logo
bios

Dvanaest načina negiranja genocida

Objavljeno prije 1 sedmica . u čet, jul 11th, 2019
Osnivač i direktor Instituta Holokausta i genocida u Jeruzalemu, psiholog Israel Charny skicira taktike poricanja genocida u knjizi „Templates for Gross Denial of a Known Genocide: A Manual”, u „Enciklopediji genocida“, 1. tom

Svaki genocid u povijesti čovječanstva uvijek su pratile strategije poricanja istoga. Strategije poricanja genocida obuhvaćaju predvidljive taktike osmišljene da prikriju urotu počinitelja genocida. Cilj je paralizirati političku volju svih koji bi željeli zaustaviti genocid (dok on još traje) ili koji bi željeli kazniti počinitelje (nakon genocida). Osnivač i direktor Instituta Holokausta i genocida u Jeruzalemu, psiholog Israel Charny skicira taktike poricanja genocida u knjizi „Templates for Gross Denial of a Known Genocide: A Manual”, u „Enciklopediji genocida“, 1. tom, str. 168.

1. Dovoditi u pitanje i minimizirati statistiku. Klasična strategija poricanja genocida uključuje umanjivanje i dovođenje u pitanje broja žrtava. Tako je tijekom genocida u Darfuru 2004. sudanski ministar vanjskih poslova Mustafa Osman Ismail izjavio kako u godinu dana u Darfuru nije ubijeno više od 5.000 ljudi, kao da se radi o malim brojkama (po procjenama UN-a radilo se o do 50.000 žrtava). Slično groteskno zvuče izjave onih koji npr. tvrde da je u Srebrenici ubijeno „samo“ 2.000 ljudi, i slično. Ova taktika uključuje i opstrukcije napora u utvrđivanju stvarnog broja žrtava od strane počinitelja genocida u organima vlasti. Poricateljima genocida odgovara situacija u kojoj se stvaran broj žrtava ne može utvrditi, nego ostaje predmet nagađanja.

2. Napasti motivaciju onih koji govore istinu o genocidu. Tvrdnje o počinjenom genocidu odbacuju se kao plod urote, zavjere protiv naroda iz kojega dolaze počinitelji genocida, te kao rezultat složene politike svjetskih sila. Počinitelji genocida se trude moralno i politički diskvalificirati sve one koji govore o genocidu. Poricatelji genocida se uvijek trude i pronaći saveznike u svijetu koji će iz različitih motiva ili neobaviještenosti davati izjave koje idu u prilog negatorima genocida.

3. Tvrditi da genocid nije bio planiran, nego da su smrti bile nenamjerne, da su rezultat gladi, migracija, bolesti, borbe prsa o prsa, nesretnih okolnosti, suzbijanja terorističkog djelovanja grupe iz koje dolaze žrtve, a ne namjernog ubojstva.

4. Naglasiti i stereotipizirati loše osobine žrtava. Dehumanizacija žrtava – označavanje čitavog jednog naroda, rase, kaste lošom, nepouzdanom, označavanje njihovog ponašanja kao više životinjskog nego ljudskog – nastavlja se i nakon genocida u drugim formama. Negiranju genocida doprinose i predrasude svjetskih sila o narodima počiniteljima i žrtvama genocida. „Oni su Afrikanci/Balkanci. Oni su uvijek činili takve stvari jedni drugima“, reći će mnogi Amerikanci i Europljani. Na ruku poricateljima genocida idu i tvrdnje žrtava genocida kako su genocidu inherentni samo određeni narodi, identiteti ili rase, što povijesno iskustvo potpuno demantira.

5. Racionalizirati smrti kao posljedicu međuplemenskog sukoba. Zločin koji se dogodio je neminovan rezultat povijesti i međuetničkih odnosa na određenom teritoriju, pa ne treba kriviti toliko počinitelje genocida nego je krivnja u zajedničkoj povijesti i povijesnoj „sudbini“ nekog geografskog prostora. Tako je tijekom genocida u Darfuru sudanski veleposlanik pri UN-u u intervjuu BBC-u 11. rujna 2004. tvrdio kako su smrti u Darfuru bile samo rezultat prastarih plemenskih sukoba između stočara (Arapa) i poljoprivrednika (Afrikanci).

6. Kriviti vojne snage „izvan naše kontrole“ za počinjena ubojstva, čime se distancira odgovornost organa vlasti i prenosi odgovornost na pojedince i manje grupe. Ova taktika poricatelja genocida je imala mnogo uspjeha u slučaju Darfura, jer je Rezolucija Vijeća sigurnost UN-a 1556 za genocid u Darfuru zapravo okrivila samo Janjaweed milicije i čak zahtijevala da sudanska vlada – koja je iste naoružala i bila nalogodavac genocida – razoruža te milicije i kazni vođe tih milicija! Zapravo je sudanska vlada samo dodatno naoružavala i nastavila štititi te milicije. Ni jedan jedini vođa Janjaweed milicija nije bio uhićen. Kriminalci koji su već godinama bili u zatvoru zbog raznih drugih zločina jednostavno su preimenovani u članove Janjaweeda i osuđeni za zločine koje nisu počinili, te kažnjeni amputacijama udova prema šerijatskom zakonu.

7. Tvrditi kako govor žrtava o pretrpljenom genocidu zapravo koči „mirovni proces“. Dok međunarodna zajednica pazi da ne uvrijedi počinitelje genocida i da isti ne napuste fragilni mirovni proces, dotle isti ulažu dodatne napore da dovrše genocid koji su započeli. Ovaj argument, koji diplomati naivno ponavljaju, ignorira činjenicu da su počinitelji genocida serijski ubojice i da s njima nije moguća klasična diplomacija. Svaka politika koja nastoji izaći u susret istima vodi u nastavak genocida.

8. Opravdavati poricanje genocida u korist aktualnih ekonomskih interesa. Ovo je za vrijeme genocida u Darfuru bio ključni razlog zašto se Rusija usprotivila embargu na uvoz oružja sudanskoj vladi. Jer je Rusija prodavala oružje Khartoumu kao njihov glavni dobavljač oružja. Osim što je pored Rusije bila drugi glavni dobavljač oružja sudanskoj vladi, Kina je bila glavni ulagač u naftna polja južnog Sudana i uvoznik sudanske nafte. Kina je također prijetila udariti veto na UN-ove sankcije.

9. Tvrditi kako su žrtve bile dobro tretirane, dok se istovremeno negiraju optužbe za genocid. Počinitelji genocida nastoje dokazati kako su žrtve bile pravedno zatvorene u zatvoreničke kampove/logore, da su bile dobro tretirane u istima (vidi nedavne izjave Ivice Dačića o konc-logorima u BiH kao kampovima otvorenog tipa iz kojih se moglo slobodno izlaziti i u njih vraćati, kao da se radilo o pučkim kuhinjama ili prenoćištima za beskućnike). Pri tom se radi o kampovima pod kontrolom državnih vlasti. Cilj je rasteretiti vojni i politički vrh jednog naroda od optužbi za genocid i premjestiti krivnju na pojedince željne osvete koji su navodno spontano organizirali pritvore za žrtve. U slučaju Darfura međunarodna zajednica je nasjela na ovakvu retoriku sudanskih državnih vlasti pa je posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a Jan Pronk potpisao prijedlog sudanske vlade da stvori „sigurne zone“ za crnačko stanovništvo Darfura, koje će „čuvati“ sudanska vojska. Isti čovjek je bio nizozemski ministar za suradnju i razvoj 1995. i dao je ostavku nakon što je nizozemska vlada istražila što se dogodilo u Srebrenici, gdje su nizozemski vojnici mirno promatrali ubijanje tisuća ljudi. Isti taj Pronk 10-ak godina kasnije predlaže isto rješenje za Darfur.

10. Tvrditi da se ono što se događa ne uklapa u definiciju genocida. Najčešća strategija poricanja onih koji žele izbjeći stranu vojnu intervenciju opsežniju od pružanja humanitarne pomoći. Razlozi zašto se genocid ne naziva svojim pravim imenom:

A. Novinari, javno mnijenje, odvjetnici, diplomati koji nisu pročitali Konvenciju o genocidu oklijevaju nazvati neki zločin genocidom jer smatraju kako time pravno obvezuju svoju zemlju ili međunarodnu zajednicu na vojnu intervenciju. Što nije točno. Konvencija o genocidu stvara tek moralnu obvezu sprečavanja genocida u nekoj drugoj zemlji, ali ne nalaže vojnu intervenciju ili bilo kakve druge posebne mjere.

B. Druga zabluda je „sve ili ništa“-koncept genocida. Radi se o tvrdnji da je genocid samo onda kad počinitelji genocida žele uništiti cijelu nacionalnu, etničku, rasnu ili religioznu grupu, po modelu holokausta. Definicija genocida iz Konvencije o genocidu daje nam drugačiju sliku: genocid je i kada se pokušava istrijebiti velik dio jednog naroda u jednoj regiji. U slučaju Srebrenice nisu naravno pobijeni svi Bošnjaci, ali da su kojim slučajem svi bili tamo koncentrirani, svi bi bili pobijeni.

C. Od 1990-ih je prepreka razumijevanju genocida miješanje termina genocida i „etničkog čišćenja“, termina koji je izumljen kao eufemizam za genocid/e počinjene tijekom jugoslavenskih ratova. Genocid i „etničko čišćenje”, ponekad se prikazuje kao međusobno isključujuće vrste zločina, ali oni to nisu. Prof. Schabas, na primjer, kaže da je namjera „etničkog čišćenja” protjerivanje grupe, dok je namjera „genocida” uništenje grupe u cijelosti ili djelomično. On ilustrira razliku na sljedeći način: kod „etničkog čišćenja“ granice ostaju otvorene nepoželjnoj grupi da napusti određeni prostor ili državu; kod „genocida“ granice ostaju zatvorene i nepoželjna grupa se istrebljuje. No, etničko čišćenje i genocid se mogu događati istovremeno, što je u BiH svakako bio slučaj.

11. Okriviti žrtve za terorizam. Tvrdnje kako genocid nije bio planiran, nego je bio pravedan odgovor na terorističke akcije ili pobunjeničke pokrete žrtava, koji su zapravo prvi počinili ratne zločine. Klasična strategija počinitelja genocida je predstaviti situaciju kao građanski rat umjesto i radije nego genocid, pod pogrešnom pretpostavkom kako su ova dva pojma uvijek međusobno isključiva. Zapravo, genocid se čak najčešće i događa u kontekstu građanskih ratova, jer takvi ratovi su zapravo legalizirano ubijanje i u takvom kontekstu se mogu lakše skriti zločinački koncepti uništenja čitavih naroda.

12. Uporno tvrditi kako su mir i pomirenje važniji nego okrivljavanje ikoga za genocid, pogotovo ako se genocid dogodio u prošlosti. Postoje struje mišljenja koje smatraju kako je amnestija počinitelja genocida preduvjet za uspješne mirovne sporazume, i koje se protive uspostavljanju postratnih tribunala. No mir i pomirenje nisu alternativa pravdi. Mir koji želi trajati zahtijeva pravdu. Bez procesuiranja svih uključenih u planiranje i provođenje genocida, nema mira; štoviše, samo se ohrabruju počinitelji genocida da ga ponove jer nisu kažnjeni za prethodni. Jedna od najboljih pretpostavki za budući genocid je nekažnjavanje prethodnog genocida. Bez suđenja će poricanje genocida a ne mir postati trajno.

Marijan Oršolić, Prometej.ba

Povezano: Deset faza genocida

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh