Akademik Dževad Karahasan, književnik, dramski pisac, esejist, romansijer, dobitnik je Plakete Zeničko-dobojskog kantona za 2018. godinu, koju je dobio kao priznanje za izuzetan doprinos u razvoju društvenih djelatnosti, te afirmaciji kulture i umjetnosti
Oslobiđenje – Mirza Dajić
Može li biti civiliziranog društva bez književnosti i umjetnosti?
– Mislim da ne može. Jer, svaka umjetnost, a pogotovo književnost je, između ostaloga, i autorefleksija jedne zajednice. Da bismo bili kulturna bića, da bismo bili kulturna zajednica, mi se moramo pitati o sebi, razmišljati o sebi, dakle, sebe reflektirati. A to činimo upravo u umjetnosti, kroz umjetnost. Najviše, najefikasnije, najbolje, mislim, kroz književnost. Ima Friedrich Nietzsche jednu čudesnu primjedbu u kojoj kaže da je u teatru Atena gledala samu sebe i da je upravo zato Atena gnijezdo evropske kulture. Ne bi to mogla biti da nije gledala samu sebe i da nije bila prisiljena sebe reflektirati, o sebi razmišljati. Mislim da književnost i umjetnost pojedinačnim ljudima pomažu da budu civilizirana kultivirana bića. Jer, upravo vas književnost i umjetnost navode da se pitate o sebi.
Razgovori izgubljenih
Kad govorimo da nije moguće ljudsko društvo bez književnosti i umjetnosti, mi ne tvrdimo da sva društva imaju književnost i umjetnost onakvu kakvu mi poznajemo. Možda postoje kulture sa posve drugim tipom književnosti i umjetnosti. Ali, nisu sigurno moguća bez književnosti i umjetnosti.
Da li su društvene mreže i savremene komunikacije u današnje vrijeme ljude približile ili otuđile jedne od drugih?
– Ama potpuno jasno otuđile, i to beskrajno. Ja vas lijepo molim, shvatite da se komunikacija samo jednim malim dijelom odvija u jeziku. Komunikacija uključuje čitav niz, desetinu kanala, puteva. Mi komuniciramo pogledima, mi komuniciramo dodirima, mi komuniciramo gestama, mi komuniciramo šutnjom. Komunikacija je razmjena između ljudi, između bića, između grupa. Jezik često služi tome da sakrijemo da ništa ne mislimo. Mi veoma često govorimo kako bismo sakrili da ništa ne mislimo. Jezik služi tome i da slažemo. Ja mislim da je zapanjujući uspjeh takozvanih društvenih mreža uveliko omogućen time što ljudima nudi mogućnost da proizvode i drugima nude nekakvu željenu sliku sebe samih. I to je u redu. Svi mi imamo nekakvu željenu sliku sebe koja se možda samo malim dijelom podudara sa nama. Problem je u tome što takozvane društvene mreže nude mogućnost da stalno tu sliku potvrđujemo, iznova je artikuliramo i onda izgubimo sebe. Nastranu to što, ponavljam, te društvene mreže svode komunikaciju među ljudima na govor koji nikad nije dovoljno artikuliran. Tvrdim da ih te društvene mreže, ustvari, udaljavaju jedne od drugih, ali udaljavaju i jednog pojedinačnog čovjeka od njega samog. To je velika opasnost po društvo i po ljude.
Kako praktično da obnovimo sposobnost da razgovaramo jedni s drugima?
– Druženjem. Pazite, mi ne možemo razgovarati jedan s drugim, uistinu razgovarati, ako se ne družimo. Da bismo se mogli ozbiljno družiti, moramo pristati na sebe. Vi na sebe i ja na sebe. Jer, nije razgovor razmjena komplimenata, nije razgovor razmjena informacija. Razgovor ima čitav niz stupnjeva. Smatram se zaista sretnim što sam imao priliku u kafani iza Višegradske kapije u Sarajevu upoznati jedan tip razgovora, onaj starinski razgovor koji nije razmjena informacija, znanja, bilo čega. Tu ljudi sjede, mnogo šute, ponekad ponešto izgovore, prisutni su i razgovaraju da bi time jedan drugome rekli: “Ima te. Ja svjedočim da te ima. Tu si.” To je jedna razina razgovora. Od te razine do one najviše razine kojoj je razgovor istinsko upoznavanje, u kojoj se jedan prema drugome maksimalno otvaramo. Za taj stupanj razgovora neophodno je temeljito poznavanje, pristajanje na sebe samoga i spremnost da se otvorimo. Jasno je kao dan da su i razgovori koji su, ako tako smijem reći, zadiranje u dušu, mogući među dobrim prijateljima. Ali je tragično to što mi više nismo sposobni ni za one najbezazlenije razgovore u kojima jedan drugom svjedočimo da nas ima, jer mi smo uvelike izgubili sebe.
Svaki čovjek na svijetu ima neke nedoumice. Doduše, Vi ste svoje i ukoričili. Ali, u toj knjizi koja se zove “Nedoumice”, prema riječima Edina Salčinovića, književnog kritičara i urednika u Oslobođenju, pomalo autoironično sugerišete da nemate odgovore, odnosno da nas ne možete izliječiti od bolesti života…
– Tako je. Vaš kolega je odlično govorio na jednoj od promocija te knjige. Meni se barem jako dopalo, jer je on upozorio na neke bitne osobine, bitne činjenice u vezi s tom knjigom. Prva je to da knjiga nudi mnogo više pitanja nego odgovora. Užasno mnogo pitanja, praktično nijedan odgovor. Ona i ne želi davati recepte. Ona želi biti razgovor. Mislim da je jedna od bolesti našeg vremena upravo to što u naše vrijeme haman svi ljudi imaju samo odgovore. Ni jednog pitanja. Primijetili ste da vam svi mediji, novine, televizije, radiostanice, svi političari, svi ljudi koji javno istupaju, svi sudionici pseudokomunikacije na društvenim mrežama, svi, svi, ama baš svi, nude samo odgovore. Ja imam čudesnu privilegiju da nemam veze sa društvenim mrežama, čak ni sa mobitelom, ne gledam televiziju, ne čitam novine, a i meni se događa da sretnem čovjeka na ulici i upitam ga kako je, on me obaspe odgovorima na pitanja kojih uopće nema. Vjerujem da je jedan od puteva da ponovo dođemo do razgovora to da se damo u potragu za pitanjima. Ja se jako bojim da nas obasipaju, da nas doslovno bombardiraju informacijama, pseudopričama preko medija, društvenih mreža, upravo radi toga da nas spriječe u potrazi za pitanjima.
Bolesni od konzumerizma
Imao sam čast primiti jednu nagradu na Sajmu knjiga u Leipzigu (Književna nagrada za europsko razumijevanje 2004. godine; op.a.) i u govoru kojim sam zahvaljivao za tu nagradu rekao sam: “Književnost vam ne može pomoći da uhvatite zeca. Ne može vam pomoći da prebacite tonu ćumura s jednog mjesta na drugo. Ne može vam pomoći da bombardirate Bagdad. Ali može učiniti nešto mnogo važnije od svega toga. Može vas navesti na pitanje što ću ja u Bagdadu? Je li meni stvarno tu mjesto?”.
Mislim da je nevolja naše epohe, da je velika muka ljudi u ovom vremenu ono što sam jednom nazvao bolešću konzumerizma. Mi se uopće ne pitamo treba li meni zaista devedeseta košulja, trebaju li mojoj familiji zaista dva-tri automobila, moram li ja zaista ići na ljetovanje u Tanzaniju, želim li, moram li, šta ću dobiti time što ću učiniti ovo ili ono? Ne pitamo se mi. Mi dozvoljavamo da nam se iz odsutnih dobro skrivenih centara proizvode i nameću želje, prividne potrebe i nameću odgovori na pitanja do kojih uopće nismo došli.
Osim konzumerizma, od kojih još bolesti boluje savremeni čovjek?
– Konzumerizam je ozbiljna bolest. To više nije stanje duha. I pogotovo nije stanje društva. To je postala istinska duboka bolest. Druga velika bolest našeg vremena je strah. Na Zapadu se od početka 21. stoljeća, a bogme počelo se i prije, sistematski proizvode strahovi. Tako da se ljudi boje doslovno svega. Boje se bolesti, boje se smrti, boje se terorizma, boje se propasti na berzama, boje se saobraćajnih nesreća, boje se gubitka radnog mjesta… Jednom sam u trenutku nekakvog cinizma predložio jednom prijatelju da ode u Sjedinjene Američke Države i osnuje osiguravajuće društvo za prodaju osiguranja od bolesti i smrti. Kažem mu ako ne budeš za dvije godine multimilijarder, evo glava.
Mi smo potpuno zaboravili da je jedna od bitnih osobina života totalna nesigurnost. Imao sam čast primiti Heineovu medalju u Njemačkoj (Počasna nagrada “Heinrich Heine”, Düsseldorf, 2012. godine; op.a.) i u svom govoru koji je imao naslov “Emigrirati u život” govorio sam upravo o tome da je živ čovjek izložen svim opasnostima koje su uopće moguće. I podsjetio ljude na to da najviše sigurnosti što je moguće na ovom svijetu imamo u specijalnim odjeljenjima zatvora, a da maksimalnu sigurnost uživamo u grobu. Sve izvan toga je čista nesigurnost.
Imate priliku predavati studentima na evropskim univerzitetima, kao i na našim. Kakvo je Vaše mišljenje o današnjim studentima? Možda da uporedite sadašnje studente sa onim iz vremena kada ste Vi studirali.
– Svaki put kad počinjem suradnju s novom generacijom studenata, ja održim jedan te isti govor. Kažem: “Raja, na nastavi kod mene je haman sve dozvoljeno. Strogo je zabranjena jedna stvar – slagati se sa mnom. Molim vas nemojte se sa mnom slagati, pogotovo nemojte unaprijed prihvatiti sve što ja kažem kao istinito, kao svoje. Ako mi na kraju suradnje budemo slično mislili, uspjeli smo. Ali do tog mišljenja našega zajedničkoga, vi morate doći svojim putem.”
Nespremni na pitanja
Profesor je nešto kao babica. Posao profesora je da studentu pomogne da odgonetne šta on misli, da iz studenta dozove ono što je u njemu. Prije rata studenti su se kratko, mjesec, mjesec i po, kolebali, provjeravali jesam li to ozbiljno mislio i onda su istinski uživali u slobodi da s profesorom raspravljaju, polemiziraju, ne slažu se. Ali, baš uživali. Primijetio sam već godinu-dvije nakon rata kod naših studenata, ovih novih generacija, da ne vole tako. Oni bi najradije da dobiju kratko upakovane definitivne istine. I mislio sam da je to posljedica rata. Znate, tim mladim ljudima se svijet srušio potpuno. Ne žele oni, ne bi oni da plivaju u vodi bez oslonca… Ali, uvjerio sam se kasnije da nije, da se ne radi o tome. Jer, ni student u Berlinu, ni doktoranti u Baselu, ni studenti u Göttingenu nisu spremni raspravljati, dovoditi u pitanje nekakve usvojene istine. I oni bi najradije da dobiju čvrsto upakovanu konačnu istinu ili se naprosto ne bi bavili istinom. Tako da mislim da je to generacijsko pitanje, a ne pitanje društva u kojem se odrasta.
Slažete li se da su možda starije generacije bile buntovnije od ovih sadašnjih?
– Mislim da se o tome radi. Imao sam sa svojim dragim prijateljem fra Milom Babićem, profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, nekoliko razgovora o toj temi, jer smo obojica primijetili tu istu stvar, a obojicu nas to jako zanima. On ima jednu zanimljivu ideju, jedno zanimljivo objašnjenje, kaže: “Naše generacije su bile generacije pobune, generacije koje nisu htjele pristati na gotove istine, na životne modele svojih roditelja. Te su generacije sumnjale.” Moj junak u romanu “Noćno vijeće” kaže: Heroji naših generacija bili su filozofi Jean-Paul Sartre i Albert Camus, glumac Gérard Philipe, pisci, pjevači… Nemate ni jednog generala, nemate niti jednog političara. Junaci naših generacija su bili buntovnici. Jedini čovjek koji se bavio politikom, a bio je junak naših generacija, bio je Che Guevara, buntovnik koji je poginuo dovoljno mlad tako da nije stigao kompromitirati ideje za koje se borio.
Nove generacije nemaju tu buntovnu dimenziju, njihova pobuna je mnogo tiša, otmjenija, mirnija od naše. Danas u Njemačkoj imate strašno mnogo mladih ljudi koji neće karijeru, koji neće da zarađuju mnogo. Zarade onoliko koliko im treba za život i tačka! Mlade generacije su tiše od nas, ali želim vjerovati da su jednako kao i mi spremni na potragu za junacima koji su bili nonkonformisti.
Dobitnik ste brojnih međunarodnih nagrada i priznanja. Uglavnom se radi o značajnim književnim i počasnim nagradama. Sada ste dobili Plaketu Zeničko-dobojskog kantona za 2018. kao priznanje za izuzetan doprinos u razvoju društvenih djelatnosti, te afirmaciji kulture i umjetnosti. Šta za Vas znači ova nagrada?
– Ljudi današnjeg vremena prolaze kroz mnoge gradove i ne mogu nikad ni naslutiti koliko će koji od tih gradova ostaviti traga u njima. Zenica je u mom životu ostavila duboke tragove. U Zenici sam počeo pisati svoju prvu knjigu pripovjedaka “Kraljevske legende”, u Zenici sam upoznao teatar iznutra. Prije dolaska u Zenicu ja sam pisao o teatru, volio teatar, ali sam ga poznavao s ove strane rampe. U Zenici sam upoznao i onu drugu stranu rampe. U Zenici sam osjetio, shvatio da je još uvijek moguća jedna narodna kultura. Vidio sam, recimo, na stadionu Bilino polje da je nogomet možda posljednja forma pučke kulture u našem vremenu. Vidio sam grad u kojem ljudi nedjeljom povedu djecu da idu gledati utakmicu i to je svojevrstan praznik. Upoznao sam grad koji je mali, grad u kojem se sve može stići svojom nogom, a nije provincija. Jer, jedan je dobri balans između ljudi koji su ovdje rođeni i koji su takoreći autohtoni Zeničani i ljudi koji su došli u potrazi za poslom, hljebom, zaradom. Priliv doseljenika, tuđina, stranaca, polustranaca, onemogućio je Zenici kao zajednici da se zatvori. To što je vazda bilo dovoljno ovih rođenih Zeničana nije dopustilo da se Zenica pretvori u čistu promahu, u grad sjećanja, bez pamćenja, bez fizionomije. Sve to su tragovi Zenice u meni. Ja navijam za Čelik. Negdje duboko u sebi se osjećam Zeničaninom.
Sveta mjesta
Nije čudo kad vas vole i priznaju tuđi, ali kad vas prepoznaju, vole i priznaju vaši, to raduje. Mene su prepoznali moji i hvala im.
Osim Čelika, rekli ste mi da Vam je u srcu i SC Freiburg. Otkud baš taj njemački klub, a ne recimo FC Bayern München?
– Freiburg je klub sirotinje. U Freiburgu nema industrije. To je industrijski grad koji je relativno siromašan, isuviše siromašan da bi mogao finansirati velik, moćan nogometni klub. U Freiburgu se smjenjuju sjajni treneri koji su mnogo više učitelji, pedagozi, nego ovi normalni današnji nogometni treneri. Oni okupe djecu iz ovih gastarbajterskih familija, uče ih, sklope tim, uđu u prvu ligu. Budu sjajni, osvoje četvrto, peto, sedmo mjesto, jednom su bili čak i treći, pa im onda ovi bogati klubovi pokupuju igrače, oni ispadnu i sve kreće iznova. Okupljaju novu ekipu, za tri godine uđu opet u prvu ligu, budu tamo dvije-tri godine, pa opet ispadnu. Zločesti ljudi u Njemačkoj Freiburg uspoređuju sa liftom. Taj lift đah gore, đah dolje. Ali, ja volim Freiburg. Dva moja tima su Čelik i Freiburg, jer je u oba ta grada nogomet uistinu pučka kultura.
Bilino polje je mjesto koje je itekako bitno u historiji ove zemlje i po Kulinu banu, prvom pominjanju Bosne, ali i stadionu sa kojeg su zmajevi izborili plasman na SP u Brazilu.
– Ja sam pokušavao uvjeriti jednog novinara iz Njemačke da nije, niti može biti slučajno da je bosanska nogometna reprezentacija na mjestu koje se zove Bilino polje izborila odlazak na Svjetsko nogometno prvenstvo. Jer, to je predrasuda fizike da su vrijeme i prostor kontinuirani. Ne. I vrijeme i prostor su diskontinuirani. Mjesta imaju svoju energiju, imaju svoju logiku. U latinskom jeziku ima jedna prekrasna formulacija koja kaže Genius loci ili Duh mjesta. Bilino polje je jedno od svetih mjesta u bosanskom pamćenju. Naravno da to nije niti može biti slučajno.
Pojavili ste se u filmu “Vitez bibliotekar – kroz vrleti i bespuća” Maše Mehmedovića. Film govori o bibliotekarstvu, o potrebi borbe za spas bibliotekarstva.
– U svim monoteističkim religijama biblioteka bi morala biti sveto mjesto. Morala bi biti mjesto slično hramu. Jer, sve te religije počivaju na objavljenoj knjizi. Sve te religije vjeruju da svijet počiva na knjizi. A biblioteke su mjesta u kojima se čuvaju knjige. Jeste li ikad upoznali bibliotekara koji je zao čovjek? Biblioteke skupljaju knjige, a knjige su pamćenje. Knjige čuvaju pamćenje. U knjigama je sadržano pamćenje jedne zajednice. Zaista vjerujem, možda to zvuči kao jeftina pseudomistična dosjetka, da knjige djeluju čak i onda kad se ne čitaju. Mislim da društvo koje bi se odreklo biblioteka, odreklo bi se samoga sebe.
