logo
bios

Emin Lelić: Glavni kolonijalni pristup bio je – podijeli, pa osvoji, i podijeli, pa vladaj

Objavljeno prije 11 mjeseci . u sub, jan 19th, 2019
Razgovor sa profesorom Eminom Lelićem

Velika prevara nacionalista 19-og stoljeća bila je uvjeriti sve da je nacionalizam, tj. živjeti u čisto nacionalnoj državi sa isključivo jednom nacionalnom kulturom, jezikom i religijom, prirodno stanje stvari. U stvari, nacionalizam je predstavljao novu i stranu ideju većini naraoda kada se prvi put pojavio na Balkanu! Mnogi ljudi su morali biti obučeni da postanu nacionalisti. Suprotno općeprihvaćenom mišljenju, historijska istraživanja su pokazala da nije postojalo nešto poput „nacije“ koja jedva čeka da pobjegne iz osmanskog imerijalističkog zatvora kako bi postala nacionalna država. Prije će biti da su se male grupe nacionalista borile da formiraju nacionalne države i potom upotrijebe državne mehanizme (propagandu preko škola, novina, obavezne vojne službe) kako bi obučile svoje nove građane da postanu državljani i da razviju odanost novoj ideji koja se zove nacija.

Emin Lelić rođen je u Zagrebu. Od 1999. godine živi u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je završio srednju školu, fakultet i doktorirao 2017. godine osmansku historiju na University of Chicago. Profesor Lelić se specijalizovao za intelektualnu historiju klasičnog doba, s posebnim akcentom na 16. stoljeće. Profesor asistent je na Salisbury University, država Maryland. Trenutno radi na knjizi: Ottoman Physiognomy: A Window into the Soul of an Empire.

Profesore Leliću, kao neko ko izučava Osmansko carstvo u Sjedinjenim Američkim Državama, kako biste opisali percepciju američkih studenata ali i profesora o Osmanlijama?

Rekao bih da se u Sjedinjenim Američkim Državama Osmansko carstvo posmatra s naklonošću što je motivirano snažnim zanimanjem za razumijevanje osmanskog svijeta. Mislim da su se ranije na ovom polju isticali i određivali mu izgled oni koji su bili pod utjecajem nacionalnih ideologija iz različitih zemalja Osmanskog carstva – nerijetko zato što su i sami tragali za svojim nasljeđem u tim nacionalnim državama. Tu su, svakako, i nezaobilazne orijentalističke predrasude koje su duboko prožimale ovo područje u Evropi i Sjedinjenim Državama.

Međutim, posebno zahvaljujući generaciji osmanista koji su svoje doktorske disertacije stekli 80-ih godina i kasnije – i koji su tako postali glavne ličnosti u ovoj oblasti i podučavali naredne generacije osmanista – dogodio se značajan pomak ka mnogo otvorenijem, razrađenijem i dobronamjernijem pristupu izučavanju osmanske historije. Pod dobronamjernim, ne mislim na izrazito pozitivan – daleko od toga. Prije bih rekao da su ovi naučnici i njihovi studenti, kao profesionalni historičari, uistinu pokušali da razumiju taj narod, koji je sebe nazivao Osmanlijama, i taj svijet koji je izgradio. Ovaj novi duh napustio je unaprijed usađene ideje i okrenuo se onome što su Osmanlije same i njihovi savremenici govorili i pisali o svom svijetu. Počela se stvarati jedna veoma složena i drugačija slika multietničkog, multikonfesionalnog carstva koje je iskusilo nevjerovatne promjene.

Ovdje je potrebno naglasiti raznovrsnost Osmanskog carstva, zato što je ona bila glavni motiv mnogim Amerikancima da se zainteresiraju za osmanske studije. Religijska, etnička i lingvistička raznovrsnost snažno je privlačila mnoge Amerikance, i u izvjesnoj mjeri, odražavala njihov svjetonazor. Slučajnost je da su istovremeno američke akademske institucije, posebno 90-ih godina, počele da formiraju akademska stajališta na temelju imperijalnog modela, tj. Osmanskog carstva, jer im je on omogućavao da izbjegnu mučni arapsko-izraelski konflikt i da usmjere blisko-istočne studije u više simbiotskom smjeru.

Počekom 90-ih i 2000-ih sve veći broj Turaka i Evropljana iz istočne i jugoistočne Evrope počinje dolaziti na američke institucije kako bi izučavali osmansku historiju. Većina ovih studenata je bila motivirana za studij osmanske historije iz principijelnih ličnih razloga – želje da se povežu sa osmanskom historijom i da je analitički istražuju.

Složenost i suptilnost, težnja ka historijskom poštenju, koje, rekao bih, obilježavaju i definiraju glavninu osmanskih studija u Sjedinjenim Državama, postaju izrazitiji kada se kontrastiraju sa gotovo kategorički negativnim stajalištem motiviranim postosmanskim nacionalizmima, naročito na Balkanu, ali i, u nešto manjoj mjeri, na arapskom Bliskom istoku. Isto tako, osmanske studije u Americi se snažno suprotstavljaju fetišizaciji osmanske prošlosti motivirane osmanizmom savremenih Turaka (koji često sponzorira vlada). Mislim da se tako nalaze na pola puta izbjegavši ideološke pobude i kategoričke stavove.

Kako biste to poredili sa percepcijom Osmanlija na Balkanu i zbog čega su Osmanlije predstavljeni pretežno u negativnom svjetlu u udžbenicima i historijskim knjigama širom Balkana?

Jedna od prednosti koju Amerika ima u odnosu na Balkan kada je riječ o izučavanju osmanske historije jest geografska i historijska, dakle, emocionalna distanca. Osmanlije su stoljećima vladale Balkanom, zbog čega je osmanska prošlost na svaki mogući način veoma uključena u balkansku historiju, kulturu, jezik i religiju. Problem leži u tome što su nacionalne države, koje su žudjele da izađu iz Osmanskog carstva, formirane kao direktno suprotstavljene omraženom Osmanskom carstvu i osmanskoj prošlosti.

Nacionalizam, a naročito agresivni balkanski nacionalizmi, ne bi mogao dopustiti raznovrsnost multikulturnog, multietničkog, multilingvističkog i multireligijskog carstva. Po svojoj definiciji, nacionalizam zahtijeva monokulturnu, monoetničku, monolingvističku i monoreligijsku nacionalnu državu. Tako, na primjer, novoformirana srpska nacionalna država mora biti za Srbe, koji govore srpskim jezikom i pripadaju srpskoj kulturi i Srpskoj crkvi. Isto je i sa drugim nacionalnim državama. Često je potrebno žestoko nasilje da bi se, u svrhu izgradnje ovih novih nacionalnih država, odbacila moćna raznovrsnost, koju su Osmanlije stoljećima njegovale i štitile.

Velika prevara nacionalista 19-og stoljeća bila je uvjeriti sve da je nacionalizam, tj. živjeti u čisto nacionalnoj državi sa isključivo jednom nacionalnom kulturom, jezikom i religijom, prirodno stanje stvari. U stvari, nacionalizam je predstavljao novu i stranu ideju većini naraoda kada se prvi put pojavio na Balkanu! Mnogi ljudi su morali biti obučeni da postanu nacionalisti. Suprotno općeprihvaćenom mišljenju, historijska istraživanja su pokazala da nije postojalo nešto poput „nacije“ koja jedva čeka da pobjegne iz osmanskog imerijalističkog zatvora kako bi postala nacionalna država. Prije će biti da su se male grupe nacionalista borile da formiraju nacionalne države i potom upotrijebe državne mehanizme (propagandu preko škola, novina, obavezne vojne službe) kako bi obučile svoje nove građane da postanu državljani i da razviju odanost novoj ideji koja se zove nacija. Dio procesa testiranja prvrženosti naroda ovoj novoj i maštovitoj ideji, koja se zove nacija, bilo je ocrniti Osmansko carstvo koje je neposredno prethodilo toj ideji. Ne postoji bolji ni efikasniji način da ujedinite ljude od toga da im predočite direktnu prijetnju. Prijetnja na kojoj je balkanski nacionalizam izgrađen bilo je Osmansko carstvo protiv koga su se graditelji nacije borili.

Drugačije rečeno, antiosmanizam je stvarni temelj različitih balkanskih nacionalnih pokreta i nacionalnih država koje su iz njih nastale. Osnaovna retorika se zasnivala na tome da su Osmanlije zatočili određenu „naciju“ koja je patila sve dok nije oslobođena imperijalnog modela i dok joj nije dopušteno da se razvije kao nacionalna država. Naravno, ovo je bila potpuna izmišljotina. Ali sada je postalo dio nacionalne „istine“.

Prema tome, objektivno historijsko izučavanje osmanske prošlosti ugrožava nacionalistički diskurs zato što prijeti da uzdrma njegove temelje – da je Osmansko carstvo bilo zlobni tlačitelj „nacije“. Istina je, međutim, da Osmansko carstvo nije bilo ni zlo ni tlačitelj niti je bilo nečega takvog poput „nacije“. Nužno je dodati da Osmansko carstvo nije bilo bezuslovno dobro i sigurno je da je katkada ponašalo ugnjetački. Najzad, bilo je politički subjekt i kao što svaki politički teoretičar (i političar) dobro zna, politika, da bi bila uspješna, mora funkcionirati izvan obične moralnosti. Uprkos tome, među osmanskom vladajućom elitom, postojao je snažan osjećaj za pravdu. Osjećali su duboko da je njihova dužnost da osiguraju sigurnost i zaštitu svih njihovih podanika, bez obzira na njihovu religiju, etničku pripadnost, jezik ili bilo koju drugu razliku, sve dok ovi podanici održavaju mir i plaćaju poreze. U stvari, prema osmanskoj političkoj misli, postizanje pravde bilo je istinsko opravdanje postojanja Osmanske države.

Nakon raspada Osmanskog carstva i kolonijalizacije njegovih posjeda na Bliskom istoku i Sjeveru Afrike od strane evropskih sila, došlo je do pocrtavanja novih granica – koje nisu uzele u obzir etničku, plemensku ili vjersku kompoziciju područja na kojima su nastajale nove države. Da li se posljedice te politike osjete i danas?

Svakako! To je veoma očito ukoliko pogledate niz sukoba u bivšim osmanskim zemljama, kako na Bliskom istoku tako i na Balkanu. Međutim, problemi na Bliskom istoku, kao što ste naglasili, su drugačije naravi od onih na Balkanu. Sukobi na Balkanu su uglavnom motivirani nacionalizmom, kako smo ranije spomenuli.

Glavni kolonijalni pristup bio je – podijeli, pa osvoji, i podijeli, pa vladaj. On uključuje i iscrtavanje vještačkih granica  – što se jasno očituje u mnogim pravim linijama koje dijele države – i podjelu lokalnog stanovništva i njihovo okretanje jednih protiv drugih, najčešće na osnovu religije, ali i etničke pripadnosti i, u manjoj mjeri, jezika. Dugotrajna razaračka moć takve manipulacije koja razdvaja kako bi ojačala kolonijalnu vlast postaje jasna ukoliko se uzmu u obzir mnogi „građanski ratovi“ koji su izbili u različitim bivšim kolonijama, nerijetko odmah nakon „nezavisnosti“ od kolonijanih sila. Da ponudimo nekoliko dobro poznatih posljedica britanskog kolonijalizma: Podjela Indije (1947), Palestinsko-izraelski sukob (1947), Kiparski sukob (1963).

Kolonijalne države bile su haotična mješavina različitih sektaških i etničkih grupa uz samo nekoliko lojalnih. Ovo je izazvalo tešku strukturnu nestabilnost na političkom nivou. Nedostatak obične lojalnosti i, stoga, nedostatak istinske političke legitimnosti, ove države su morale nadomjestiti izgradnjom autoritarnih institucija vlasti i nametanjem legitimnosti represivnim mjerama. Postkolonijalni Irak i Sirija su najbolji primjeri za to.

Još jedan od osnovnih problema kolonijalne podjele na postosmanskom Bliskom istoku bila je loša ekonomska održivost mnogih ovih država. Neminovna borba za političku ekonomiju dalje je pooštravala tenzije među etničkim i sektaškim grupama.

Pored strukturne političke i ekonomske nestabilnosti, kolonijalne sile su promovirale etničke i sektaške manjine na račun većina u svojim novim kolonijama, kako bi stekle saveznike koji su svoju moć i status dugovali kolonijalnoj sili od koje su u potpunosti zavisili. Dok je ovakvo što jamčilo odane kolonijalne podanike među manjinama, bar na neko vrijeme, istovremeno je u potpunosti narušilo tradicionalnu sliku društva bliskoistočnih zemalja i izazvalo duboko nezadovoljstvo pripadnika sada obespravljene većine.

Dva veoma jasna primjera strašnih posljedica takve politike su moderni Sirija i Liban. U Siriji je francuski kolonijalni režim potpomagao na račun sunnijske većine manjinu alevita (i druza) koji su upravljali nezavisnošću zemlje koja je uslijedila. Liban su Francuzi izdvojili iz Velike Sirije kako bi stvorili nezavisnu državu za maronitske kršćane u kojoj bi oni bili većina. Međutim, gotovo odmah nakon toga, maronitski kršćani postali su manjina u novostvorenoj državi, Libanu, u kojoj su, ipak, držali nesrazmjerno više političke vlasti. Posljedice te politike osjećaju se i danas u obje zemlje, katkada eksplodirajući u tragičnom nasilju, a katkada tinjajući ispod naizgled mirne površine. Trenutno smo, na žalost, svjedoci da je jedna od tih erupcija nasilja u sirijskom i libanskom kolonijalnom političkom modelu na rubu katastrofe.

Sve veći interes za islamskon civilizacijom i islamskim naukama među studentima zapadnih zemalja primjetan je proteklih godina. Šta je potaknulo taj novonastali interes za muslimanskim svijetom?

Interesovanje za islam i islamsku civilizaciju se drastično promijenilo nakon 11. semptembra 2001. godine. Rekao bih da su oni koje je istinski zanimao islam i islamska civilizacija, a naročito oni koji su svoj život posvetili njihovom izičavanju, prije 11. septembra, barem u Americi, bili motivirani ličnim razlozima. Jedna od osnovnih grupa koje je privlačio islam bila je sastavljena od konvertita u islam. Kako bi bolje razumjeli islam, mnogi koji su na islam prešli zbog intelektualnih razloga posvetili su svoj život izučavanju islamske civilizacije (najčešće prava, tesavvufa, islamske filozofije itd.). Većinu ovih konvertita koji su izučavali islam na akademskom nivou uglavnom je privlačio sufizam ili tesavvuf.

U stvari, u posljednjoj dekadi 20-og stoljeća mnogi karizmatični sufijski šejhovi iz različitih islamskih zemalja putovali su u Sjedinjene Države i privukle stotine, ako ne i hiljade, američkih sljedbenika od kojih su mnogi prešli na islam. Naravno, među njima je bilo mnogo konvertita koji nisu bili na univerzitetima. Koliko znam, većinu njih je također uglavnom privlačio tesavvuf.

Drugu grupu satavljenu od univerzitetskih profesora naročito, privlačili su određeni aspekti islamske civilizacije, kao što je historija, arhitektura ili književnost. Oni su naučili jezike, proveli izvjesno vrijeme u islamskom svijetu i posvetili svoje živote izučavanju različitih aspekata islamske civilizacije. Ova grupa nije uvijek bila zainteresirana za prakticiranje islama, ali je izuzetno cijenila islamsku civilizaciju.

Generalno govoreći, svakog koga je zanimao islam, bilo da je prakticirao vjeru ili je samo izučavao civilizaciju, prosječni Amerikanci su smatrali blagim ekscentrikom, ali ne i prijetnjom.

Međutim, postojala je i mračna strana, čak i prije 11. semptembra – treća grupa koja je izučavala islamsku civilizaciju na akademskom nivou čiji su pripadnici bili motivirani različitim agendama, često nacionalističke prirode. Na primjer, cionisti su bili protiv Arapa (i nerijetko za Turke), Grci i Armeni su bili protiv Turaka, i td.

Sve se ovo promijenilo nakon 11. septrembra kada je islamski terorizam postao javni neprijatelj Amerike. Na najvišim političkim nivoima postojao je savez između neokonzervativne vlasti s počeka 2000-ih i mračnijih elemenata sa islamskih studija na američkim univerzitetima, koji su pružili intelektualnu podršku „Ratu protiv terora“ i općem antiislamskom smjeru američke popularne kulture.

Budući da su dospjeli u centar pažnje, islam i islamska civilizacija postali su, prema američkom shvatanju, kontoverzniji. Mnogi koji su bili zainteresirani za učenje o islamu i njegovoj civilizaciji u periodu poslije 11. septembra stekli su opći dojam da nešto nije sasvim u redu u pretjerano negativnom portretiranju islama i željeli su to sami istražiti.

Ako hoćete lični primjer, moji kolegiji na bliskoistočnoj historiji su uvijek puni. Gotovo svi moji studenti su Amerikanci. Nikada nisam osjetio da ti studenti osjećaju bilo kakav animozitet prema islamu ili islamskom svijetu. Naprotiv, kao svi normalni mladi ljudi žude da nauče nešto o jednoj drugačijoj civilizaciji i da je uporede sa svojom. Iz vlastitog iskustva govoreći, naročito su uzbuđeni kada nauče nešto o zajedničkoj historiji. Posebno stvari koje su dio njihovog svakodnevnog života, kao što su, na primjer, činjenice da je kafa na Zapad stigla preko Osmanskog carstva, da su riječi poput „algebre“ i „algoritma“ izvedene iz imena islamskog matematičara al-Havarizmija (algoritam) i naslova njegove knjige ilm al-džebr(algebra). Kao što možemo i pretpostaviti, znanje takvih činjenica naročito je zanimljivo u svijetu kojim dominiraju kafane i koji je sve više algoritamski ustrojen.

Prevod: Amra Mulović

 algoritam.net 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh