logo
bios

Drago Bojić: ”Na prvom mjestu bi trebalo biti milosrđe”

Objavljeno prije 3 sedmice . u ned, avg 4th, 2019

AUTOR: ORHIDEA GAURA HODAK
(Prenosimo s portala tjednika Nacional).

Politički potres koji je među Hrvatima u Bosni i Hercegovini uzrokovala propast jednog od posljednjih gospodarskih giganata u Hercegovini, mostarskog Aluminija, što je, po mnogima prekasno, dovelo do toga da bijesni građani i radnici koji su ostali bez posla pred sjedištem HDZ-a BiH predsjedniku Draganu Čoviću uzvikuju: “Lopove!” i “Izdaja!” – ima i svoju crkvenu pozadinu.

Naime, mnogi oporbeni glasovi već godinama upozoravaju da Dragan Čović, kojeg smatraju najodgovornijim za kompletnu situaciju, velik dio svoje izvitoperene moći crpi upravo iz podrške jednog dobrog dijela bosansko-hercegovačkih svećenika i fratara.

Kako bi dobio njihovu potporu, Čović se zauzvrat otvoreno miješa u crkvena kadroviranja pa tako u pojedinim crkvenim provincijalima nameće sebi bliske kandidate nasuprot onima koji imaju podršku većine.

Takva neprincipijelna savezništva obično imaju i svoje duboke interesne pozadine.

Jedan od fratara koji već dugo upozorava na pogubnost takve prljave sprege politike i Crkve koja se hrani promovirajući nacionalizam i mržnju prema drugima i drugačijima, a nema nikakve veze s osnovnim postulatima Evanđelja je fra Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog i publicist koji je zbog svojih javno izrečenih kritika već izopćen s Franjevačke teologije u Sarajevu, gdje je predavao komunikologiju.

Također, zbog rušenja mnogih crkvenih tabua smijenjen je i s mjesta urednika mjesečnika Svjetlo riječi franjevačke provincije Bosne Srebrene. Po kazni je premješten za župnog vikara u franjevačkom samostanu Sv. Luke u Jajcu.

No to ga nije omelo da nastavi otvoreno upozoravati na probleme unutar Crkve, u svojim knjigama poput one novije “Kraljevstvo Božje i nacionalizam” ili prethodne “Zlato i tamjan”, kao i u svojim javnim istupima i u kolumni koju piše na portalu tacno.net i dalje oštro napada manipulacije i zloupotrebe vjere u političke svrhe, ali i one koji vraćaju Crkvu u doba inkvizicije.

Jednim od takvih Bojić smatra i mostarsko-duvanjskog biskupa mons. Ratka Perića koji je nedavno skandalizirao javnost svojim pismom upućenom dubrovačkom biskupu mons. Mati Uziniću.

Perić se prije tri godine jednako brutalno okomio i na fra Dragu Bojića, i to kad se on 2016. usudio u intervjuima Al Jazeeri i Novostima, koje izdaje Srpsko narodno vijeće, kritizirati postupak kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca.

Perić je ocijenio kako Bojić “stoji na političkim izmišljotinama jugoslavenskih komunista o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu i suzdržava se nazvati ga blaženim” i to zato što je Bojić, između ostalog, ustvrdio da se unatoč tome što je Stepinac suđen i osuđen na montiranom komunističkom režimskom procesu, ne smije smetnuti s uma Stepinčeva šutnja i simpatiziranje ustaštva koja je imala velike posljedice, pogotovo za pravoslavne i Srbe na prostoru Endehazije.

Bojić je također zaključio: “Stepinčev slučaj najbolje pokazuje koliko su Crkve u krizi, tj. i ona Katolička u Hrvatskoj, i ona Pravoslavna u Srbiji, i koliko su obje snažno politizirane i nacionalizirane.”

NACIONAL: Mostarsko-duvanjski biskup mons. Ratko Perić našao se pogođen činjenicom da je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić na dubrovačku Ljetnu školu teologije “Teologija u pluralnom društvu”, koja se održava u Dubrovniku 15.-19. srpnja, pozvao feminističku teologinju Tinu Beattie. Je li uobičajeno da jedan biskup i to iz druge države, proziva drugog biskupa tako javno? I što je to biskupu Periću, koji je i vas napao 2016., toliko zasmetalo?

Predstavnici hijerarhije razlike u stavovima i mišljenju uglavnom rješavaju tajno, između sebe, kao što i inače puno toga taje, primjerice, financijske malverzacije, seksualne skandale i druge nepodopštine, da bi se tobože sačuvala dobra slika Crkve u javnosti. A upravo na takav “tajnovit” i netransparentan način najviše štete nanose Crkvi.

Različita mišljenja u Crkvi nisu baš poželjna, ali u ovom slučaju nije riječ o tome. Biskupu Periću nije do razmjene mišljenja i stavova s biskupom Uzinićem, nego do toga da ga proglasi nedovoljno crkvenim, da ga omrazi u vlastitoj zajednici, da “mu stavi metu na čelo” i da na njega navuče bijes takozvanih “pravovjernih, poslušnih i uzornih” katolika i Hrvata.

Jedan od velikih problema Katoličke Crkve na ovim prostorima jest jednoumlje. Čini se da biskup Uzinić na drugačiji način želi voditi svoju biskupiju, da uvažava mišljenje drugih, da poštuje ljudska prava i slobode i da pokušava uvažiti kontekst vremena u kojem živi. To, izgleda, smeta nekim biskupima, a u njihovo ime, kao glasnogovornik “crkvenog jedinstva” i “redarstvenik crkvene discipline”, nastupa biskup Perić s pozicija “Velikog svećenika” i “Velikog inkvizitora” koji “bije boj za vjeru i narod svoj”.

Da je kojim slučajem Uzinić podložan biskupu Periću, već bi bio izložen svim vrstama opomena, upozorenja, a vjerojatno i sankcija.

No izgleda da on može činiti što želi.

Biskup Perić se uživio u ulogu feudalnog kneza koji svoju biskupiju, odnosno biskupije, jer su dvije, doživljava kao privatni feud, a vlastite svećenike i vjernike kao “poslušne i ponizne ovčice” koje moraju bespogovorno slušati naredbe svog strogog i smrknutog pastira. On kao da dolazi iz vojničkog ili inkvizicijskog svijeta, pa kao tobože “budni i strogi crkveni policajac” bdije nad crkvenošću i pravovjernošću.

On se ponaša kao prokazivač drugih, što pokazuje i ovaj slučaj, a često je u ulozi “crkvenog izbacivača”, jer je u svojoj biskupiji “neposlušne svećenike” nemilosrdno kažnjavao i izgonio iz Crkve, zloupotrebljavajući svoju službu i moć koju mu daje ta služba.

Biskup Perić ne može podnijeti razlike niti dopušta slobodu mišljenja. Kako je njegovo vrijeme biskupovanja pri kraju, osjeti se da je još više frustriran i ogorčen što nije uspio u nekim svojim planovima, primjerice da riješi međugorski slučaj i slučaj s hercegovačkim župama. Pritom, kad je riječ o međugorskom slučaju, nije Periću problem što se manipulira s Blaženom Djevicom Marijom, nego činjenica da to čine njegovi “mrski neprijatelji” hercegovački franjevci.

Da je kojim slučajem Međugorje Perićeva župa ili da se Gospa ukazala “na njegovu terenu”, on bi joj, kao puno bolji teolog i poznavatelj mariologije od nje, sam neumorno i svakodnevno pisao poruke.

Uz to, taj isti Perić koji je tobože zabrinut za Katoličku Crkvu i “čistoću vjere”, nije se previše uzbuđivao devedesetih godina kad su katolici i Hrvati iz dijela grada u kojem stoluje protjerivali ljude druge vjere i nacionalnosti, kad su provodili etničko čišćenje i odvodili ljude u logore. Najgori hrvatski nacionalizam niknuo je upravo na Perićevu crkvenom feudu.

S druge strane, njegov kolega Uzinić, ako je suditi prema javnim nastupima, ostavlja drugačiji dojam i ponaša se kao crkveni pastir koji uvažava razlike, koji ima distancu prema zadrtom i militantnom nacionalizmu i klerikalizmu i koji je otvoren prema ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. Dubrovačka ljetna škola je samo povod da se “Crkva u Hrvata” s “bojovnikom” Perićem na čelu razračuna s onima koji iskaču iz vladajuće matrice mišljenja.

Je li biskup Uzinić i nekim svojim drugim stavovima izašao izvan okvira “službene politike Katoličke Crkve u Hrvatskoj”, kao na primjer, kad je rekao da Crkva ne može biti autor ili suautor bilo kakvog zakona koji se tiče abortusa, ali i naglasio da i unutar Crkve postoji samokritika i da se postavljaju razna pitanja, poput onog o vjeronauku u školama?

Smatram da biskup Uzinić slijedi Evanđelje i Drugi vatikanski koncil s obzirom na odnos politike i religije, Crkve i države, dakle poštuje autonomiju i slobodu i države i Crkve. Ni Katolička Crkva niti bilo koja druga vjerska zajednica ne može i ne smije u sekularnoj državi kreirati i donositi zakone. To bi onda bila vjerska, teokratska država u kojoj bi prava drugih vjera i općenito prava ljudi bila dovedena u pitanje ili čak i poništena.

Vjerske zajednice imaju pravo na svoj vlastiti stav o abortusu i drugim moralnim i svjetonazorskim pitanjima, ali nemaju pravo svoj stav zakonski nametati cijelom društvu, pa ni vlastitim vjernicima jer i oni imaju pravo na slobodu savjesti.

Fra Drago Bojić Foto: Neja Markičević

Fra Drago Bojić
Foto: Neja Markičević

Za ta pitanja, u zakonodavnom smislu, nadležna je sekularna država, ali kako sekularna država ne postoji na ovim prostorima, u sva važna pitanja se upliću vjerske zajednice i često utječu i na zakonodavne odluke. Upravo i činjenica da u obrazovnom sustavu postoji konfesionalni vjeronauk demaskira lažnu sekularnost naših država koje velikim dijelom funkcioniraju kao političke ispostave vjerskih zajednica, ovisno o tome koja je od njih u određenom društvu u većini.

A u kakvom su odnosu bosanski franjevci i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović? Čime ih je on toliko zadužio da ga podržavaju otvoreno pa mu čak i potpisuju predizbornu podršku i daju mu da govori za oltarom i predstavlja svoje knjige – što ste vi u svojoj nedavnoj kolumni opisali kao “Baalove orgije u crkvi svetog Ilije”?

Ne zanimaju me privatni odnosi franjevaca i svećenika s predstavnicima vlasti, neka se svatko druži s kim hoće. Problem nastaje kad im dnevna politika postaje važnija od svećeničkog zvanja, kad zloupotrebljavaju habit, to jest franjevačko odijelo, kršćanske simbole i svete prostore. Očigledno je, i za to postoji mnoštvo dokaza, da veliki broj bosanskih franjevaca podržava Dragana Čovića i politiku HDZ-a.

Mislim da je tu riječ o onoj vrsti “prijateljevanja” i međusobnog podržavanja od čega obje strane imaju koristi. Čović ima birače, na raspolaganju su mu crkve i sveti prostori, a franjevci i svećenici uz njegov zagovor, iz različitih fondova za svoju vjernost dobivaju financijsku pomoć.

Svemu tome je ponekad teško ući u trag jer nad crkvenim poslovanjima u BiH, slično kao i u Hrvatskoj, država nema gotovo nikakve ingerencije niti se želi miješati u to. Dok god državne institucije, kao što je to slučaj u zapadnim europskim zemljama, ne budu imale ovlasti da kontroliraju poslove i financije vjerskih zajednica, stalno će biti manipulacija i malverzacija. I stalno će biti ovakvih vrsta “prijateljevanja”.

Nacional je baš nedavno pisao o savezništvu Dragana Čovića i franjevca Andrije Jozića koji opstruira otvaranje Doma za stare i nemoćne na Ramskom jezeru, čiju je izgradnju velikim dijelom platila Hrvatska, a inače se vodi pod Humanitarnom organizacijom Kuća mira Franjevačkog samostana Rama-Šćit. U zamjenu za političku podršku, kako tvrde Nacionalovi izvori, Čović je sada pomogao da fra Andrija Jozić opet bude izabran za predsjednika HO-a Kuća Mira. Vi često pišete o korupciji, kriminalu i nepotizmu, ali je li moguće da politika postavlja čak i fratre ili je riječ o podmetanjima?

Taj “ramski slučaj”, ako ga tako možemo nazvati, ponajprije je unutarnje pitanje Bosne Srebrene. Sadašnji ramski gvardijan fra Andrija Jozić je ovog ljeta drugi put imenovan gvardijanom. Kažem imenovan jer ni 2016., ni ove 2019. nije dobio glasove svojih ramskih fratara.

Njegov protukandidat fra Miljenko Petričević dobio je u oba slučaja dvije trećine glasova, o čemu postoje i službeni zapisnici, ali su provincijal i uprava, pozivajući se na svoje ovlasti, imenovali drugi put čovjeka koji je dobio manje glasova. Tako su suspendirali princip supsidijarnosti i običajno pravo u našoj zajednici da niže lokalne zajednice same demokratski biraju gvardijana.

Sadašnji ramski gvardijan, izgleda bez trunka skrupula u savjesti, jest legalan jer ga je imenovala zakonita uprava provincije, ali nije, da se poslužimo riječima njegova prijatelja Dragana Čovića, “legitiman” zato što je nametnut s vrha i jer nije dobio glasove i povjerenje u svojoj lokalnoj franjevačkoj zajednici i u vlastitom samostanu.

To je, dakle, interna stvar Bosne Srebrene, ali to ima veze i s političkim stanjem u općini Prozor-Rama, u kojoj je godinama na vlasti načelnik iz HDZ 1990. Jozo Ivančević koji ne odgovara Čovićevu HDZ-u, a ni maloj skupini franjevaca koji podržavaju sadašnjeg gvardijana.

Sve to stvara nered u fratarskim odnosima, ali sablažnjava i narod koji još uvijek naivno misli da je kod fratara i svećenika drugačije. Znaju to sve katolici i Hrvati u Rami i s pravom su ljuti i ogorčeni što dom za stare i nemoćne osobe još uvijek nije otvoren. Učinjena je ogromna nepravda ljudima u Rami, i fratrima i vjernicima, i načinjena velika šteta ugledu Bosne Srebrene.

Kako gledate na savezništvo Dragana Čovića i predsjednika Republike Srpske, odnosno sada člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika? Što to Dodik može donijeti dobra hrvatskome narodu i vodi li ta njihova ljubav u rastakanje Bosne i Hercegovine, čemu se vi i vaš red protivite?

Ne znam je li se i koliko “moj red”, odnosno moja zajednica baš tome protivi, ali znam da je to savezništvo pogubno za katolike i Hrvate u Bosni. Taj savez je posve u duhu srpske i hrvatske politike devedesetih godina, dakle one politike koju su vodili Milošević i Tuđman, odnosno njihovi bosanski-hercegovački trabanti Karadžić i Boban.

Riječ je o republičko-srpskom i herceg-bosanskom političkom projektu koji su etničkim čišćenjem u ratu i Daytonskim sporazumom u miru ozakonjeni i koji u praktičnom, duhovnom i nacionalnom smislu funkcioniraju doista kao dijelovi Srbije, odnosno Hrvatske. Time ne želim pravdati bošnjački nacionalizam koji je također destruktivan i opasan kao i ova dva, ali mislim da je on dijelom frustrirana reakcija na ova dva koja se oslanjaju na svoje “matične zemlje”.

Politici koju vodi Dragan Čović nije ni stalo do interesa Hrvata u BiH, nego do održanja herceg-bosanskog feuda u zapadnoj Hercegovini i sadašnjih državnih, federalnih, kantonalnih i lokalnih pozicija koje “legalnim i legitimnim” predstavnicima Hrvata donose velike financijske koristi. Odatle proizlaze teške posljedice ne samo u politici, nego i u obrazovanju, kulturi, u svakodnevnom životu.

Tu leži uzrok stvaranja novih etničkih ljudi, “novih Hrvata”, mafijaša i lažljivaca, religijskih pretvornika, primitivnih i bezosjećajnih drznika koji misle da se “pravo hrvatstvo” pokazuje i potvrđuje mržnjom protiv drugih. Svakom iole razumnom čovjeku mora se gaditi to “novo hrvatstvo” i taj “novokomponirani katolicizam”.

Kakva je politika HDZ-a, pokazuje i propast mostarskog poduzeća Aluminija koje je godinama sustavno pljačkano. Dok radnici Aluminija ovih dana protestiraju, pokušavajući spasiti poduzeće i svoja radna mjesta, uzvikujući “Dragane, lopove”, zaboravljaju da su i oni podržavali tu politiku i da su šutjeli kad su iz toga poduzeća izgonili pripadnike drugih etnija.

Fra Drago Bojić Foto: Mario Iličić

Fra Drago Bojić
Foto: Mario Iličić

Čime to Čović zapravo održava svoju vlast, čini se da svi kritiziraju, ali nitko ga još nije uspio “svrgnuti”? I koliko je za to kriva službena hrvatska politika, uključujući aktualnog premijera Andreja Plenkovića koji je bio svojevrsni “sponzor” dodjeljivanja počasnog doktorata Čoviću uoči izbora – iako mu ni to nije pomoglo da pobijedi Željka Komšića?

Dragan Čović i HDZ BiH drže sve pod kontrolom kad je riječ o Hrvatima u ovoj zemlji: javna poduzeća, prirodne resurse, braniteljske udruge, obrazovni sustav, kulturne institucije, i kao što sam već rekao, imaju podršku velikog broja ljudi iz Crkve. Uz pomoć Hrvatskog narodnog sabora (HNS), Čović je dokinuo i ono malo razlika što je postojalo u političkom smislu kad je riječ o bosansko-hercegovačkim Hrvatima, ako ih je uopće i bilo.

Na ruku mu ide i sadašnja hrvatska politika premijera Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je loša i za Hrvatsku i za Hrvate u BiH, ali i za političke odnose na ovim prostorima. Sadašnja hrvatska politika po mnogočemu sliči Tuđmanovoj, a većina hrvatskih građana je još uvijek mentalno u devedesetim godinama. Kako je to zastrašujuće porazno za hrvatsko društvo i za hrvatski narod na ovim prostorima.

Ne volim paušalne, jeftine i populističke analize, ali čini se da ovakav hrvatski narod, generalno, i ne može imati bolju vlast jer bi to bila lažna, vještačka, uljepšana slika toga naroda koji je općenito politički nepismen, kulturno zapušten, moralno oronuo, nacionalistički opijen, vjerski zatucan.

Predstavnici provincijskog Kapitula Bosne Srebrene poslali su prije mjesec dana javnu poruku u kojoj su naglasili da se zalažu za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj će se osigurati individualna, nacionalna i vjerska prava i slobode svih koji u njoj žive. Je li to bilo zato što smatraju da je opstanak cjelovite BiH ugrožen?

Tu izjavu su u javnost poslali sadašnji provincijal i uprava Bosne Srebrene. To je načelna izjava s puno općih mjesta. Dajete izjavu u kojoj se zalažete za cjelovitu BiH i zaštitu ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava, a istodobno se većina bosanskih franjevaca, i onih koji potpisuju tu izjavu, nikad nije ogradila od politike HDZ-a koja je protiv cjelovite BiH i koja krši prava koja se navode u izjavi.

Da su kojim slučajem mene ponizno zamolili da im sastavim izjavu, a možda bih to i učinio unatoč tome što me kažnjavaju i progone, onda bi jedan dio te izjave ovako glasio: “Mi bosanski franjevci, svjesni vlastitih zabluda u proteklih trideset godina, oštro osuđujemo politiku HDZ-a BiH, smatramo ju nehumanom, nemoralnom, antikršćanskom i antifranjevačkom jer nosi hipoteku etničkog čišćenja i ratnih zločina i jer je pogubna za narod za koji se pastoralno brinemo i odnose ljudi u zemlji u kojoj djelujemo, i zato, poštujući slobodu i savjest svakog pojedinca, apeliramo na svoje vjernike da raskinu s tom politikom. Ova izjava ima da se pročita u svim župama i samostanima i da se u skladu s njom ponašaju i svećenici u pastoralu”.

Rađa li se i među svećenicima svojevrsni bunt protiv terora onih struja koji i Crkvu i građane žele vratiti u srednji vijek ili još dalje u prošlost?

Mislim da se događa upravo suprotno: sve je veći broj svećenika i to baš onih mlađih koji podržavaju takve trendove, koji bi Crkvu najradije pretvorili u sektu, u zajednicu uniformiranih nemislećih ljudi. Uz vrlo rijetke izuzetke, mladi svećenici su sve slabije obrazovani, teologija i znanost ih uglavnom ne zanimaju i samo čekaju da se dokopaju službi i funkcija.

Među njima je puno oportunista i poslušnika koji su uvijek uz crkvenu i svjetovnu vlast jer se tako najlakše ostvaruju ambicije i dobiva novac.

Zakazali su i teolozi koji sebe smatraju najobrazovanijim i najučenijim dijelom Crkve. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoji više katoličkih fakulteta. Na njima predaje nekoliko stotina teologa koji su dijelom izobrazbu stjecali i po uglednim međunarodnim sveučilištima.

Među njima ima i vrlo obrazovanih ljudi, ali njihov glas se ne čuje, oni su se uvukli u svoje zagušljive teološke jazbine, čuvaju svoja topla gnijezda i disciplinirano šute, ili što je još češći slučaj, aktivno sudjeluju u kreiranju retrogradnih i konzervativnih stavova i mišljenja u Crkvi.

Ne mislim da su svi takvi, ali njihov glas se u javnosti ne čuje jer u hijerarhijski ustrojenim zajednicama nije jednostavno istupiti s imenom i prezimenom i javno zauzeti drugačiji stav. Vjerojatno neki od njih ovih dana razmišljaju ovako: kad napadaju biskupa Uzinića, što bi tek s nama bilo. Zato je pametnije šutjeti.

Jesu li upravo ti koji nas žele vratiti u srednji vijek protiv pape Franje? U svojim javnim izlaganjima i kolumnama vrlo ste kritični prema institucionalnom dijelu Crkve, odnosno biskupima i svećenicima, ali i teolozima i vjernicima koji odbijaju slijediti nauk pape Franje i kojima smeta to što on svojim djelovanjem “raskida s tradicionalnim i konzervativnim razumijevanjem uloge Crkve, odustaje od patrijarhalizma, tradicionalizma, klerikalizma i neprijateljstva prema spolnosti i ženama”.

Ne mislim da je papa Franjo “savršen” i da je sve dobro što radi. Naprotiv, mislim da bi se trebao još odlučnije uhvatiti u koštac s nagomilanim problemima u Crkvi. Ali i ovakav, blag, pomirljiv i umjeren, on je “incident” u Crkvi i kao takav neprihvatljiv velikom dijelu Crkve i njezinog institucionalnog i vjerničkog dijela. Papa Franjo je svakako bolji dio Crkve, ali on ne predstavlja njezinu stvarnu sliku.

Stvarna slika Crkve su, da se zadržimo na prostoru Hrvatske, biskup Košić, urednik Glasa koncila Miklenić, studentski kapelan Stojić, dvorski teolog Raguž i slični. Slika Crkve koju oni zagovaraju i promoviraju je posve suprotna Isusovoj zajednici učenika i njegovoj viziji Kraljevstva Božjega.

Nacional se upravo bavi i temom razgranate mreže Pro-Life udruga i sličnih koje su – uz pomoć raznih centara moći – i pokrenule pitanje restrikcije abortusa i to na svjetskoj razini. Zašto je to pitanje postalo tako važno u 21. stoljeću i što mislite o tom trendu, ne samo pokušaja zabrane abortusa, već zadiranja u brojna druga područja dostignutih standarda osobnih prava i sloboda? Treba li se Crkva time baviti u 21. stoljeću ili je onima koji takve aktivnosti financiraju na svjetskoj razini upravo cilj da se – umjesto o borbi protiv velikih nepravdi, nejednakosti, neslobodama, o zakidanju prava na zdravstveno osiguranje i na obrazovanje u nekim navodno velikim demokracijama, o zagađenjima i uništavanju okoliša i budućnosti planeta, ubijanjima, ratovanjima, migracijama itd.itd. – raspravlja o zabrani abortusa ili o tome je li brak samo za muškarce i žene ili i za “neke druge”?

To je vrlo kompleksno i osjetljivo pitanje o kojem najviše govore i pišu onih kojih se to uglavnom ne tiče, dakle svećenici, političari, razne crkvene i druge tobože za život, obitelj i budućnost domovine zabrinute udruge. Zato sam i sam oprezan kad govorim o ovim teškim temama jer se lako upadne u načelnosti iza kojih nema ljudi, njihovih nevolja i patnji.

Fra Drago Bojić Foto: Mario Iličić

Fra Drago Bojić
Foto: Mario Iličić

Lako je zauzeti stav protiv abortusa, pogotovo kad nas se to ne tiče ili se ne tiče ljudi koji su nam bliski. Mislim da se tom problemu koji se tiče ljudskih života i sudbina, često i dramatičnih i traumatičnih iskustava, mora pristupiti s onu stranu dnevno-političkog svrstavanja za i protiv.

Odluka se mora prepustiti ljudima kojih se ona tiče, dakle prije svega ženama, jer svaki čovjek kao slobodno biće mora imati pravo i mogućnost da sam za sebe preuzima odgovornost. Svi ostali, dakle država, Crkva i građani, trebaju stvarati uvjete u kojima žene neće biti pod tako snažnim pritiskom fanatičnih i fundamentalistički orijentiranih vjernika i licemjerne i osuđujuće javnosti.

Na prvom mjestu ne smiju biti zakoni i kazne, nego ljudi i njihovi životi. Iz vjerničke i evanđeoske perspektive na prvom mjestu bi trebalo biti milosrđe, osjećaj za nevolje drugih ljudi, empatija za njihove boli i podrška u tim moralnim dilemama i zasigurno teškim iskustvima.

(Prenosimo s portala tjednika Nacional).



Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh