logo
bios

Esad Bajtal: Recenzija rukopisa Esada Delibašića “Kultura zatvorenog društva”

Objavljeno prije 1 godina . u uto, avg 29th, 2017

Esad DELIBAŠIĆ

KULTURA ZATVORENOG DRUŠTVA

 

 

 

Esad BAJTAL

 

RECENZIJA

 

 

Odnos kulture i društva, tačnije pozicija i funkcija kulture u „zatvorenom društvu“, kako je vidljivo već iz samog naslova rukopisa, izabrana je spisateljska ravan na kojoj autor EsadDelibašić ispisuje kritički intonirano viđenje tog vrlo kompleksnog i životno važnog problema,kako za pojedinca tako i zadruštvenu zajednicu.

 

Ako kulturu, u najkraćem smislu te riječi, razumijemo kao čovjekov napor približavanja univerzalnim vrijednostima življenja kao što su dobrota, ljepota i istina, onda lakše razumijevamo temeljnu poruku autora i humanističku intonaciju njegovog rukopisa.

 

Pojam istine,u navedenom vrijednosnom trojcu (dobrota-ljepota-istina), ima smisao aksiološkog regulativa koji osvjetljava civlizacijsko-konstutivni momenat i društveniznačaj kulture. Jer, humanistički govoreći, ništa ne može biti ni dobro ni lijepo ako, istovremeno, nije istinito. I ukoliko to dobro nije – zajedničko dobro. Dobro svih i dobro za sve. A Dobrota, Ljepota i Istina u svojoj zajednosti, kako to imlicite nagovještava ovaj rukopis,nastanjuju životnii javni prostor otvorenih društava. U zatvorenim, rigidno idealiziranimi jednostrano ideologiziranim društvima, za njihi za kulturu – shvaćenu na način gornjeg razumijevanja – nema mjesta

 

Birajući između pozitivno-naučnog, koji kulturu sagledava nešto uže – kao posebnu vrstu realnosti – i filozofskog, autor se opredjeljuje za širi, filozofski pristup kulturi koju opservira u okviru totaliteta ispoljavanja životne i ljudske realnosti, neodvojive od razumijevanja čovjeka na dugom putu njegovesamorealizacije.Dakle, u perspektivi čovjekovih potencijala i genuinih mogućnosti neprestane mijene.Ali, ne samo promjene sebe, nego, i promjene objektivne realnosti u kojoj obitava;okruženja koje rođenjem zatiče kao izvornu datost svog životnog okvira.

 

Taj odnos između aktuelne društvene datosti i otvorene mogućnosti njene ljudske mijene, jeste antropološki kodiran zov razvoja i samorazvoja čovjeka, na tragu vlastitih potencijala koji kulturu čine i ljudskim djelom,  s jedne, i instrumentom promjene svijeta, s druge strane.Ali i potencijalno porobljavajućim medijem, shodno kontekstu njenog ideologiziranog poimanja i društvenog pozicioniranja. U tom smislu, biva vidljivimkakose autor izdiže iznad redukcionističkog,pozitivno-naučnoguvjerenja,„da kultura sama po sebi predstavlja neupitan humanistički sistem vrijednosti“.Odnosno, do uvida kakopozitivno-naučnom pristupuostaje skriven temeljni paradoks kulture, koja, shodno dominantnom ideologemu vlasti, nerijetko – podređujućigrađaneotuđenimbezličnim silama; lišavajući ih kreativno-oslobodilačke biti –i samog čovjeka svodi na puki objekat, potčinjen interesnoj logici vladajućih struktura moći.

Upravo to se događa u okviru slijepog, idejno i vrijednosno omeđenog, odnosno, poperovski govoreći – „zatvorenog društva“.U kome se  oslobodilački, ljudski potencijal kulture, vrijednosno reducira i „svodi na identitarnu osnovu i ideološki instrument“ konzervativne revolucije.Kojom radikalna desnica naših prostora,sistematsko-planski okrenuta prošlosti, „nastoji dovršiti proces retradicionalizacije i klerikalizacije društava nastalih raspadom Jugoslavije“.

To socio-patološko zatvaranje u autarhiju etno-kolektivističke samodovoljnosti,idejno-romantičarski obojene bilosti već viđenog  (okoštalog, i idejno armiranog bivanja), vodi u životno porazni izolacionizam društvenog bezizlaza.Što, u egzistencijalnom smislu,znači u besperspektivnost vezivanja na tokove modernog svijeta, čiji smo, htjeli to ili ne, ontološki neizbježan segment. A svako poricanje i bježanje od realno diktirane neizbježnosti, dugoročno gledano,skončava u mrtvilu entropije takoizolovane zajednice.Jer, svaki zatvoreni sistem(u našem slučaju „zatvoreno društvo“), usljed odsustva razmjene energije (resp. kulturne razmjene), prirodnim klizanjem u beživotnost entropije, osuđuje sebena neizbježnu propast.

 

Upravo zato, autor zagovara i pledira za društvenu otvorenost i miješanje kultura (energija) koje se izvorno, prirodnoprožimaju, darujući društvu ono šarenilo i životnost (snagu), bez koje nema opstanka ni smisaonog bivanja čovjeka, kao bića stalno otvorenih potreba, htijenja i želja. Ukratko, čovjeka kao društvenog bića kojesa-postoji i, shodno tome,nužnorazmjenski biva. A to znači,da istinski biva i živitek u skladusa drugima i drugačijima. A ne samo uz njih i pored njih.I posebno ne u izolaciji bilo koje vrste.

 

Jer, izolacija je neživot, kazna. Otuda i izolirajuća logika hapsa –zatvorski institucionalizirane robije –figurira kao izraz pedagoški instrumentalizirane sankcije za one koji ne umiju biti ni bivati (živjeti) zajedno sa drugima. Bosna i Hercegovina je, zahvaljujući poraznoj logici etno-isključivosti i kulturi idejnog izolacionizma, danas upravo to – hapsana,hladni beživotni zindan itopos ljudskog besmisla, mjesto poraznog odsustva egzistencijalne perspektive. Zatvor za narod!

 

Nasuprot tome,„otvoreno društvo“, lišeno svake zatvorenosti i logike isključivosti, njegujepozitivni trijas svoje prepoznatljivosti, po tome što, idejno-planski, daleko od bilo kakve vrijednosne zakovanosti aktuelnih etno-ideologija, njeguje: a) razvijen „demokratski sistem;b) uspostavu racionalne rasprave i; c) primjenu društvenog inžinjeringa korak po korak“. A to podrazumijeva, tražii omogućava, neizbježnu borbu integrativnih i dezintegrativnih društvenih sila, a time ipovezivanje nasuprot faktu nametnute izolacije.Odnosno, razvojnost nasuprot zaostajanju koje nas pohodi iz poratne, idejno i kulturološki zaleđene b-h-s stvarnosti koja, logikom ideoloških samoobmana, inhibira sile progresa i samoaktualizacije ljudskog bića na putu prirodno zadatog samorazvoja.

 

U tom smislu, kultura nije, niti može biti, pozitivistički samodovoljni entitet, realnost nezavisna od subjekta (čovjeka), nego jeste, i ostaje, u svojoj iskonskoj biti, „oblik realizacije ljudskih suštinskih snaga“. Razvoj i otvorenost u svojoj uzajamnoj uslovljenosti, poriču pozitivistički ideologem onog načina govora koji, kompleksnu djelatnost na humanističkoj budućnosti,reducira i svodi na „problem razvoja postojeće kulture“ u njenoj vještačko-beživotnoj nedodirljivosti i etno-zakovanosti. Umjesto toga, humanizam uključuje i jeste svijest o čovječnosti, što, u praktičnoj ravni, podrazumijeva traganje za integritetom i slobodom čovjeka kao čovjeka, a ne idejno-redukcionistički osakaćenog iostrašćeno netolerantnog bića. Bića zatomljene ljudske suštine, politikantski instrumentaliziranog u svrhuprofanog promicanja puke, sofisterijski nametnute mu stadne, klero-, ili etno-pravovjernosti.

 

Oslobađanje od tih i njima sličnih idejnih okova,neizbježni je uslov istinskog razvoja čovjeka na tragu njegovegenuine svestranosti i mnogoobraznosti.A nasuprot jednostrane oskaćenosti bilo koje vrste, nametnute frazeologijom neprirodne samodovoljnosti i idejno postulirane iluzije kolektivne samonajboljosti („nebeski narod“).Jer, samo svijest o razlici realnog, s jedne, i ljudski mogućegsvijeta, s druge strane, otvara put istinske humanizacije i slobode čovjeka, kao bića univerzalne zajednice okupljene na fonu autentičnog životnog šarenila i otvorenosti za uzajamnost odnosa svjesno izabranog sa-bivanja. Bivanja u zajedništvu.

 

Ukratko, kulturne vrijednosti uživotnoj,doživljajno-praktičnoj ravni, artikulirane su u svojoj dvostrukoj, stereo izvedbi: a) kao ideološka podloga postojećeg, s jedne, i,b) kao stvarni potencijal i racionalno uporište za pravo na pobunu protiv aktualne realnosti, s druge strane. Odnosno, kultura je dehumanizirajuća, kad god, logikom ideološki zakovanih vrijednosti, stane na put i suprotstavi se razvoju i samorazvoju čovjeka.Kao i onda kad jednodimenzionalnost („čovjek jedne dimenzije“), idejnogpotčinjavanja ljudi, preraste u nepotrebni „višak ugnjetavanja“, ofirajući tako ispolitiziranu društvenu zbilju kao suviše represivnu, koja pojedinca svodi na podanički poslušno oruđe ideologizacije kulture.A sve to u funkciji nekogidejno zatvorenog sistema i njegove porazno totalizirajuće plemenskosti.

 

A svi totalitarizmi, kako to čitamo na stranicama ovog spisa, nošeni su istom, dakle, zajedničkom idejom kako, tobože, „posjeduju  apsolutnu istinu i da imaju pravo da je i silom nametnu drugim ljudima“. U tom smislu, očigledan spisateljski napor autora je, da nam, nizom uvida i komparativnih opservacija, pokuša ukazati, i upozoriti nas, na pogubno porobljavajuće potencijale u jednom, i humanistički oslobađajuće mogućnosti kulture, u drugom slučaju. Shodno tom nastojanju,autor kritički odgovorno opservirakonstitutivne elemente i ideologiju zatvorenog, te koncept i ideologiju otvorenog društva,receptivno ga situirajući u kontekst i neizbježnost uvažavanja logik eMc Luhanovog globalnog sela.

 

Kad autor svoje istraživačko komparativne nalaze, do kojih je došao primjenom Poperovog kritičkogracionalizma, projektuje na povijesni hod bh. društva, njegove socijalističke i post-socijalističke faze, jasno nam pokazuje ozdravljujuću i komparativnu prednost socijalističkog koncepta djelimične, relativne otvorenosti, nad ovim potpuno zatvorenim – danas.

 

A, u muzejskom smislu (završni dio spisa), i s tim u vezi, komunikacijsku neophodnost dijaloga koji paradigmatski slavljujućoj prezentaciji prošlosti tradicionalnog muzeja, pretpostavlja službujuću, životno dijaloškuorijentaciju„novog muzeja“. Odnosno, angažmansku potrebu da se sa pukog prikupljanja i čuvanja (tradicionalni muzej), pređe na ravan prezentacije i životno iskoristive interpretacije muzejskih eksponata „novog muzeja“.

Stavljajući život i etiku iznad ideologije i puke estetikenarcisoidno ogledalskog samopotvrđivanja, umjesto pomodno-kultog(za kakvo je prešutno važio tradicionalni muzej),„novi muzej“ postaje društveno odgovorno mjesto. Mjesto povijesnog sa-bivanja i neizbježnitopos kritički osmišljenog dijaloga generacija u svijetu idejnih značenja i ideoloških nazoraprošlog i,našeg današnjeg – vremena.

 

Bez toga, bez te osviještenosti za neophodnost kritičke, vremensko-dijaloške dimenzije „novog muzeja“, živimo merlo-pontyjevski usud formalnog poštovanja „koje nije pravo“, i koje nam, logikom tog usuda, „daje lopovsku savjest“. A koja (prohićevski govoreći), naše tradicionalono(novo-muzejski još neosviješteno oko), „nasilno i sistematski privikava da bude samo registrator“.Dakle, puki gledalac koji je,u svojoj ideologiziranoj uspavanosti, nesposoban istinski korespondirati sa povijesnimduhom „čovjekovog stvaralačkog uzleta“, što se, tu, tradicionalno-muzejskistatično,hermeneutički sasvim pasivno i komparativno-kritički jalovo, otjelovljuje pred njegovim nemuštim pogledom.

 

U tom, ali i u smislu svega prethodno rečenog, ovaj spis EsadaDelibašića, onoliko koliko racionalnokritički osvješćuje i rasanjuje kolektivno uspavani duh naše etnoideologizirane zatvorenosti, i njome inducirane civlizacijske nezrelosti, počinje da živi kao neka vrsta knjige opomene.Životni putokaz,alarmkoji nas pokušava probuditi i pokrenuti ka mogućem izlazu spasa i napuštanju nepodnošljive pomrčine društvene letargije.Tačnije, grobno sumorne tišine, što se, simptomatski porazno, nadvija nad nama,nekad građanima, a danasjoš samo, pukim, ljudski neosviještenim,idejno izmanipulisanim – etno-podanicima.Živim mrtvacima ove planski ostrašćene i klero-etničkom mržnjom idejno zadojene zemlje.

 

Sutješčica, aprila 2017.

 

 

 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh