-TopSLIDEKolumne

Edin Urjan Kukavica: 12. juli

Ponavljamo tekst iz 2014. godine, zbog njegove aktuelnosti

… „12. juli“ se ni po čemu ne razlikuje od prethodnih ….

Onog „dana prije“ – o kojemu svi pričaju tri dana ranije – sjećaju se još jedino oni kojih se i 11. juli 1995. godine ticao.

Zaslužuju prezir

Ovogodišnji „jedanaesti juli“ se od prethodnih razlikuje po tome što je sve više različitih skupina koje svoje suosjećanje u boli s majkama i djecom pokazuju na „svoj način“: maratonci – maratonom, supermaratonci – supermaratonom, bajkeri tako što su „nastojali da njihovi motori budu što tiši“…

Od 810 optuženih za genocid u Srebrenici, njih 22 su dobili kakvu-takvu kaznu, uglavnom simboličnu jer po famoznom anglo-saksonskom pravu – za koje nas uvjeravaju da je najbolje postojeće – potrebno je i dovoljno krivicu dokazati; kakva će presuda biti – to uopće nije važno. I nije! Jer zakoni zemalja u koje osuđeni bivaju poslani na odsluženje kazne predviđaju puštanje nakon dvije trećine odsluženja kazne ako se ostvare za to predviđeni uvjeti, poput, naprimjer, dobrog ponašanja i/ili rehabilitacije osuđenog.

Hoće li iko obratiti pažnju na Srebrenicu kad bude „samo“ deset ili jedna jedina dženaza

Nadam se da ću biti dovoljno drzak i bezobrazan da nekoga uznemirim pitanjem šta podrazumijeva „dobro ponašanje i rehabilitacija“ serijskih i masovnih ubica? I kako odrediti dvije trećine kazne Zdravku Tolimiru, osuđenom na doživotnu robiju? Ostali optuženi na početak svojih suđenja čekaju udobno zavaljeni u hladovinu kvazidržave koju su sebi izborili. Neki čak njome i vladaju, makar djelimično, skromno, općinski. Ironično, uglavnom predsjedavajući onim općinama u okruženju Srebrenice. Devetnaest godina i 22 osuđena!? Jedva jedan godišnje. Može li se odustati od suđenja ratnim zločincima, masovnim, serijskim i pojedinačnim ubicama? Ako može, predlažem da neko pokrene inicijativu i da to učinimo… da se više ne maltretiramo… da se više ne ponižavamo i frustriramo… ionako će za nekoliko godina svi biti na slobodi zahvaljujući „dobrom ponašanju“ ili će pomrijeti od starosti čekajući da na njih dođe red na nekom sudu.

Kad sam prvi put nabasao na Facebook stranicu Memorijalnog centra Potočari – bilo je to prošle godine, pred samu dženazu – ta stranica je imala 377 „lajkova“, a 100 korisnika je priznalo da je posjetilo ovo mjesto. Požurio sam izići s ove stranice i nikada se više ne vratiti. Možda zbog toga što nisam „kući“ sa društvenim mrežama ili, možda, što ne razumijem psihologiju neizravnog komuniciranja i saopćavanja emocija i osjećaja u elektronskoj formi, ili, pak, zbog toga što ništa ne shvatam kako treba, ali… „lajkanje“ memorijalnog centra sa preko 6.000 mezara!? A i tada samo 377 „lajkova“? Mislim da smo sebi dali previše slobode i u toj slobodi pogubili sve kriterije i, još gore, relativizirali sve što je vrijedno – što zaslužuje hvalu – i sve što je bezvrijedno – što zaslužuje svaku vrstu prezira. Ako je Facebook i ako su „lajkovi“, onda ih mora biti 2,5 miliona, 25 miliona, 250 miliona… ili nijedan! Nipošto bilo koja brojka između, jer, brojke između znače da ništa nismo shvatili.

Iz nekog razloga pažnju novinara, pa i jednog dijela javnosti, danima prije 11. jula zaokuplja istraživanje hoće li biti više ili manje dženaza nego prošle godine; gotovo da se osjeća napetost dok se iščekuju vijesti iz visočke i tuzlanske prosekture koliko je koščica identificirano ove godine i gotovo da svi odahnu kad cifra bude trocifrena i približi se onoj od prethodne godine. Ove godine 175. Dogodine ko zna koliko i hoće li uopće biti. Ko će i, hoće li iko, obratiti pažnju na Srebrenicu kad bude „samo“ deset ili jedna jedina dženaza.

Strah me je

Šta su nam to uradili i/ili šta smo to sebi uradili? Kako smo i zašto prihvatili kriterije koji to nisu, autoritete koji to nisu, ljude koji to nisu? Zašto smo prihvatili da nam se oči zamazuju tvrdnjama kako se ozbiljnost i veličina suđenja određuje brojem dana, brojem predočenih dokaza, brojem saslušanih svjedoka, a ne utvrđivanjem krivice, presudom i kaznom; da uspjeh mjerimo brojem učesnika, nestalih, identificiranih; pa i tugu smo počeli mjeriti brojem dženaza… Samo brojevi!? Brojevi su statistika. Bojim se da se Srebrenica ne svede na brojeve. Jer, šta će biti sa Srebrenicom kad više ne bude brojeva? Ni optuženih, ni osuđenih, ni pronađenih, ni nestalih, ni dženaza, ni skupina koje „na svoj način“ obilježavaju masovnu dženazu…

Moram priznati da sam svih ovih godina, osim od pretvaranja tragedije u statistiku, potajno strahovao od trenutka kad će različite skupine i subkulture početi iskazivati „svoj bol na svoj način“. Tako počinju pripreme za „12. juli“ kad ne bude više jedanaestog. Iskreno strahujem od dana kad će nekome naumpasti da napravi koncert za prikupljanje sredstava za održavanje memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, ali još više me strah dana kad to bude jedini način za održavanje mezarja šehida u Srebrenici.

Autor: Edin Urjan Kukavica – Avaz

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close