logo
bios

Esad Hećimović: Dobrovoljačka

Objavljeno prije 3 godine . u uto, maj 3rd, 2016

Strani tužioci su pokušali da jednom odlukom riješe sporove koji ovdje traju već  najmanje dvije decenije, dok su domaće tužiteljice postupale na drugi način, koji je primjereniji našoj sudskoj tradiciji. Strani tužioci su rekli da ove ili one osobe nisu krive, a da tek treba da se utvrdi ko jeste kriv. Tužiteljice Budimir i Terzić su krenule u istragu od samog događaja, sa dna lanca komandne odgovornosti i postupno gradile svoje slučajeve u sudnici

Oko čega se sukobljavamo kad govorimo o Dobrovoljačkoj? Tužilaštvo BiH je saopštilo da su u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine i u događajima koji su uslijedili počinjeni ratni zločini, od ubistava van borbe do mučenja ratnih zarobljenika, ali ne i ko je za te zločine odgovoran. Takav pogrešan pristup postupajućeg tužioca Juda Romana je izazvao brojne reakcije koje prijete destabiliziranjem odnosa u državi i regionu. To smo već vidjeli u događajima koji su uslijedili poslije slične odluke Davida Schwendimana, bivšeg šefa Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, o obustavljanju istrage u slučajevima Tuzlanska kolona i Bradina.

Postoji, međutim, drugačiji model vođenja istrage. Pogledajmo istrage koje vode Vesna Budimir, sadašnja šefica Odjela za ratne zločine, i  Slavica Terzić, tužilac u bugojanskim i drugim srednjobosanskim slučajevima, kao što su Korićanske stijene. Strani tužioci su pokušali da jednom odlukom riješe sporove koji ovdje traju već najmanje dvije decenije, dok su domaće tužiteljice postupale na drugi način, koji je primjereniji našoj sudskoj tradiciji. Strani tužioci su rekli da ove ili one osobe nisu krive, a da tek treba da se utvrdi ko jeste kriv. Tužiteljice Budimir i Terzić su krenule u istragu od samog događaja, sa dna lanca komandne odgovornosti i postupno gradile svoje slučajeve u sudnici. Iznošenjem dokaza i svjedočenjima, u slučajevima kao što su Trusina ili Bugojno, one su postupno uvjeravale javnost da zaista jesu počinjeni ratni zločini i da su jedino sudije nadležne da odluče ko je počinio zločin, kakva je kvalifikacija krivičnog djela i koja kazna je odgovarajuća za takvo djelo.

Kada sam, naprimjer, 2003. godine, prvi put razgovarao za novine sa Enesom Handžićem o nestanku grupe bugojanskih Hrvata, on je porekao bilo kakvo znanje o tome. Kada je tužiteljica Terzić naredila prva hapšenja u bugojanskom slučaju u martu i aprilu 2007. godine, i dalje nismo znali šta se tačno desilo ovim nesretnim ljudima. Vlasti, čak i one najviše, kao Vlada RBiH, godinama su proizvodile različita tumačenja i praktički prikrivale zločine. U pretresima koji su izvršeni tada, u proljeće 2007. godine, otkriveni su ključni dokazi, ali je trebalo još najmanje godinu da se oni i formalno “raspakuju”, u prisustvu osumnjičenih, te se potom čekalo još godinu-dvije da budu uvedeni u dokaze na suđenju i da se o tome odgovorne osobe izjasne u sudnici. Tek tada je nastupila prava drama, uključujući Handžićevo priznanje i otkriće tijela.

U sudnici smo vidjeli i političare kako svjedoče, uz zaštitu advokata. Američka sutkinja je direktno upozorila ministra odbrane ove države da je ono što je on opisao kao slanje zarobljenika na kopanje rovova u ratnoj zoni krivično djelo robovskog rada. Sudije su okvalifikovale jedan državni organ kao središte dva udružena zločinačka poduhvata i sada očekujemo naredni potez tužiteljice Terzić. Na sličan način tužiteljica Budimir traga za krivcima u slučaju Trusina, privodeći u Sud BiH i one iz Sjedinjenih Država koji su, kao naprimjer Rasema Handanović, bili nedostupni organima gonjenja, kada je za njom bila raspisana potjernica tokom suđenja 2001. godine, u slučaju ubistva talijanskih humanitaraca kod Gornjeg Vakufa u maju 1993. godine. Tužiteljica Budimir podiže optužnice protiv iste osobe za različita djela ili traga za brojnim osobama povezanim sa jednim slučajem. Da su tužiteljice Terzić i Budimir postupale kao Schwendiman i Romano, uopšte ne bi bilo ovih sudskih slučajeva.

Dakle, ispravan pristup svakoj raspravi u javnosti ili tužilačkim odlukama jeste da krenemo od istraživanja samog događaja i potom postupno utvrdimo u kakvoj su vezi prijavljene osobe. Samo takvim pristupom osiguravamo da javnost sama stekne vlastiti, direktni i potpuni uvid u dokaze o nečijem postupanju i vidi svjedočenje osumnjičenih osoba, svjedoka i žrtava o tome šta se desilo u slučajevima o kojima se sporimo. Otkrića će imati posljedice po naše razumijevanje rata i zločina, ali u tome nema ništa loše. Naprotiv, realnija slika o tome šta se desilo omogućava nam da izbjegnemo nove greške i sukobe. Ja nisam 17. aprila 1993. godine znao da su prethodnog dana počinjeni zločini i nad Bošnjacima-muslimanima u Ahmićima i nad Hrvatima-katolicima u Trusini. U slučajevima oko kojih se sporimo riječ je o događajima iz maja 1992. godine. Mi se sada, uglavnom, sporimo zbog različitih viđenja tih događaja zaklanjajući se iza floskula o mogućoj reviziji ratnih zbivanja i samog karaktera rata, plašeći javnost očekivanim ili mogućim političkim posljedicama, umjesto da dozvolimo nezavisno istraživanje događaja čije rezultate ćemo prihvatiti snagom dokaza predočenih u javnosti, a ne autoritetom stranca koji se vraća kući, dok se mi zbog njegove odluke ponovo sukobljavamo.

Tekst preuzet iz Oslobođenja  a objavljen krajem januara 2012. godine

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh