Esad Bajtal: Po svim pokazateljima, na dnu smo Evrope i svijeta

Za početak, u kontekstu civilizacijskih tokova, a s’ obzirom šta su sve prošle zemlje Balkana u proteklo pola vijeka. Na kojem smo stupnju u Evropi?

Za sveopštu propast, koju dugujemo ovdašnjim etno-vlastodršcima i njihovim politikama „nacionalne ugroženosti“, kojima su pokrenuli mase u neviđeno krvoproliće, suvišno bilo kakvo stupnjevanje. Po svim pokazateljima, na dnu smo Evrope i svijeta. Ne samo u pogledu standarda, nezaposlenosti, neimaštine ili zaduženosti država nastalih iz ex-YU (ukupni dug je devet i po puta veći od jugoslovenskog), nego i u ljudskom, etičko-civilizacijskom smislu, zahvaljujući tim politikama, spadamo u one najgore.

Ko to, još negdje na svijetu, slavi i veliča masovne ubice? Gdje se to još presuđeni ratni zločinci i silovatelje djevojčica, žena i starica, proglašavaju  herojima optužujući za zlo njihove civilne goloruke žrtve? Ko to još negdje u Evropi rehabilituje i veliča Hitlerove kolaboracioniste iz II svjetskog rata, a optužuje istinske heroje i borce protiv fašizma?

Pošto su gotovo i gradjani i političke elite ubjedjene da je raspad Jugosavije diktiran sa strane i da je konflikt na Kosovu dio američke globalne politike. Kako gledate danas na BiH? Često čujemo floskulu kako svijet neće dozvoliti stvaranje muslimanske države na tlu Balkana. Pa dokle je onda ovaj status quo kad je u pitanju Bosna i Republika Srpska održiv?

Pa nisu baš svi ubijeđeni u taj namjenski produkovani cinično-ideološki narativ o vanjskom krivcu, koji treba da prikrije stvarne začetnike rata i amnestira razbijače Jugoslavije, idejno združene oko projekta realizacije velikodržavne srpsko-hrvatske ideologije i krvavo nasilne teritorijalne ekspanzije na račun Bosne i Hercegovine i njenih građana.

Konačno, upravo oni koji sistematski javno i programski zacrtano, spinuju javnost o „stvaranju muslimanske države“, čine sve ne bi li se stvar pokrenula u tom pravcu, e da bi tako dobili željeni razlog za nastavak agresije i time post festum, dakle, naknadno, abolirali vlastite masovne zločine i genocid iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

To, naravno, ne znači da ne postoji i poneka muslimanska glava koja privatno sanja i misli da bi, tako nešto, poput islamske zemljice, moglo opstati i mirno trajati u ovako ideologiziranom kršćanskom okruženju.

Ali, snovi su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo.

Uostalom, neka ti isti zanesenjaci zamisle stvaranje kakve kršćanske državice u većinskom muslimanskom okruženju, pa će im se besmisao takve fikcije sam od sebe pokazati i razgolititi u svojoj svojoj iracionalnosti.

Odnosno, idejni tvorci spina o „muslimanskoj državi“, već su, po onoj narodnoj,  „da se vlasi ne dosjete“, na prostoru manjeg entiteta, ne u snovima, nego praktično i stvarno, politički zaokružili i žive etno-unitarnu pravoslavnu tvorevnu (RS),  koju erudita Mirko Đorđević, najbolji poznavalac SPC na prostorima ex-Jugoslavije, označava kao „jedino poznati primer pretakanja klerikalnog diskursa i klerikalne ideologije u praktičan politički čin uspostavljanja ‘teodulije’, tj. vlasti kao služenja Bogu“. („Znaci vremena“, Beograd 1998. str. 54).

Uostalom, ja, kao neko četvrti u BiH (ni musliman, ni pravoslavac, ni katolik), zovu nas Ostali, moralno gledano, najmanje sam pozvan da odgovaram na te i njima slične upite. Ali, ovdje to činim kao bontonski ustupak građanskoj dužnosti, čija me elementarna pristojnost obavezuje da se ne oglušim na postavljeno pitanje.

Samo to, i ništa više.

Manje-više politička situacija je u svim zemljama regiona preslikana i ako su Hrvatska i Slovenija članice EU. Skoro iste struje stoluju koje su tu od 90-ih na ovamo. Gradjani ne osjećaju neki ekonomski boljitak. Po vašem mišljenju šta je ključ da se krene dalje u prosperitet ukoliko ga može biti?

Ključ je u promjeni neodržive, srednjovjekovne feudalne etno-matrice, koja je danas na regionalnoj političkoj sceni. Dakle, neophodna je njena zamjena pravnom, građanskom državom, od koje smo, nažalost, isuviše daleko. Tim prije što je ovdje čak i ta, feudalna etno-nacionalistička matrica lažna. Ona je, u suštini, samo vanjsko, verbalno pokriće, za stvarni pljačkaško-politizirani kriminal i etno-kriminalizirane politike  koje koje vladaju regionom.

Da budem precizniji, ispod idelogizirane priče o „nacionalnom interesu“ i „nacionalnoj ugroženosti“, krije se praktični interesni nacionalizam, oličen u pljački građana u pljačkaškim ratom novostvorenim državama. Ne zaboravimo, ovo su bogate zemlje, a siromašne države. Odnosno, države siromašniih građana koje su opljačkali njihovi etno-vlastodršci u sprezi sa klero-strukturama koje ih podržavaju i održavaju na vlastodržačkom tronu.

Ukratko, naše siromaštvo je proizvedeno pljačkom društvenog (narodnog) vlasništva od strane samozvanih ćuvara „vitalnog nacionalnog interesa“. Jedina stvarna podjela među nama danas je klasna podjela: na ekstremno bogate i ekstremno siromašne. Jedni imaju sve (i više nego im treba), a drugi manje od ništa. Oni preživljavaju od kopanja kontejnera.

Time smo, zahvaljujući etno-spasitelijma i etno-spisateljima, spali ispod pasijeg nivoa življenja. Jer, u demokratski razvijenom svijetu danas, ni psi ne rovare po kontejnerima, buduću da u svojim azilima imaju svakodnevne redovne obroke, o kojima naši građani samo sanjaju.

Broj konflikta, posebno teritorijalnih je i dalje znatan. Imamo dakle Republiku Srpsku, demarkacija granice Crne Gore sa Kosovom, Srbija i status Kosova, Hrvatska i Slovenija Piranski zaliv, Crna Gora i Hrvatska oko Prevlake, jug Makedonije, Grčka i Makedonija oko imena, gradovi kao što su Mostar, Vukovar, Tetovo. To su sve vruće tačke koje lebde nesredjene u vazduhu. Gdje se nazire rješenje?

Nažalost, nema rješenja bez aktivnog i snažnog djelovanja tzv. međunarodne zajednice, koja je godinama mirno gledala krvavi rasap regiona. A sada, držeći se opet pasivno i po strani, frazerski tovljenom floskulom poziva ovdašnje političke strukture i aktere krvavih „da se dogovore sami“. A kako, logički gledano, da se dogovore poslije rata, isti oni koji su, odbijajući svaki dogovor, pokrenuli nasilje i svojim politikama, planski i svjesno, proizveli ogromne, sasvim nepotrebne ljudske žrtve, na koje se danas cinično pozivaju u svrhu odbrane sebe i svojih krvavih politika.

Dakle, sa ovim politikama i ratnim akterima na političkoj secni nema nikakvog ljudskog rješenja. Samo nove, ratom neopterećene, etno-resetovane i racionalno opredijeljene, civlizacijski i kulturno zrele persone, mogu riješiti sva ta vještački izazvana trenja na kojima plivaju i licemjerno istrajavaju današnje etno-vlasti.

Da li je moguće da će da se okrene krug za jugoslovenske zemlje i da će od svojeg jedinstva, pa raspada biti ujedinjeni pod stranom silom i da će pod zastavom EU ponovo biti pod istim krovom ali sa znatno drugačijim pozicijama?

Sve je moguće, a ništa garantovano. Interesi moćnih odlučuju o sudbinama malih. Ako šira interesna matematika naloži takav tok stvari, onda će on biti realizovan. Ali, ne budimo naivni, niko ništa neće uraditi zato što nas voli, nego zato što mu trebamo na način koji najbolje služi njegovim sebičnim interesima. Uostalom, upravo tako – interesno i sebično – ponašaju se, kako rekoh, i ovdašnje etno-strukture. Kao lažno nacionalističke, one brinu samo svoju, ličnu, a ne narodnu brigu o kojoj samo pričaju i iza koje se kriju. Tačnije, te dobro organizovane interesne krimi-grupe, lažno se predstavljaju kao političke (etno) stranke. Raskrinkava ih banalno, gimnazijski logično pitanje, koje već godinama javno izgovaram:

Nacionalisti – kako ste, zašto ste, i u ime čega ste dozvolili –  da vam nacije gladuju?

Sapietni sat!

Kako gledate na religiju na Balkanu u kontekstu političke moći i uticaja?

Ovdje su religije izdale Vjeru. Da pojednostavim. Kao monoteističke, abrahamovske religije: hrišćanstvo, katolicizam i islam, vjeruju u jednog i istog Boga. I idu prema njemu svaka svojim putem.

Ali, taj put ka Nebu, u sprezi sa poličkom zemnom vlašću, postaje razlog spoticanja u ime koga svoje vjernike sofisticirano huškaju i guraju da međusobno ratuju, siluju, pljačkaju, ruše bogomolje, skrnave groblja, napadaju vjerske objekte i službenike. Čineći time sve ono najgore što im, taj isti, zajednički Bog, zabranjuje. Dakle, put do Boga, ovdašnjem klero-politikanstvu, postaje važniji i od samog Boga.

Zar to nije blasfemija najgore vrste?

I, konačno, nakon svega toga, uzajamno se javno optužuju i lažu.

A istovremeno tvrde kako Bog sve vidi, sve čuje i sve zna.

I još nešto: tvrde da je Bog dobar.

Očito, nadajući se da će im oprostiti.

Zaboravljaju, pri tom, da je Bog i pravedan.

I da, kao takav, neće preći baš preko svega što su činili.

Sa krajem rada Haškog tribunala, kaže se da je pravda konačno zadovoljena i da se treba okrenuti budućnosti. Kako gledate na to?

Na to gledam racionalno-faktografski.

Ako je Srbiji bilo dozvoljeno da zatamnjenim stranicama dokumentacije dostavljene u Haag, prikrije najvažnije ratne činjenice, kojima se dolazi do istine i pravde, onda je pitanje da li je pravda istinski zadovoljena? Tim prije, što uprkos toj vrsti neshvatljive povlaštenosti, koju je izlobirala za sebe, ta ista, politička Srbija, Haag naziva političkim, a ono presuđeno (npr. genocid) – ne priznaje, politizira ili omalovažava.

Istovremeno, i u tome je neskriveni cinizam te politike, oslobađajuću presudu načelniku Generlaštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišću, i njoj slične, drugim visokim vojnim zvanočnicima Srbije, naziva pravednim, a Haag, u srpskim medijima, naprasno prestaje biti politički sud.

I tako, od prilike do prilike, i od slučaja do slučaja.

Ni na drugim stranama nije puno bolje.

Naravno, budućnost je ono čemu bezuslovno treba stremiti.

Umorni, poniženi, uvrijeđeni, opljačkni, bosi i gladni građani regiona,  zaslužuju konačno, stabilan i  neupitan mir. I mnogo bolju egzistencijalnu, ljudsku i civilizacijsku perspektivu življenja.

Jer, ovi narodi nisu glupi („glupi Balkanci“), ali su, nažalost, politički zaglupljeni i izmanipulirani na najgori i najskuplji mogući način. Istorija im je, jasno ih opominjući, ispostavila krvavo-porazan račun te zaglupljenosti. Na njima je da, vođeni tim povijesnim iskustvom, konačno izaberu – ili-ili: Ili živjeti u neljudskoj prošlosti, ili zajednički krenuti ka ljudskoj budućnosti.

Tertium non datur.

U tom smislu, presude Haaga, ove ili one vrste, treba ostaviti struci, pravu i istoriji, a ne njihovim stalnim politiziranjem i dnevno-politikantskim potkusurivanjem, dizati nepotrebne klero-etničke tenzije, čineći to u svrhu nezasluženog ostajanja na vlasti. Uprkos očigledno poraznih učinaka svojih civilizacijski nezrelih, fašistoidnih etno-politika.