Esad Bajtal: Intelektualac bira principe, a inteligencija vlast

bulle 2015-01-16

Esad Bajtal je među najutjecajnijim intelektualcima u regionu. Po profesiji pedagog, psiholog, filozof, sociolog, koji je diplomirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bavi se predavačkim, spisateljskim i uređivačkim poslovima. Autor je desetak samostalnih knjiga (”Za (i) protiv tolerancije”, “Filozofski temelji psihologije”, “Manje od ništa”, “Al Tempo”, “Duplo golo”, “Država na čekanju”, “Govor tame”,“Sevdalinka, alhemija duše”, “Neofašizam u etno-fraku”,”Strah od kopanja”). Živi od pisanja i nikada se nije libio kritički identificirati sve pojave “bosanskoga stanja”.

Ex-Yu Voice: Iz štampe je upravo izašla Vaša nova knjiga „Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike“. Izdvajajući na poleđini naslov drugog poglavlja knjige „Slobodan Milošević njim samim MANJE OD NIŠTA – Prilog fenomenologiji političkog cinizma“, citirate jedan od njegovih vulgarnih i brutalnih javnih odgovora na pitanje šta misli o zapadnim demokratijama („Nabijem ih na k….“), što pokazuje, kako ste naveli, „za njega tako tipičan iskaz, psihološku ličnu kartu“, a „sve što piše na stranicama koje slijede, samo je blijedi pokušaj da se analitički, fenomenološko-psihološki, nekako pronikne u Miloševićev sistem prizemne i nepojmljivo surove nadmenosti i arogancije.“ Možete li nam malo više reći o svojoj analizi „sistema koji graniči sa svjesno izabranim ludilom pred čijom narcisoidnošću su se povukli svaki moral, poštovanje i samopoštovanje“?

Esad Bajtal: Fenomenološki i psihoanalitički zanimljivo pitanje Miloševićevog bolesnog sistema, tiče se personalno-psihološke osnove na kojoj on gradi fantazamagorijsku leksiku svoje isključivosti koja, u egoistično fiktivnoj samodovoljnosti, podrazumijeva dvije stvari:

1) apsolutnu nedodirljivost vlastitih istina, i istovremeno

2) napadno, neargumentirano i frazersko osporavanje svega i svakog oko sebe: kako pojedinaca, tako i institucija i kolektiva. Pa i čitavih civilizacija.

U tom smislu, kako to stoji u knjizi, cjelokupna Miloševićeva verbalna coquetterie u dosluhu je sa njegovom “nadmenošću, sujetom, izopačenom taštinom, stalno prisutnom željom za prestižom ili samoobožavanjem”. Njemu su stalno potrebne mnoge i velike riječi (“to prelazi granice šund literature”) i tvrdnje (“diletantske psihoanalitičke konstatacije”; falsifikat), da bi, druge uvjerio, a sebe umirio glede sumnje u vlastitu umišljenu veličinu.

Konačno, autoodvjetnički logoreični performans Slobodana Miloševića, svoj manični vrhunac dostiže grandioznim poricanjem cjelokupne evropske logike koju on označava kao deficitarnu (“veliki deficit evropske logike”), te je (budući da je, po vlastitom neskromnom uvjerenju intelektualno nadvisuje), odlučno odbacuje, i implicite podređuje logicizmu proizvoljne i osobno fantazmatski projektovane stvarnosti.

Međutim, i s tim i bez toga, jasno je da kod Miloševića imamo posla s egoističkim samoljubljem, s jedne, i evidentnim odsustvom samokontrole i elementarne samokritičnosti, s druge strane. Idući tragom gore navedenih iskaza, evo još nekoliko primjera Miloševićeve nesamokritičnosti, koliko patološki simptomatične toliko i zahvalne u smislu razumijevanja i olakšanog dešifriranja njegove individualne i etno-nacionalne, velikodržavne samodopadnosti:

“Ja tvrdim”; “Dakle, ne znate”; “Ni jedan Srbin”; “Ni jedan jedini Srbin”; “Tu grešku ni jedan Srbin ne pravi”; “Falsifikat”; “Lažna tužba”; “Flagrantan podatak”; “Očigledne greške”; “Sve osporavam što ovaj sud govori”; “Upozoravam”; “Nikakvi progoni i deportovanja”; “Ja tvrdim”; “Navodne masovne grobnice”; “Nemam od čega da se branim i mogu samo da se ponosim”; “Lažni svedoci”; “Ako su ti zločini zaista učinjeni, u šta Ja sumnjam”; “Zločini nad Srbijom i srpskim narodom”; “Genocid na Srbima”; “Srpske oslobodilačke težnje”; “Tobožnje osvajačke težnje Srbije”; “lažni logori u BiH, u funkciji srpske antipropagande”; “falsifikovanje srpske krivice da bi srpski narod bio satanizovan”; itd.itd.

Šta sve ovo može i treba da znači?

Prije svega, čini se, da ovdje imamo posla sa, najblaže rečeno, Miloševićevom personalnom nezrelošću spremnom da, vlastitim idejno zakrivljenim projekcijama, nerealno, fantazmatski proizvoljno, oblikuje svoju okolinu (prvi korak), uzimajući zatim (u drugom koraku), tako projektovane fantazme kao bogomdane i samorazumljive entitete stvarnosti.

Miloševićevo uporno ontologizirajuće sebe-obo-gotvo-ravanje, dnevno-politički i socijalnopsihološki, funkcionalizira se u svrhu neuspjelog pokušaja prikrivanja porazne personalne nezrelosti. Jer, “zrela ličnost”, onako kako je vidi savremena humanistička znanost, nikad ne zatvara Sebe u svoje uske fiktivne okvire, nego se – u jednoj dobronamjenskoj otvorenosti za svijet – prijateljski izručuje svom okruženju, potvrđujući tom otvorenošću nivo vlastite integracije sa cjelinom svijeta. Prezentirajući time dostignuti stupanj uspješno ostvarenog sklada između svojih mogućnosti (tj. personalno-razvojnih potencijala), i stvarnih postignuća u širem socijalnom okruženju, normalna osoba se potvrđuje kao zrelo, integralno-cjelovito društveno biće sposobno za saradnju i neophodno poštovanje i uvažavanje drugih i drugačijih.

Milošević očito nije bio ta vrsta osobe, nego posebna vrsta luđaka, kako ga već u naslovu svoje knjige Milosevic – la diagonale du fou („Milošević – dijagonala luđaka“), precizno i nedvojbeno jasno definiše francuska spisateljica Florence Hartmann.

Ex-Yu Voice: U zemlji kojoj je sve nepredvidivo, većina intelektualaca se ozbiljno ne bavi svojim poslom, već igraju one socijalne uloge koje im po prirodi njihovoga bića ne pripadaju. Služeći strankama, oni se pokoravaju pravilima “pretpostavljenih”. Za razliku od takvih, Vi već dugo tražite istinu u svim segmentima društvenoga života. Vrijedi li uopće tragati za izlazima iz socijalne katastrofe, kada Bosnom i Hercegovinom, u ime prošlosti, kontinuirano vladaju isti bezočni „političari“?

Esad Bajtal: Što se intelektualaca tiče, insistiram na osobno uočenoj razlici koja precizno diferencira inteligenciju i intelektualce, kao dvije nominalno slične, ali etički nesravnjive kategorije.

Na tragu te razlike, inteligencija je tehnički pojam i tiče se nečije obrazovanosti i sposobnosti vladanja napabirčenim informacijama koje poslušnički stavlja u službu uvijek aktualnog režima, plivajući tako pokorno-serviserski od vlasti do vlasti. Takve sam odavno opisao kao rent-a-car „intelektualce“, ljude bez kičme i dostojanstva. Oni su naprosto sluge režima, ma šta sami o sebi mislili, i ma kako prikazivali autoritarne, nedemokratsko-fašisoidne sisteme koje servilno podržavaju i održavaju na javnoj sceni.

Za razliku od inteligencije, intelektualac je moralni pojam i uključuje djelovanje u skladu sa vlastitom savješću koja odbija trgovinu principima časti i poštenja. Naravno, takvima je istorija uredno isporučivala visoku cijenu, koja je nerijetko plaćana i životima (Sokrat, Đordano Bruno, Gandi, Jan Palah … i njima slični).

Što se tiče dijela Vašeg pitanja o „traženju istine“, nisam siguran da je tražim? Tim prije što se istina može, ne samo različito definisati, nego se, pod njom, i u njeno ime, licemjerno dā svašta upakovati. Ali da pokušavam jasno govoriti o svemu onome što svi nesumnjivo vidimo (pa i poslušnička rent-a-car inteligencija), to ne sporim. Konačno, ta vrsta govora i djelovanja, spada u korpus kritički otvorenog, etički zasnovanog odnosa prema društvu u kome živim i koje to, od mene, kao intelektualca – očekuje.

Dakle, ne radim ništa posebno do samo ono na čemu insistira vrijednosni sistem humanističkog obrazovanja kroz koje sam, tražeći sebe (a ne karijeru), sistematski prošao i, logikom permanentnog (samo)obrazovanja, još uvijek intenzivno prolazim. A to, zašto bih krio, ne ide tako glatko i bez golemih problema. Prije svega zbog javnog opiranja inerciji naplavine klero-etničkog i prevarantsko-licemjernog vlastodržačkog kōda koji dominira na politikantsko-prevarantskoj sceni Bosne i Hercegovine.

Sav taj otpor se odvija na način kako ga opisuje filozof Emil Cioran: „Pokušajte da budete slobodni, umrijećete od gladi. Društvo vas podnosi jedino ako ste čas servilni, čas surovi; ono je zatvor bez čuvara – zatvor iz koga čovjek može pobjeći samo mrtav“.

Očito, uvijek nečemu služimo i robujemo: ili vlastitim principima ili nemoralno pokvarenoj vlasti. Intelektualac bira prvo (principe); inteligencija drugo (vlast). I to je ona bitna i cioranovski nesamjerljiva razlika između jednih i drugih. Između prividno živih (sluge), i faktički mrtvih, društveno marginalizovanih (kritičari) u koje i sam spadam.

Ex-Yu Voice: Život u društvu kakvo je naše, pun je lažnih obećanja i tu se sve manje pravi razlika između spasitelja i dželata. Griješim li, ako kažem da se kultura smatra vrijednom jedino ako je sluškinja nacionalističke ideologije? Jesmo li zaista dotle dovedeni da glavna briga nečijeg stvaralaštva nije kvalitet, već izvor, iz čijega i za koji „tor“ se djelatnost prezentira?

Esad Bajtal: Ako pod društvom smatramo svrsishodno, i na opštu korist harmonizovano uređenu zajednicu, onda se Vaše pitanje ne (do)tiče Bosne i Hercegovine. Mi smo, zaslugom dominantnih etno-logika, predpolitički i predruštveni konglomerat društveno i demokratski neosviještenih skupina (plemena) gdje vlada princip apsolutne servilnosti poglavici i plemenu. U tom smislu, nastavak Vašeg pitanja precizno opisuje stanje u kome jesmo, i koje se, u jednoj signifikantno reduciranoj formi, da svesti na dekartovski negativan aksiom: služim, dakle, jesam. Ali, za dekartovsku sumnju, i misleće subjekte (cogito, ergo sum), ovdje nema mjesta.

Stoga su (stvaraoci, intelektualci van torova), sofisticirano prognani (unutarnji egzil), i kao društveno nevidljivi osuđeni na doslovni nestanak, a samo društvo bačeno u bezizlaz iz koga ga podobni ne mogu izvuči iz egzistencijalnog mraka, a sposobnima nije data šansa da to pokušaju.

U prilog rečenom navodim porazan podatak da preko 80% mladih Bosne i Hercegovine želi da ode iz zemlje koju enormna nezaposlenost i dvodecenijska pljačka samozvanih čuvara vitalnog nacionalnog interesa, učiniše besperspektivnom i beživotnom pustinjom na čijem pijesku očitavamo još samo tragove sosfisticiranog i sistematski provođenog nemorala pljačkaškog etno-banditizma, čiju prljavštinu, uprkos svakodnevnim medijskim naporima, ne mogu više prikriti ni nervozni i dobro plaćeni rent-a-car „intelektualci“.

Jer, ma koliko, i ma čime je prikrivali, prljavština ostaje – prljavština, kaže Dostojevski.

Ex-Yu Voice: Doktor ste nauka, sociolog, psiholog, filozof, politički analitičar, a prije svega veliki čovjek, koji važi za ambasadora dobre volje, tolerancije i poštenja. Je li Vaša slava gorkoga ukusa?

Esad Bajtal: Teško je govoriti o sebi. Posebno u kontekstu ovako sugestivno dobronamjernih konstatacija koje prethode pitanju. Vaša intonacija ne samo da traži posebnu odgovornost, nego, kod pitanoga, porađa i jedan osjećaj istinske nelagode. Koliko će onih, koji ovo čitaju, shodno uobičajenim uzusima nesvjesne prijateljske subjektivnosti i naklonosti, povjerovati da se čak i ne poznajemo. Dakle, zaista ne znam da li sam išta od gore nabrojanog. Titule i etikecije su jedno (i danas ih svako ima), a život nešto sasvim drugo.

A slave što se tiče, to je pojmovno višeznačna kategorija i nemam nikakav osjećaj da je imam. Naime, ne znam na šta, u mom slučaju, mislite pod tim pojmom. Za Balzaka slava je samo „sunce mrtvih“, koju „skupo plačaš, a ne možeš je zadržati“. Konačno, pita dalje Balzak, „nije li slava egoizam velikih ljudi, kao što je sreća egoizam budala“?

Odavde polazeći, lično ne vjerujem ni u svoju veličinu, ni u svoju slavu, a sreći svakodnevnice nisam bio spreman ni da se predam ni da se prodam. A ako se to – i mimo moje volje – ipak dogodilo, onda se ona pokazuje samo kao: „Sjajna zakrpa na trošnoj odjeći pjesnika“, kako je razumije i vrednuje veliki poetas Puškin. Možda tu „trošnost odjeće“, najbolje pogađa Vaš pojam gorčine kojim ponderirate svoje, sasvim dobronamjerno i poetsko-ljudskom brigom – obremenjeno pitanje. Uostalom, trošnost odjeće je neizostavni pratilac istrajnih karaktera, i valja je razumjeti kao nezavidni dar savjesti.

Ex-Yu Voice: Orwell je u eseju „Zašto pišem “bukvalno objasnio zašto je postao pisac i naveo kao motive, koji djeluju na svakoga pisca, doduše ne uvijek svi jednakom snagom (njihov se odnos mijenja od vremena do vremena, već prema sredini i prilikama u kojima autor živi i radi): puki egoizam, estetski entuzijazam, povijesni poriv, političku svrhu… Koje se pobude u Vama najčešće javljaju, da biste se latili pera? Šta je najveći motiv, najjača emocija za pokretanje Vašega spisateljskog neba?

Esad Bajtal: Nisam siguran da znam jednoznačan odgovor na Vaše pitanje. Nikad nisam razmišljao o tome da budem pisac. Mislim da mi se pisanje slučajno dogodilo; samo od sebe. Sve ostalo je inercija sistematski olakšavana kontekstom realnosti politikantsko-pljaškaškog ublehaštva ovdašnjih etno-vlastodržaca.

Ovo, naravno, važi za analitičko-kritički dio mog pisanja što je vidljivo već iz samih naslova nekih od knjiga (Za (i) protiv tolerancije; Država na čekanju; Duplo golo; Neofašizam u etno-fraku; Za i protiv tolerancije; Manje od ništa; Zločini laži Miloševićeve kripto-politike …).

S druge strane: Filozofski temelji psihologije; Govor tame – umjetnost, književnost, kultura, svakodnevnica; Sevdalinka – alhemija duše …; izraz su znatiželje i potrebe odgonetanja tajne Života i Svijeta u njihovoj magnetskoj privlačnosti i spoznajno-hermeneutičkoj neuhvatljivosti, onog, tako poznatog, a faktički – nespoznatog. „Malo znamo, al’ je znano“, kako tu epistemološku crnu rupu, u lakonski efektan izraz, sažima samozapitani Mak Dizdar.

Uostalom o Piscima i Pisanju, o Čitaocima i Čitanju, sam opširnije pisao u knjizi Govor tame, pa da ne izmišljam, prenosim Vam, kao dio odgovora na Vaše pitanje, jedan segment tog eseja:

Ovaj varljivi, hladni i tuđi svijet; svijet bez nade i smisla, oštrim perom sudbine – duboko do bola, do krika – u rastrganu dušu spisatelja – iz dana u dan, urezuje svoje neshvatljive paradokse. I, eto, ti paradoksi pišu. Pisac ne piše: On samo prepisuje ono, što je krikom očaja u vlastito biće već urezano. I u tome je paradoks – pisanja.

Pa šta je onda pisac?

Šta je on kao onaj koji ne pišući piše?

I pišući ne piše!

Pisac je samo povijesnim dogodom zatečeni i neugodni, slutnjom nade osvjedočeni svjedok Nevremena jednog Vremena. Tajni svjedok. Svjedok što ponesen vjerom u snagu i ljepotu istine, istrajno pre-pisuje, u duši bolom već urezano/zapisano.

A čitaoci?

Šta su oni?

Ko su oni?

Oni su – samozatajni heretici! Oni su duhovni voajeri; plemenite protuhe i odmetnici, što, naknadno i kradom, u osami svoje čitalačke pasije, teškom mukom i bolnom slutnjom, dokučuju vazda upitni i jezikom zakrabuljeni smisao Tajne piščevih zapisa.

Zašto kradom?

Zato što su, ne jednom, u povijesti, najbolje knjige, bile napadane, zabranjivane i spaljivane. Ponekad zajedno sa svojim piscima. Ili u nekoj drugoj kombinaciji, svejedno. Tako, povijest knjige bilježi besramni dogod iz XVIII stoljeća: optuženom za bezbožnost, francuskom vitezu de La Baru, 1766. inkvizicija javno odsijeca glavu. A zatim, na obezglavljenom tijelu viteza, spaljuje treće izdanje Volterovog Filozofskog rječnika, koje je, da paradoks bude kompletan, predstavljalo verziju proširenu čuvenom raspravom “O trpeljivosti”!

I konačno, ne jednom je, nadmenošću političkog prostakluka, cinizma, licemjerja i sile, literarno Ništa, pompezno i ideološki nadmeno, bilo proglašavano za Nešto.

Čak za Sve!

Kao što je, s druge strane, i obrnuto, literarno istinski Veliko, i istinski Nešto, logikom istog manira, i politikantskog licemjerja, počesto bilo proglašavano za Ništa. Samo jedan primjer: svojevremeno je, splitski književni kritičar, Ante Pedišić, knjigu Meše Selimovića, “Derviš i smrt”, okvalifikovao kao “genealogiju muslimanštine”. Danas, autora te „genealogije muslimanštine“, velikosrpski ideolozi, antiislamisti, svojataju kao, svog, srpskog pisca, nazivajući ih jegovim imenom – daruju čitave ulice.

Baš oni!

Credo quia absurdum!

Jer se tako politici i političkim patrijarsima htjelo i hoće!

Za potvrdu ove besramne istine, navešću i jedan drugi, sarajevski primjer.

Poratnih smo godina, ovdje, kod nas, mogli čitati, i pročitati, kako jedan stranački pisac, uvaženog bosanskog pjesnika Izeta Sarajlića, pjesnika sa pedesetak objavljenih knjiga, i prevođenog na dvadesetak jezika, književno nagrađivanog diljem svijeta, cinično naziva “običnim stihoklepcem”, a da, za tu sračunatu besmislicu (u koju ni sam ne vjeruje), nikad, nikom i nigdje nije položio ni moralnog računa.

O tempora, o mores!

Ostaće, evo, i to zapisano.

Da skinemo sa sebe, i da se ne zaboravi.

A, Knjiga će već nekako i To podnijeti!

Knjiga sve može?

Pisac i čitalac ne baš toliko.

Srećom, bezglasni odušak vlastitom bolu oni nalaze u strpljivom pisanju i čitanju. Kao najsigurnije sklonište ideološki potiskivane istine, pisanje i čitanje se pokazuju njenim vjernim, vječnim i dobrovoljnim čuvarima.

I obrnuto:

Idejno i ideološki pomodno “pisanje” i “čitanje” su, oduvijek, njeni dobro plaćeni grobari.

Da ne bih bio grobar, ja pišem na način na koji pišem. Sve ostalo je stvar čitalaca i vremena koje je autor svih autora. Vrijeme će, o svima nama, reći svoju – posljednju riječ. Ko jeste, a ko nije bio Pisac. Ma šta, i ma ko, sam o sebi danas mislio.

Ex-Yu Voice: Na nekada jugoslavenskim prostorima, danas imamo (ne)razrađeni model “nacionalnih” književnosti. Čini mi se da je njihova najbitnija svrha historija književnosti, a najslabiji značaj komparacija domaće sa svjetskom književnošću, ako se to uopće može seriozno raditi. Da li je po Vama održivo postojanje nacionalnih književnosti, s obzirom da posmatrano sa aspekta umjetnosti, prije svega književnosti, veoma je teško utvrditi jasne granice tih nacionalnih literatura, a da u taj proces utvrđivanja ne uvedemo i određene vanknjiževne granice (što uvijek znači političke kriterije, te suočavanje i sa vjerskim, polnim, rasnim i tržišnim zidovima, koji podsjećaju na neku vrstu repetiranih pušaka)?

Esad Bajtal: To je regionalni fantom problem, induciran logikom etno-totalitarizma nasilno uguranog u sve pore društvenog života, kako bi iznutra, poput crva rastočio deblo civlizacijskog smisla življenja. Ilustrativan primjer te vrste, kad me već pitate (a na fonu književnosti i njenog politikantskog skrnavljenja), predstavlja slučaj onog dekana Filozofskog fakulteta u Beogradu, u vrijeme Miloševićeve vladavine.

Taj dekan, kako to čitamo kod srpkog književnika Vidosava Stevanovića, „otpušta profesore i dekretom ukida katedru za svetsku književnost. Zato što postoje samo nacionalne književnosti. I ostali dekani izigravaju političke komesare sa jednim ciljem koji im je režim zadao. Student će biti onaj koga oni odrede (…) Moraće biti nacionalisti ili glumiti nacionaliste. I jedno i drugo se brzo pretvara u naviku i potrebu. Ostali će potonuti na dno društva ili otići u inostranstvo“ (iz knjige: „Milošević, jedan epitaf“, str. 211).

Dakle, o tome se radi.

Tako Svijet i svjetska književnost, silom zatucanih plemenskih moćnika, jednim dekretom, umjesto svijetli putokaz, postaju nepoželjni crvuljak ovdašnjih tamnih vilajeta. Kolektivni autizam, kao crna rupa kulture i umjetnosti, mrakom svoje nezasitnosti proždire svo svjetlo ovog svijeta. Vegetiramo u mraku najcrnjeg etno-sebeljublja, jer nikakav život nije moguć izvan Svjetla i Svijeta.

„Repetiranost“, o kojoj eufemistički govorite, je blaga riječ. Puške su davno odapete, i s metkom ispaljenim u srce umjetnosti (resp. životnog smisla), mi smo još samo pokretne lešine koje tumaraju mrakom nametnutog nam besmisla.

Ex-Yu Voice: Često kritizirate određene pojave u društvu, brutalna poniženja slomljenog naroda, prepuštenoga samome sebi. Pa ipak, kako objasniti da do promjena nije došlo u oktobarskim općim izborima, a one su nerijetko poželjne, čak i tamo gdje postoje dobre vlade? Zašto se opet legitimitet dao istima, nesumnjivo najgoroj vlasti u povijesti Bosne i Hercegovine? Šta se dešava sa narodom? Zbog čega se prihvaća paradoks, koji opravdava nemoral?

Esad Bajtal: Sve se promijenilo, osim izbornih „rezultata“ koji su sistemom najgrubljeg inžinjeringa, umjesto narodne, ponovo narodu nametnuli – oholu vlastodržačku volju. Narod je još jednom prevaren. I ne samo politički, nego, doslovno biološki. Ovdje se više ne živi. Ovdje se preživljava kopanjem kontenjnera. 50% građana BiH živi na granici siromaštva, još 20% (700.000), živi ispod te granice. Logički, 70% građana nezadovoljno je svojim životom i vlašću.

Ako uzorak onih koji su izašli na izbore (54%), logikom statistike i velikih brojeva, odražava strukutru osnovnog skupa (ukupnog stanovništva), ostaje pitanje kako je moguć ovakav izborni rezultat?

Kako je (logički i statistički govoreći), moguće da pobijede oni koji su bijedom i nevoljom unesrećili 70% stanovništa, a 80% omladine prisilili da sanjaju o odlasku iz BiH.

Nikako, osim prevarom.

Zbog svog nerada (od 1.949 datih predizbornih obećanja 2010. ispunjeno je samo 48, (tj. Samo 2,47%), oni ove izbore nisu mogli regularno dobiti. A zbog istog nerada, nisu ih smjeli izgubiti. Između tog – „nisu mogli“ i, ovog – „nisu smjeli“, šta je ostalo?

Ostala je samo prevara.

Dakle, ma koliko lud, narod nije – blesav.

Izbori su – lažirani.

To je jedino logički smislen odgovor na Vaše pitanje.

Ex-Yu Voice: Filozofi, sociolozi, pa i pravi književnici nekada su mijenjali svijet, zahvaljujući svojim urođenim pobunama protiv vladajućih državnih aparata. Kako bi se dizali revolucionari, jačao patriotizam, kako bi se tješili, nadali ili sanjali o boljem društvu, da nije bilo moćne riječi, koja je ujedno bila i pokazatelj perioda promjena? Ima li još uvijek te iskrene snage negdje u svijetu? Generalno gledajući, živimo li uistinu u vremenu u kome su se svi kriteriji vrijednosti izokrenuli? Nobelove nagrade, recimo za mir, dobijaju ljudi koji su svojim životom i djelom najmanje mirotvorci.

Esad Bajtal: Ignoramus et ignorabimus. Ne znamo i nikada nećemo (sa)znati šta se zbiva iza zavjese dirigovane, pseudodemokratske stvarnosti našeg vremena. Vremena planetarnih moćnika, skrivenih iza zvučnih institucija i tradicija. Živimo u svijetu planetarne manipulacije, u kome ništa nije onako kako izgleda da jeste i kako bi, u skladu sa našim željama, trebalo da bude. Ostalo nam je samo da sanjamo. A čovjek, cankarovski govoreći, sanja utoliko sjajniju svjetlost, koliko mračnija je noć stvarnosti oko njega.

Studen sveopšteg beznađa samo je logična posljedica izigranih obećanja i snova. A ko vjeruje u snove, pase vjetrove (bugarska poslovica).

Popasli smo upravo to.

Vjetrovi krvavih etno-progona, rastjerali su skoro dva milona građana BiH širom svijeta. A vjetrovi sofisticiranog onemogućavanja vraćanja, sprečavaju ih da se vrate svojim kućama. Još je oko milion bh. građana izvan BiH. Međunarodna zajednica na sve to gleda sasvim mirno i blagonaklono. I ona svoje interesne kule gradi na našim smjerno pognutim grbačama.

Ex-Yu Voice: U staroj Grčkoj filozofi su na neki način predviđali budućnost. Danas postoje analitičari koji uz razne opasnosti, ali i realne strahove, spominju čak i rat. Možete li nam za kraj reći svoje predviđanje, šta nam u regiji, pa i šire, može donijeti 2015. godina?

Esad Bajtal: Već iz prethodnih pitanja i odgovora vidimo da živimo u haotično-iracionalnom sistemu intenzivno nadiruće entropije. S druge strane, predviđanje je racionalna kategorija koja svoj učinak crpi iz razumski zasnovanih kauzalno-posljedičnih odnosa. Tamo gdje toga nema, umjesto racionalnog predviđanja moguća su samo prazna nagađanja vođena željama dobrih nada.

Shodno tome, jedini validan, i široko neodređen odgovor (principjelne prirode), proizlazi iz činjenice da mi nismo više svoji gospodari. Ovdje će, baš kao i dosad, biti onako kako to Veliki budu htjeli. B-H-S etno-sluge njihovi su dužnici i radiće onako kako oni budu tražili. Ako treba ponovo će, pod krinkom „nacionalne ugroženosti“, gurnuti podanike u krvavi sukob.

Ali, čini se, i ponavljam – čini se – rat više nije interes Velikih. Baš kao ni Pravda koja moralno pripada nedužnim žrtvama. Haaško puštanje četničkog vojvode na bezuslovnu slobodu, sve češća prijevremena puštanja notornih zlikovaca kući; uslovi, pažnja i standard, kojima su okruženi u Haagu, samo potvrđuju staru prevarantsku istinu da Đavo nikad ne drži koze, ali da oduvijek prodaje sir.

Ali, nije do Đavola.

Do nas je.

Vrijeme je da shvatimo da se i bez sira može sasvim lijepo živjeti.

Samo, kako to objasniti smišljeno zatucanoj i massmedijski izmanipulisanoj etno-gomili?