-TopSLIDEKolumne

Elite i javnost

Piše: Ladislav Babić

Politolog Dejan Jović svakako je jedan od promišljatelja stvarnosti, naročito one regionalne, postjugoslavenske, koji potiče na razmišljanje. Njegov intervju portalu Al Jazeera, naime jedan njegov dio, potaknuo me na tu mentalnu operaciju; sad u kojem smjeru – pravom ili krivom – uvjeren sam da ni Jović, već samo povijest umije prosuditi. Ovako odgovara politolog na pitanje novinara:

„Kakve bi to elite trebale biti, ima li dovoljno ljudskog i stručnog ‘materijala’ za njih i mogućnost njihova uspona te koja je uloga građana u svemu tome?

“Elita” je omražena riječ, pa evo i sam uvijek smatram da se trebam od nje “ograditi” navodnicima: dotle je stvar došla. Kakve bi one trebale biti? Autonomne, ako ne i potpuno samostalne, da bi mogle biti kritičke prema stvarnosti. Radi se o zagovoru ne neke aristokratske samoproglašene elite koja je svoj status ostvarila u pred-prosvjetiteljskom kontekstu, nego o kritički orijentiranim pojedincima i njihovim društvima, koji su se u stanju odvojiti od postojećeg da bi zamislili i predstavili bolje. Ti su pojedinci – i njihova udruženja – “centri izvrsnosti”, pri čemu etimologija pojma “izvrsnost” već ukazuje da su oni istupili iz vrste, iz uobičajenog reda u kojem stoje drugi. Oni su uvijek u manjini i uvijek izazov uobičajenom, svakodnevnom, postojećem.“

        Problem je, po mom uvjerenju, mnogo kompleksniji. Čovjek je društveno biće, što će reći – uzevši u obzir cijelo čovječanstvo – da u osnovi njegovo djelovanje nikad ne smije biti usmjereno samo na vlastitu korist, već na korist cijelog društva, iz čega i pojedinac izvlači svoj, ali društveno prihvatljivi dio. A ne da 1% superbogatih raspolažu s ne znam koliko postotka bogatstva. Daklem, elite – smatrajući pod tim terminom ljude kvalificirane za svoj posao, a ne naprosto sudionike i prvake vlasti (što se često podrazumijeva) – rade posao (pomalo idealistički promatrano, s obzirom na stvarno stanje stvari) u korist društvene zajednice. Dakako da je bezumno poslove za koje su potrebne kvalifikacije prepustiti amaterima (točnije, laicima, jer amateri u osnovi mogu posjedovati izuzetna stručna znanja), ali kad je riječ o odlučivanju u širem kontekstu, stvar stoji malo drukčije.

        Ukoliko stručnjak nije sposoban jednostavnim, laiku razumljivim riječima objasniti čime se bavi i koje rezultate postiže, te od kakvog su oni značaja za zajednicu – ne prešućujući ni jedan problematični segment svog stručnog djelovanja – tako da to laik (a laik ne mora biti neobrazovana osoba, dapače – može biti stručnjak u nekom drugom području) razumije, onda on teško da i sam shvaća stvari. Kad se na prikladni način laicima objasne stručne stvari, stručnjaci nisu više samostalni u donošenju svih odluka koje se tiču društva. Primjerice, budalaština je očekivati i dozvoliti laičko miješanje u nuklearnu tehnologiju, ali ako se popularno (što ne znači ofrlje) javnosti objasne rizici od zračenja i njegovog utjecaja na organizam, onda javnost, a ne struka, mora preuzeti na sebe prihvaćanje ili odbijanje projekata uz predočeni rizik! Na sličan način je i s projektima u koje su upušta vlast, primjerice – zaduživanje budućih generacija na račun boljeg života ove. O tome moraju upravo potonji odlučivati, da ne kažem tate, mame, dede i bake još nerođenih na koje – ni krive ni dužne – prebacujemo svoje dugove. Ne jedan vrhunski ekonomist je objasnio pogubnost ovakve ekonomske politike po društvo, što potvrđuju i primjeri (Argentina, Grčka itd). Drugim riječima, svakako da strukovne elite moraju imati autonomiju u okvir institucija u kojima djeluju, što ne znači da ne moraju biti pod kontrolom javnosti, a u konačnici njoj i podnijeti izvještaj o svome radu, kad i ako to ona zatraži. Svaki pojedinac, neovisno spada li u bilo kakve elite ili je samo laik u odnosu na njih, mora pokazivati odgovornost prema sebi, najbližima, instituciji u kojoj radi, prema užoj društvenoj zajednici (općini, županiji, državi) u kojoj djeluje, te prema onoj najširoj – cijelom čovječanstvu. Isprepletanje tih odgovornosti često dovodi u dilemu koja od njih je prioritetnija, o čemu moralni čovjek ispravnije (što ne znači i brže) može odlučiti od amoralnoga.

        Totalno podcjenjivanje javnosti nije negoli samo druga strana potpunog obezvrijeđivanja elita, ali u kontekstu aktualne situacije kad one (napose u ekonomiji i politici) nastoje društvo pasivizirati svevši ga samo na potrošače bez iole značajnog prava odlučivanja. Ne kaže zalud Chomsky:

„Politička kultura elite je aktivna i sudjeluje. Oni žele da velika većina bude pasivna, ravnodušna, marginalizirana i poslušna, usmjerena prema nevažnim problemima. Društvena i intelektualna kultura elite je biti bogat i nagrađivan. Velika većina ljudi bi trebala smatrati svoje živote praktički beskorisnima. Oni bi trebali biti naučeni da shvaćaju svoju potrebu za konzumacijom dobara radije nego potrebu za kvalitetom života i rada. U 1920-ima su poslovni vođe objasnili (međusobno) da moraju djelovati da bi “uništili navike doba”, slično kao što je i učinio zakon o privatnome vlasništvu u Engleskoj par stoljeća ranije. To je posebno bio glavni cilj reklamne industrije, ali uglavnom znanstvene industrije. I to je razumljivo. Kako drugačije mogu nadjačati prijetnju demokracije i slobode ako se udio direktne prisile smanjuje.“

U tom smjeru treba tražiti i neke, do sada nezamislive slobode koje su djelomice izborene, a velikim dijelom posljedica svođenja gomile isključivo na konzumente. Boli kapital(istu) „ona stvar“ hoće li bijelom, crnom ili žutom prodati svoj proizvod, jer novac koji pritom od njih pokupi nema boju! A da bi to mogao, treba svesti društvene različitosti pod jedan zajednički nazivnik, kako bi od njih dobili uzajamno nekonfliktne potrošače (čije konflikte također koriste, prodajući im oružje), koji jedan kraj drugog od ranog jutra kampiraju pred trgovinama, očekujući najnoviji proizvod!

        Što pak se referenduma kao najšireg oblika masovne demokracije (vladavine naroda) tiče, jasno je da treba biti pažljiv s njima, ali ujedno se postavlja pitanje kako jedno zrelo – kapitalističko, doduše – društvo poput Švicarske, može organizirati toliki broj neposrednih izjašnjavanja o pitanjima od najšireg interesa, poštujući njihov ishod (tzv. „savjetodavni referendumi“ nisu no magla u koju guske ulaze, da parafraziram Radića). Svojevremeno je Amerika zasnovana na principu:

„To možemo povezati s utemeljiteljima: šira javnost trebaju biti promatrači. Država je utemeljena na ideji… pa, John Jay (predsjednik Ustavne konvencije i prvi glavni sudac Vrhovnog suda) lijepo je to sročio: “Ljudi koji posjeduju zemlju trebaju vladati njome”. Na je taj način utemeljena zemlja i na taj je način ona vođena.“,

međutim ideja se može prilično dvosmisleno interpretirati; vlada li narod koji ima suverenitet (barem nazivni) nad zemljom (državom), ili zemljoposjednička oligarhija koja je najbezočnije otimala plodnu zemlju Indijanacima, malim farmerima itd. Što je samo varijanta kapitalističkog mentaliteta kojeg je ovaj u najrazličitijim vlasničkim oblicima uspio nametnuti „ovcama“ svijeta, a vrlo dobro ga opisuje dosjetka anglikanskog biskupa Desmonda Tutu-a, dobitnika Nobelove nagrade za mir, o evropskim misionarima:

“Kada su došli, imali su Bibliju u rukama, a mi zemlju. Rekli su nam: ‘Hajde da sklopimo oči i da se molimo’. Kada smo otvorili oči, mi smo imali Bibliju u rukama, a oni zemlju.”

Chomsky je u osnovi anarhist koji jasno uočava povijesni kolaps „državnog socijalizma“, što otvara horizonte za humanije shvaćanje cijele ideje („Ali ako je termin “socijalizam” išta značio, barem je podrazumijevao kontrolu proizvodnje od strane proizvođača i eliminaciju nadničarstva.“), pripisujući kapitalizmu široki prostor za različite prilagodbe. Pritom spominje Bakunjina koji:

„…je imao pravo kada je pozivao na stvaranje elemenata budućega društva u ovome sadašnjemu. Vrijednosti i institucije se mijenjaju na komplicirani i zamršeni način. Ne postoje jednostavne formule, barem ja za njih ne znam. Da budem precizniji, postoje jednostavne formule, ali to su tipične i vjerojatno istinske formule za utemeljivanje novih oblika prisile i dominacije.“

        To je u osnovi socijaldemokratski princip koji se povijesno mnogo puta nasukao (baš kao i danas) na suradnji s kapitalom, podržavajući ga u nacionalizmima (kao u ovdašnjoj regiji) i najsramotnijim ratovima (recimo, 1.svjetski). Veliki problem u tim „miroljubnim“ razmišljanjima je što njegovi protagonisti i sam narod pokazuju evolutivno svojstvo prilagodbe, nadmoćne svakoj logici, razumu i moralu. Kao što se prirodno prilagođavaju uzbrdici, nizbrdici, ravnom tlu, plivanju ili letu atmosferom, tako se skoro prekonoć prilagođavaju socijalnom mediju – društvu, čim shvate da su novi „šerifi u gradu“ propisali nova pravila ponašanja. Da se nikome ne gine je vrlo relativistička konstatacija, s obzirom da tijekom povijesti narodi naprosto jurišaju jedni na druge. Osnovne promjene društvenoekonomskih okvira bile su nasilne (engleska, američka, francuska, oktobarska, jugoslavenska, kubanska revolucija,…, kao i kolonijalni ratovi koji su ih kolonijama nametali silom), a ni poslijednji regionalni ratovi – u osnovi kontrarevolucije – nisu se vodili kojekakvih budalaština radi, već su nacionalni kapitali (prvenstveno srpski, hrvatski i slovenski) nastojali osigurati teren na kojem će se bez konkurencije razvijati. Lako je uvidjeti moć prilagodbe na primjeru Hrvata, koji se nisu masovno bunili u A-U monarhiji (dapače, ratovali su za nju), kao ni u kraljevini Jugoslaviji, prihvatili su život u NDH sve do kapitulacije Italije kad se masovno uključuju u NOB jer im je propadanje fašizma iznova aktiviralo prilagodbeni gen, a neposredno prije raspada socijalističke Jugoslavije svega je 10.66% građana Hrvatske bilo za odcjepljenje. Kao što reče Jović, „Rat je tvorac suvremene Hrvatske, a ne ni izbori iz 1990, ni referendum…“. Dodajmo, s obzirom da ratovi homogeniziraju krdo protiv krda, kada uzajamne različitosti sagledavaju kao opasnost po sebe, gubeći iz vida najbitniju poveznicu – da su ljudi! Sve ukazuje da ljudi prihvaćaju živjeti u nasiljem formiranim zajednicama, a potom pod vladavinom bezobzirnih ostvaritelja „filozofiraju“ o miroljubivim promjenama (koje su elite u svoju korist prekonoć obavile silom) koje bi trebale promijeniti suštinu plodova nasilja, i tako ab ovo do povijesnog infinituma.

        Dali to amaterske ili stručne elite propagandom i širenjem laži pridobivaju laike za nasilne promjene akademsko je pitanje, s obzirom da ih nesporni uspjesi njihova djelovanja kvalificiraju izuzetno stručnima u svojoj raboti. Doduše, pojam elita nas može zavesti, s obzirom da je višeznačan:

1. najistaknutije, najuglednije i najvrednije osobe društva, zajednice, struke itd. [društvena elita; znanstvena elita]

2. grupa moćnih i utjecajnih ljudi

Jović sasvim sigurno ne misli na drugo značenje, s obzirom da do moći i utjecaja lako dolaze kojekakve barabe (laičke ili stručne, svejedno), potiskujući vrijedne ljude milom i silom na stranu opslužitelja vlasti. Nije teško uvidjeti činjenicu da se uvijek najmoralniji dio stanovništva (bez obzira na stručnu kvalifikaciju) protivi nasilnim promjenama, ali one najobuhvatnije prečesto šljam ostvaruje upravo tako. Navodno lijepa riječ i željezna vrata otvara, ali u pitanjima vlasništva to je daleko od pravila. Vjerojatno se moralisti rukovode onom, „Um caruje, snaga klade valja“, na što ih moguće Atena, boginja mudrosti i Klio, zaštitnica povijesti, sažalno pogledavaju. Snaga bez uma može uspostaviti barbarsku vladavinu, a u sprezi s nemoralnim umom tek nešto sofisticiraniju. Um, ma koje etičke provenijencije, bez snage tek je sluga koji je opslužuje, daklem je jedina prihvatljiva kombinacija sprega moralnog uma s humanističkom podrškom snage. Nažalost, iz poslijednje kombinacije veliki kombinatori, najčešće s idealističkih visina prezirući izostavljaju snagu, stoga joj uglavnom i ostaju tek sluškinje ma kojeg ona spektra bila. A mogla bi ih osvijestiti jednostavna biološka činjenica: čovjek je sinergija tjelesnih i duhovnih karakteristika.

        Odnos između elita i laika (naroda) jedno je od temeljnih pitanja demokracije, koja se s razlogom ne naziva elitokracijom. Da bi se zaista shvatile neke stvari i njihova značenja, ne samo ona koja nam se tutkaju pod nos kao „uobičajena“, često je potrebno vratiti se izvoru.

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close