logo
bios

Drago Bojić: Republika straha i smrti

Objavljeno prije 8 mjeseci . u pon, jan 7th, 2019

Autor Drago Bojić – Tacno.net

Kad jedna politička zajednica nastane na zlu i nasilju, time se institucionaliziraju nepravda, laž i kriminal, pa i samim postojanjem takve političke zajednice dolazi do novih zala. Zlo koje je devedesetih godina počinjeno u ime Republike Srpske prema pripadnicima drugih naroda, vraća se svojoj kući i počinje proždirati vlastitu djecu. To zlo svoje korijene ima u genocidu, etničkim čišćenjima i ratnim zločinima i ono neće nestati dok ne nestane njegovih uzroka i razloga – dok ne nestane Republike Srpske.

Višemjesečni ustrajni pokušaji roditelja ubijenog Davida Dragičevića da saznaju istinu o smrti svoga sina mnoge su asocirali na biblijsku priču o Davidu i Golijatu. Pripovijest o Davidu i Golijatu, smještena u kontekst neprijateljstava i ratova između Izraelaca i Filistejaca, jest i priča o odnosu moći i nemoći, pravde i nepravde. U toj priči mladi i nejaki David pobjeđuje gorostasnog i puno jačeg Golijata, jer se, prema teološkoj interpretaciji, borio za pravednu stvar. Davidova pobjeda značila je i oslobođenje naroda od podaničkog odnosa prema Filistejcima.

Roditelji Davida Dragičevića, njihovi prijatelji i građani okupljeni oko grupe „Pravda za Davida“ još uvijek ne uspijevaju doći do istine i pravde, ali su uzdrmali Golijata – nemilosrdni i beskrupulozni republičko-srpski režim i pokazali da taj režim nije toliko moćan kako se prikazuje. Nervozne i panične reakcije Milorada Dodika i njegovih političkih i policijskih poslušnika, zastrašivanje građana i nasilje nad prosvjednicima, pokazuju surovost toga režima, ali istodobno i njegove unutarnje institucionalne slabosti kad se mora suočiti s vlastitim zlom i istinom o sebi. Pišući o zlu, Terry Eagleton, na jednom mjestu kaže da je najveća opakost institucionalna: ona je rezultat interesnih skupina i anonimnih procesa, a ne zlih činova nekog pojedinca. Primijenimo li ovu dijagnozu na republičko-srpski režim, on nužno mora prikrivati svoje zlo jer bi suočavanje s istinom potkopalo režimske institucije i njegove mehanizme moći. U zamršenosti režimskih odnosa, međusobnih ucjena i osobnih interesa, nije jednostavno prokazati počinitelje zločina jer bi to otvorilo pandorinu kutiju pri čemu mnogima unutar režima ne bi bilo nimalo ugodno.

Mnoštvo je tragičnih ljudskih sudbina u novijoj bosansko-hercegovačkoj i balkanskoj povijesti u kojima su pojedinci bili žrtve režima, brutalnih političkih, religijskih i ekonomskih sistema moći, institucionalne nepravde i zakonsko-pravnog nasilja. Teško je pretpostaviti kako će se završiti slučaj Davida Dragičevića, ali fascinira upornost njegovih roditelja i dijela građana u Banja Luci koji već deset mjeseci traže istinu o Davidovoj smrti. To istodobno i ohrabruje jer unatoč konstantnim zastrašivanjima, prijetnjama, hapšenjima, ima građana koji kroz sudbinu Davida i njegove obitelji gledaju i svoju vlastitu sudbinu i koji se ne daju ušutkati. Građani okupljeni u grupi „Pravda za Davida“ predstavljaju onaj bolji i humaniji dio Republike Srpske koji je svjestan da je ovaj režim poguban za cijeli srpski narod i sve građane u tom entitetu.

Slučaj Davida Dragičevića razotkriva strahote i užase republičko-srpskog režima koji posljednjih godina sve probleme ove države preusmjerava na Federaciju i na bošnjačko-hrvatske odnose. Najveći uspjeh (republičko)srpskog nacionalizma u post-daytonskoj Bosni i Hercegovini sastoji se upravo u tome što se u društveno-političkoj sferi sve rjeđe govori o zločinačkoj tvorevini Republici Srpskoj. U tome srpski nacionalizam ne bi uspio da nema svoje vjerne partnere na hrvatskoj strani kao i u ratu devedesetih godina, i da bošnjačka politika nije tako autodestruktivna, kompromiserska, oportuna i kratkovidna. Da bi prikrio svoje vlastite slabosti, da bi zataškao nepotizam, kriminal i korupciju, republičko-srpski režim perfidnim preusmjeravanjem pozornosti domaće i međunarodne javnosti na Federaciju BiH, zamagljuje istinu o samom sebi. I stanje u Federaciji je jadno i bijedno i u političkom, i u ekonomskom i u svakom drugom smislu, zbog čega ponajviše ispaštaju pripadnici srpskog naroda koji su nezaštićeni i diskriminirani u ovom entitetu, ali je priča o stabilnoj i prosperitetnoj Republici Srpskoj velika režimska laž kojom se kamuflira socijalna bijeda, siromaštvo i beznađe mnogih ljudi u manjem entitetu. Uz to, republičko-srpski režim se skriva i iza Srpske pravoslavne crkve koja svih ovih mjeseci koliko traje tragedija obitelji Dragičević šuti kao što je uglavnom šutjela i devedesetih godina kad su se u Republici Srpskoj događali ratni zločini.

U trenutku dok se priprema svečano obilježavanje dana i krsne slave Republike Srpske na Sv. Stefana (9. januara) i dok se republičko-srpski režim iživljava nad svojim građanima uskraćujući im elementarna ljudska prava i slobode, ponovno treba podsjetiti da je taj entitet nastao na etničkom čišćenju, da je smrt utkana u njegove temelje, da je cijela ta demonska politička tvorevina premrežena kostima i grobovima nevinih ljudi. Kad jedna politička zajednica nastane na zlu i nasilju, time se institucionaliziraju nepravda, laž i kriminal, pa i samim postojanjem takve političke zajednice dolazi do novih zala. Zlo koje je devedesetih godina počinjeno u ime Republike Srpske prema pripadnicima drugih naroda, vraća se svojoj kući i počinje proždirati vlastitu djecu. To zlo svoje korijene ima u genocidu, etničkim čišćenjima i ratnim zločinima i ono neće nestati dok ne nestane njegovih uzroka i razloga – dok ne nestane Republike Srpske.

Uz nevjerojatnu upornost i hrabrost roditelja i dijela građana, slučaj Davida Dragičevića pokazuje da su mnogi ljudi u ovoj zemlji zastrašeni i da se ne usude suprotstaviti režimu. Koncem dvadesetog stoljeća – stoljeća straha kako ga je nazivao francuski filozof Jean-Paul Sartre, preoptimistično se vjerovalo kako dolazi vrijeme u kojem će mnogi čovjekovi strahovi naprosto iščeznuti jer više neće biti razloga za njih. To se, međutim, nije dogodilo i čini se da su strahovi u međuvremenu namnožili pa suvremeni sociolozi govore o „društvu straha“ (Heinz Bude), „kulturi straha“ (Frank Furedi) i o strahu kao temeljnoj karakteristici svih suvremenih društava. Strah je, nasuprot očekivanjima o boljoj budućnosti nakon ratova devedesetih godina, bio i ostao temeljno obilježje post-jugoslavenskih društava. Ta društva su prvenstveno nastala na strahu – na strahu od drugih i nagonom za uništenjem drugoga, a kad više nema drugih, onda se zastrašuje i svoje i tako ih se drži u dugoročnom ropstvu, kao što to trenutno radi republičko-srpski režim.

Kada danas kod tolikih suvremenika posvuda u svijetu nailazimo na duboko ukorijenjenu nelagodu u modernitetu, pisao je prije desetak godina Peter Sloterdijk, to mora da je povezano s dvosmislenim iskustvom kako stalnoga porasta moći, tako i nezaustavljivog nestajanja sigurnosti. Na moći i strahu nastaju i održavaju se suvremeni totalitarizmi kojima demokratski mehanizmi omogućuju „fizičko uklanjanje ne samo političkih protivnika nego i čitavih kategorija građana koji su iz nekog razloga neuklopivi u politički sustav“ (Giorgio Agamben). Republičko-srpski režim ima sve oznake totalitarnog sistema u kojem ljudi i njihovi životi, kao što pokazuje i slučaj Davida Dragičevića, nemaju nikakvu vrijednost ni sigurnost ukoliko ne služe režimu ili mu se usude suprotstaviti. Oni su naprosto „suvišni“ ljudi (Ilija Trojanow).

Biblijska priča o Davidu i Golijatu kojom smo započeli ovaj tekst, također govori „o silnom strahu“ Izraelaca kad su vidjeli moć i snagu Golijata. Da se nije pojavio odvažni i hrabri David, možemo pretpostaviti da bi se Izraelci razbježali i da bi i dalje trpjeli zulum Filistejaca. I našim društvima su potrebni davidi koji će se, poput oca i majke ubijenog Davida Dragičevića, neustrašivo, nepokolebljivo i odlučno suprotstaviti političkim golijatima. Da je to moguće, i da golijati nisu toliko moćni kako izgledaju i kako se predstavljaju, pokazala je i grupa građana „Pravda za Davida“ koja je svojim ustrajnim protestima protiv nepravde uzdrmala republičko-srpski režim i time pokazala da građanska odvažnost nije posve iščezla u zemlji porobljenih i zastrašenih ljudi.

Građanska odvažnost, pisao je za vrijeme zatočeništva u nacističkom zatvoru u Drugom svjetskom ratu njemački teolog Dietrich Bonhoeffer, može izrasti samo iz slobodne odgovornosti slobodnog čovjeka. Prvi korak u slobodu nužno pretpostavlja oslobođenost od straha i ucjena, napuštanje institucionalnih i kolektivnih sigurnosti i skidanje maski. Ljudi su pod maskama nesusretljivi, hladni, okrutno indiferentni spram svega što momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, pisao je između dva svjetska rata Miroslav Krleža. Istina o Davidu Dragičeviću, za koju su najviše zainteresirani njegovi najbliži, tiče se i svih nas i cijelog društva. Ona označava i početak skidanja maski – i onih režimskih i građanskih. A neke su maske već pale. I režimske, i građanske!

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh