
tek je jedan radosni hvalospjev.
Rosa od perli i kristala
protkiva vazduh, i pokriva čiste Stupove,
i drhturi svjetlucavo iznad mora i vina,
i prekriva uzvišene mermerne slike Bogova.
Da, sam u tužnom plesu za mrtve,
dobija Tama jedan blagi Sjaj,
Sjaj Helasa u azurnoj vodi.
A mi, jedan mračni naraštaj, mi koji smo kasnije rođeni,
mi se ne možemo Helasa dovoljno nagledati,
i njegovih neizbrisivih dubokih tragova.
Čovjek je tada postigao Neusporedivo.
Mi lutamo, još otada, u zlatnom oblaku
puni bezimene nostalgije kroz Vrijeme,
odavno uništeni, prazni i pusti.
Samo jednu čežnju nosimo mi, za svjetlosnim konjima samo,
koje bi jedan narod jahao prema Partenonu.
Iz zbirke Flamanska lirika:
Prevod sa njemačkog jezika: Marko Raguž
Antwerpen
