Na marginama nove knjige D. Kecmanovića[1]
To dobro znaju predsjednici država i
vlada današnjih država, i – osim ako ne žele
da razbiju postojeću (nacionalnu) državu –
strogo se klone apela upućenih samo jednoj
etno(nacionalnoj) grupi (unutar nacionalne države).
D. Kecmanović, str. 223
(Esad Bajtal – orbus.be)
Veliko ime ex-yugoslavenske, pa i psihijatrije širih, evropskih prostora, akademik Dušan Kecmanović (ANUBiH), i svojom najnovijom knjigom potvrđuje se kao autor kritičke sumnje i dvojbi, autor snažno izražene potrebe da stvari i fenomene povijesnog svijeta, svijeta života i ljudske svakodnevnice, detaljno sagleda sa svih mogućih strana, prije nego o njima dā svoj konačni sud. Riječ je zapravo o znanstvenom i istrajno njegovanom stavupro et contra koji možemo pratiti još od Kecmanovićeve prve knjige: Između normalnog i patološkog (Beograd, 1972.), i njenog izmijenjenog izdanja (ali, ne i stava) pod naslovom:Ni normalno ni patološko (Sarajevo, 1988.) Taj stav sabranosti i nezalijetanja u prosuđivanju (“istinski kritički um ne poznaje zalijetanje kao način svog susreta sa svijetom“, K. Prohić), srećemo i tokom posljednje decenije (i nešto više) Kecmanovićevog istrajnog bavljenja pogubnim i kontradiktornim fenomenom (etno)nacionalizma kojim se, na našu nesreću, zahvaljujući njegovoj kulturološko-semantičkoj polivalentnosti i višeznačnosti, dā politički (resp. politikantski), beskrajno manipulirati – sve do besmislenog žrtvovanja života onih koji, u politički diktiranoj euforiji nacionalnog zanosa (zapaljivom retorikom s “najvišeg mjesta”), hametice ginu, ne samo ne znajući zašto i radi čega, nego i naivno vjerujući da to čine za neki svoj životni cilj i interes. Jer, “nacionalizam je vrtlog u kome svaka druga misao iščezne” (K.Kraus)[2]
A tamo gdje nema misli, nema ni Boga ni Čovjeka, i – sve je dozvoljeno: golema balkanska lokva krvi u kojoj se, plivajući u krug, još uvijek davimo, samo je stravični dokaz pomahnitale sve-dozvoljenosti etno-anestezirane svijesti i savjesti najodgovornijih, koji, njenim prebacivanjem na Druge, pokušavaju jeftino da se otarase svoje sopstvene krivice. Upravo zato se
“izuzetno sporo i teško shvata odnosno prihvata jednostavna istina da su pripadnici svih naroda počinili zločine u nedavno okončanom ratu.
Široke narodne mase su daleko od prihvatanja da su njihovi sunarodnici činili nedjela. A ako je i prihvate, onda ističu da su to činili u
samoodbrani (…) kratko rečeno da su zločinom morali da se brane od zločina. Naravno, kaže akademik Kecmanović, svako ima pravo na
svoju iluziju, ali svako će, prije ili kasnije tu iluziju morati skupo da plati” (str. 233).
Vraćajući kazaljke (etno)nacionalističkog sata na fenomenološku nulu, Kecmanović dobronamjerno-didaktički podsjeća na to da je, “u početku, kad se pojavio na istorijskoj sceni, nacionalizam u društveno-ekonomskom i političkom pogledu, bio revolucionaran pogled” (str. 138).
Naravno, riječ je o tome da povijesno-genealoški gledano stvaranje nacija nije produkt etničkih pokreta i etnonacionalističke isključivosti kojom je nacionalizam danas obojen, nego izraz stvarne potrebe naroda da se uspravi i (u ime vlastite suverenosti), odupre kraljevima-despotima tj. mračnoj vladavini carstva združenog sa pogubno autoritarnom suverenošću svemoćne tog vremena Crkve.
Međutim, taj akt početnog smisleno-životnog uspravljanja narodâ, zahvaljujući moći političko-masmedijske manipulacije, skončava danas u kaljuži kolektivističkog primitivizma i bahatosti poricanja i diskvalificiranja svega što nije “naše”. Ovdašnji narodi pod vođstvom tribalnih svespasitelja, uzajamno bespotrebno se trvući, zahvaljujući posuvraćenoj logici nadmenog samouzdizanja, tonu (“svaki bačeni kamen pada“, Nietzsche), tamo gdje im nije mjesto: na dno civilizacijskog reda i poretka našeg vremena.
Istovremeno, višenacionalna Evropa se ubrzano udružuje (čisto racionalno, a ne iz neke naprasno-volšebne ljubavi), učeći, pored ostalog, i na lekciji našeg iracionalnog (paranoično-etnonacionalnog) krvavo-patološkog razdruživanja. Vođen neizrečenim podtekstom te implikacije, akademik Kecmanović, pokušava da nam približi psihološki i dijalektički kompleksnu stratifikaciju savremenog pojma nacionalnog fenomena, jasno i nepristrasno ga eksplicirajući u njegovoj racionalnoj iiracionalnoj, moralnoj i nemoralnoj, ljudskoj i neljudskoj, prirodnoj i neprirodnoj (resp. ispolitiziranoj) egzistencijalnoj izvedbi. Pa, ipak, na kraju svoje nulte pozicije, slijedeći misaoni trag spisateljice Liah Greenfeld, D. Kecmanović pažljivijem čitaocu blago i nenametljivo sugerira izvjesnu neprirodnost, psihološku nategnutost i artificijelnost nacionalnog identiteta.
“Nacionalni identitet nije generički identitet: on je specifičan. Stvaranje identiteta je možda psihološka potreba, nešto što je u ljudskoj prirodi, što se ni u kom slučaju ne može reći za nacionalni identitet” (str. 139).
Uostalom, i bez toga, iskustvena surovost njegovih posljedica s kojim smo se porazno suočavali prethodne decenije, indicira njegovu stvarnu, ontološku neprirodnost i neodrživost u njenoj obezljuđenoj aksiološkoj inverziji, koja se, brutalno ih razarujući, nezadrživo injektirala u naše domove, porodice i bračne postelje.
Knjiga Racionalno i iracionalno u nacionalizmu, Dušana Kecmanovića, počinje upravo tako: ljudski poraznim i bolno neprirodnim raspadom, s ljubavlju zasnovane, egzistencijalno sređene i objektivno srećne porodice ‘miješanog braka’ (srpsko-hrvatska kombinacija). “Možda malo čak i sretnije od ostalog svijeta“, kako će psihijatru Kecmanoviću nostalgično i post festum (u dalekoj sidnejskoj ordinaciji), ispričati bolom skrhana i (etno)nacionalizmom unesrećena junakinja Janja. Njenu nestvarnu i egzistencijalno poraznu priču naš autor naziva običnom (Jedna obična priča). Međutim, sva nepodnošljivo užasna ne-običnost te “obične priče” sadržana je upravo tu, u toj, naslovom signiranoj – “običnosti”.
Rečena priča nam, neretuširanom istinom grubog dogoda na kojem je građena, osvjetljava svu razorno-iracionalnu snagu etnonacionalizma. Ovaj put, iznutra: kroz njegovu intra-dimenziju i podljudskost koja se realno ne dâ ni braniti ni pravdati. Porazna čistota zgoljne etnonacionalističke logike (na primjeru Kecmanovićeve junakinje Janje), ne da se više ničim prikriti. Između te logike, i aktera ove tragične priče, nema nikog Drugog i nema ništa Drugo: samo porodica kao nevoljna žrtva jednog etnonacionalističkog, protivljudskog koncepta i konteksta. Kao nigdje drugdje, ovdje se, hobsovski jasno razabire kako homo homini lupus est, ne zato što to izvorno (i prirodno) jeste, nego zato što nelogični logos pregrijanog naciona tako nalaže u datom ideološkom trenutku. Trenutku kobnog usuda u kome svoj svoga zaboravlja, podsjećajući prizemnošću tog zaborava da, u ideologiziranom svijetu deklarativnih apstrakcija i pogaženih principa – više ništa nije nemoguće. Pa ni to da istinski “biti svoj” (u najužem porodičnom smislu) postaje manje važno, čak i potpuno nevažno, pred zahtjevima neke apstraktno-kolektivističke, lažne i ideologijom inducirane svojosti, koja će, nepredvidivim obratom kraja Janjine priče, životno-praktično biti ne samo negirana, nego i evidentno prokazana u svoj svojoj neprirodnosti:
“Njeni najbliži, njen zavičaj – na koje je, otkako je napustila Bugojno, gledala kao na posljednje pribježište, jedinu sigurnu tačku u svijetu, i koji je tako brzo i neočekivano postao krajnje neizvjestan i opasan – okrenuli su joj leđa, ostavili je bespomoćnu, sa nejakim djetetom u rukama.
Janja nije ništa odgovorila ocu (kad joj je imperativno nalaže da napusti porodičnu kuću, E.B.). Ćutala je, a mučna napetost i očaj u grudima … sušili su joj grlo, mutili pogled. … Činilo joj se da će izgubiti pamet, da će skončati pred očima roditelja, brata, sestara.
Izletjela je u dvorište.
Noć je bila prohladna i vrlo tiha. … počela je da zavija kao vuk … izbacujući iz sebe bol i gorčinu jedinke koje se odriče njen širi kolektiv i njena najuža porodica” (str. 16/17).
Nažalost, to nije književnost.
U pitanju je autentično svjedočanstvo; segment istinite gorke priče grubo odbačene i bolom skrhane žene što se, ni kriva ni dužna, s usnulim djetetom u naručju našla sred mrkle i mukle pomrčine koja, u odsustvu uobičajenog laveža seoskih pasa, odiše još samo zastrašujućim Ništa. Sama sa sobom, bez puta i putokaza, sred prljavog rata i ratnog meteža koji nisu njen izbor, našla se između Neba i Zemlje s mutnim pogledom uprtim u bezdan zastrašujuće neprozirne sudbine!
Je li, odatle polazeći, Janjina priča baš tako obična kako njen naslov kaže, ili je sasvim nepotrebno neobična – kako nam savjest nalaže da je vidimo i čitamo?
Tj. u čemu je neobičnost “obične” Janjine priče (za čitaoca)?
Ili: u čemu je “običnost” neobične priče (za autora)?
Konačno, školski rečeno: šta je pisac (i nama i sebi), htio da kaže tim heraklitovski svjesno intoniranim naslovom, koji, pričičinjenički pripada tačno onoliko koliko joj životno-logički ne odgovara?
To, kako u životu neobično postaje obično, a nenormalno normalno, najbolje je objasnio sam D. Kecmanović davne 1972. godine u uvodu svoje knjige Između normalnog i patološkog gdje nas analitički uvjerljivo sučeljava sa te dvije životne i psihološki neuhvatljive kategorije.
Radi se o navikom dirigovanom stapanju nespojivog; o organskom srastanju egzistencijalno-psiholoških inkompatibilija sve do njihove ambivalentno i ekspertno-zbunjujuće prepoznatljivosti jedne u drugoj. Upravo zato, “zdrav razum” običnog malog čovjeka najčešće nije u stanju da izađe na kraj s varljivom i zavodljivom (pseudo)običnošću neobičnog i sa (pseudo)normalnošću – nenormalnog.
Govoreći jezikom samog autora:
“Sve češće srećemo takve oblike ponašanja koji, prije svega, zbog svoje neuobičajenosti i nesvakodnevnosti dobijaju kvalifikativ nečeg neprirodnog, nenormalnog, devijantnog i patološkog.
Izgubivši, ponekad, samom svojom učestalošću snagu iznenađenja, ne mali broj ovakvih oblika ponašanja, pošto se jednom već objelodani,
nastavi da egzistira sa ostalim tzv. normalnim i uobičajenim vidovima odnosa spram sebe i okolnog svijeta.
Vremenom, neki od njih, zadrže atribut nenormalnog i patološkog, neki se, pak, ili toliko rašire i učestaju da sami postaju nosioci zdravog i normalnog ili bivaju integrisani u šire opštije forme društvenih odnosa, pa, takođe, gotovo potpuno izgube karakter devijantnog, nečeg što izaziva pažnju, pa i osudu javnosti.”
Eto hermeneutičke matrice na čijem fonu ležerno parazitira (ne)upitni smisao (podmetnute) normalnosti nacionalističkog zanosa pogubnih “etničkih vremena”.
Zato, čisto strukturalno gledano, bilo bi još efektnije da Kecmanovićeva knjiga završava pričom kojom počinje. Ili još bolje: da njome i počinje i završava. Tako rotirajući geometrizam njene jezive istine imao bi smisao heurističkog vodiča na putu do one recepcije knjige kakvu sam autor, na kraju njenog kratkog uvoda, otvoreno priželjkuje da se dogodi:
“Želja mi je da tekstovi u ovoj knjizi pomognu čitaocu da bolje razumije prirodu (etno)nacionalizma i da se bliže upozna sa njegovim brojnim izražajnim oblicima. Ako ga, uz to, podstaknu da ispravi zablude o sebi, svojim sunarodnicima i onima koji nisu njegove gore list svrha knjige biće uveliko ispunjena” (str. 10).
Međutim, sasvim svejedno: racionalno je dokučio ili ne, prosječni čitalac ove knjige ne može a da (idući tragom bezbroj analitički nijansiranih opservacija autora), ne osjeti i ne prepozna njihov empatični naboj; Kecmanovićevu i profesionalnu ipersonalnu brigu – oko Ljudskog, i – za Ljudsko.
Još bolje, Kecmanovićevu onespokojavajuću zebnju, zahvaljujući kojoj (uprkos svijesti o zaludnosti svake pobune), sizifovski uporno odbija da pristane na diktat neljudskog usuda, smatrajući pri tom (zajedno s Andrićem), da su sve Drine ovog svijeta i krive i neispravljive, ali da, tome uprkos, “nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo“.
Zapravo, ova knjiga zvoni zvonom one iste povijesne opomene što slijedeći zakučaste krivine poljske staze djetinjstva, svojevremeno i nostalgično opsijeda fenomenološki raskravljenog Martina Heideggera. Snagom ejdetskog sjećanja (za koje vrijeme i prostor ne znače više ništa), kad iz retrospektive neumitne konačnosti bivstvovanja i ono najdalje sabira sebe u blizinu (o)sjećajne nerazdvojnosti, i kad (u heraklitovskoj mijeni egzistencijalnog usuda), uvirući u Veliko Ništa, Imenâ i Nacije skončaju u neumitnom prahu Jednog (“od zemlje ‘esmo i u zemlju uniđemo“, M. Dizdar), tad s obližnjeg tornja crkve, kao opominjući zvuk zvona dopire zakašnjeli zov savjesti od koga se nikud pobjeći ne može:
“Lagano, skoro oklevajući odzvanja jedanaest udaraca u noć. Staro zvono, na čijim su se konopcima toliko puta odrale dečačke ruke, podrhtava pod udarcima malja; njegovo smrknuto-smešljivo lice niko ne zaboravlja. Sa njegovim poslednjim udarcima tišina postaje još veća. Dopire sve do onih koji su u dva svetska rata prevremeno žrtvovani. Jednostavno je postalo još jednostavnije. Večno isti začuđuje i razrešava. Reči staze sada su sasvim jasne.
Govori li to duša?
Govori li svet?
Govori li Bog?
Sve govori o odricanju i utapanju u isto. Odricanje ne oduzima. Odricanje daruje. Ono daruje snagu jednostavnog. Reči nas pripremaju za daleko prispeće” (M. Heidegger).
U svom nevoljnom i “dalekom prispeću” Janja se, negdje na kraju svijeta, vrtoglavo bježeći od nevolja balkanske usrećiteljske obijesti, konačno obrela u sigurnosti zatišja psihijatrijske ordinacije u Sidneju:
Poslije svega što je proživjela, Janja je bila u dobrom psihičkom stanju, željna da što prije uspije u novoj sredini, da nauči engleski, da se zaposli. Nisam mogao da odolim, kaže Kecmanović, da je, na kraju razgovora, ne upitam – “da li je sretna“? Odgovorila je da jeste, i dodala – “istina, malo manje od ostalog svijeta“.
Da li zbog Janjine umanjene sreće, i zbog goleme nevolje koja joj je prethodila, danas ikog, makar malo (za)boli glava?
Ili je Janjin nepotrebni životni udes, samo kap u moru hiljada sličnih priča nad kojima niko ne osjeća čak ni moralnu potrebu da se zamisli? Jer, uzalud očekivana odgovornost je, očito, strana riječ koju, nacionalni usrećitelji – stvarni krivci Janjine sudbine – ili ne mogu, ili ne žele da razumiju!
[1] D. Kecmanović: Racionalno i iracionalno u nacionalizmu, izdanje XX vek, Beograd, 2004. Naravno, tekst je napisan (i negdje zaturen) odmah po izlasku knjige, i ona danas već nije nova, tj. potisnuta je u prošlost još novijim izdanjima bh akademika Kecmanovića, o kojima sam u međuvremenu već pisao.
[2] Der Nationalismus ist ein Sprudel, in dem jeder andere Gedanke versinkert (Karl Kraus, Wort und Witz).
