Dragutin Radan – posljedni ispraćaj u ponedjeljak na Gradskom groblju Visoko

Dragutin Radan 07.03.1935 – 17.07.2015.

Jučer je umro Dragutin Radan. Sahrana će se obaviti u ponedjeljak u “Gradskom groblju” Visoko sa početkom u 14 sati.

U znak sjećanja na ovog “čovjeka s foto aparatom”, koji je ostavio neizbrisiva traga u visočkoj pisanoj riječi i fotografiji, donosimo tekst o njemu.

(Imrana Kapetanović, foto: Imrana Kapetanović – diskriminacija.ba)
(4 / Oct / 2013)

Sretna starost?

„Čovjek za života mora stvoriti nešto da i u starosti uživa. Ja imam fotografiju. Važno je da uvijek imam aparat i da bilježim. Sve što sam radio u životu, i pjesme koje sam pisao, sve je autobiografsko bilježenje puta.“

Dragutin Radan ima 79 godina. Penzioner je i živi sam u Visokom. Završio je kožarski zanat, ali se u životu najmanje bavio kožarstvom. Radio je kao učitelj, novinar i fotograf, a bavio se mnogim stvarima, uključujući slikarstvo, padobranstvo, vazduhoplovno modelarstvo i planinarenje. Izdao je i nekoliko zbirki poezije.
Danas živi jako skromno, kao i većina penzionera. “Penzioneri žive na prosjačkom štapu. To je grozno. To je zadnja kategorija. To je pred grob. Malo je ljudi koji imaju “normalnu” penziju. Imam penziju od 412KM, i to se računa kao bolja penzija. Ja sam sam, pa muku mučim. A kako je onome ko ima dijete ili unuče koje ide u školu? Novčanik mi je totalno prazan ali, nema veze, sve je to život.”
Kaže da nema velikih prohtjeva jer ne puši i ne pije. Važno mu je da ima tri obroka dnevno. Uglavnom jede kod kuće, a ponekad ode u jedan mali restoran da pojede neko kuhano jelo. Ne boji se smrti, ali se boji bolesti.“Dijalektičar sam. Smrt je sasvim prirodna. Ko je rođen i umrijet će. Ali me je strah… strah me bolesti.” Za njega je u životu najvažnije zdravlje i ne ostati potpuno sam.
U Visokom postoji udruženje penzionera, ali Radan nije njihov član. Dane provodi tako što čita, prati neke emisije na televiziji, šeta i fotografiše. Kaže da nema neko određeno društvo, ima jednog prijatelja, Hilmiju, visočkog pisca, s kojim razgovara o književnosti. “Družim se samo sa Hilmijom, jer više volim mlađi svijet. Mladi su inventivni, oni imaju novih stvari i ja se s njima jako dobro snalazim.”
No, čika Radan ipak tvrdi da postoji sretna starost. “Ovo su ozbiljne godine, ali se ne osjećam star.” Njegove dvije velike ljubavi u životu su bile žene i fotografija. Sada, kaže, ima samo fotografiju. U tom svijetu nema diskriminacije i foto aparat uvijek nosi sa sobom. “Čovjek za života mora stvoriti nešto da i u starosti uživa. Ja imam fotografiju. Volim fotografisati mladi svijet, volim pejsaže, volim neke detalje u gradu koje sam stotinu puta snimio, te odraze u vodi. Važno je da uvijek imam aparat i da bilježim. Ja stalno bilježim svoj put. Sve što sam radio u životu, i pjesme koje sam pisao, sve je to autobiografsko bilježenje puta.”(Imrana Kapetanović, foto: Imrana Kapetanović – diskriminacija.ba)
(4 / Oct / 2013)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close