logo
bios

Dosta mi je prazne retorike, patetike i gluposti

Objavljeno prije 4 mjeseca . u čet, avg 8th, 2019

AUTOR: JOSIP KREGAR

Odrastao sam u obitelji u kojoj rat nikad nije prestao. Kada su u naše dvorište pale granate, kada nam je krov razbacan eksplozijom skladišta u Oštarijama, kada su na vrata zakucale izbjeglice iz Saborskog, za moje roditelje to nije bio nikakav Domovinski rat, nego nastavak starog i nikad završenog.

Otac Zlatko nije vjerovao da partizanski general želi demokraciju, a majka je bjesnila kada je ministar nove vlade postao onaj kojeg je krivila za ubojstvo oca i svoje sestre, kojeg su Nona i ona molile za milost. Ocu nije bilo lako sretati na cesti svoje logorske čuvare, razgovarati s ljudima koji su ga mlatili ili onima koji nisu imali hrabrosti pomoći.

Poznajem taj osjećaj gorčine. Nije bilo lako živjeti s tim teretom.

Moja Nona nije mogla gledati partizanske filmove, djed kojeg nisu ubili, Josip, zadrti HSS-ovac, nikad nije razumio što je skrivio komunistima da su ga proglasili narodnim neprijateljem, iako mu je sin poginuo kao partizana, a on prvi 1941. bio u ustaškom zatvoru.

Živjeli su i nastojali da svoje mržnje ne rasplamsaju da ih ne bi prenijeli na djecu. Otac, strogo odgojen u konviktu, mrzio je komuniste, ali je cijenio neke od njih. Neki od Srba bili su mu kumovi i bliski prijatelji. Obožavao je Savku Dapčević Kučar. Majci omiljen šef bio je gruba partizančina. Nastojali su živjeti normalno, bez mržnje i zavisti, za budućnost. Ne iz straha, ne radi vjere. Nisu oni nikad zaboravili, a još manje oprostili.

Moj je dedo, kad su mu sinovi htjeli u rat, jedan u domobrane, drugi u partizane, skinuo remen i izmlatio ih u podrumu. Onaj koji je htio u partizane završio je u Wehrmachtu, a onaj koji je htio u domobrane završio je na Križnom putu.

Zato danas imam pravo i obavezu biti protiv ratničke retorike, patriotskog pretjerivanja i domoljubnog afektiranja.

Prigodni domoljubni govori na proslavama (Kako to sad slavimo troimeni državni praznik? Zar ne bi bilo dosta Dan pobjede?) puni su fraza koje se ponavljaju, malo variraju prema prilikama, ali su nesadržajni, frazerski i djeluju izvještačeno.

Možda se radi o lošim govornicima? Ne vjerujem, jer nekad se govori prilično jasno: ”Ne možete vi kao političar nedostatak vlastite vizije i strategije vlastite države do beskraja nadomještati izmišljanjem vanjskog neprijatelja” (KGK, 04.08.2019). Citat gotov! A odmah dan kasnije patetično i prazno.

Govori se o veličanstvenoj vojnoj pobjedi. Vremenom se štošta zaboravilo. Odakle oružje? Tko je obučio vojsku? Tko je planirao? I najvažnije: kako je došlo do političkog dogovora o kraju rata?

Umjesto fraza bar da se kaže koliko je uništeno aviona, koliko tenkova, koliko je njihovih poginulo, koliko zarobljeno. Nisam vidio duge kolone srpskih vojnika u četveroredovima. Nije bila vojna parada hrvatske vojske na Terazijama. Čak ni u Zagrebu.

Mi smo se obranili od agresije, ali to nije bila pobjeda u kojoj namećemo uvjete, ratnu odštetu ili gradimo logore za zarobljenike.

Predsjednica se sada sjetila najveće bitke. Zaboravilo se da su mnogi poginuli, pa je general Petar Stipetić morao preko noći promijeniti ljude i planove, zarobiti cijeli korpus, da bi ga prije dvije godine zaboravili pozvati na proslavu, a sada, kad je umro, tobože mu odaju priznanje.

Zaboravlja se tko je od dobrovoljačkih odreda stvorio vojsku. Stvara se dojam da je odlučilo pojedinačno junaštvo, a ne vojnička profesionalnost, strane tehničke i obavještajne pomoći i, sumnja se, tihi dogovor zaraćenih lidera. Zato se stanovništvo u panici (otkuda organizacija? Zar spontano?) iselilo, te je Hrvatska vojska osvojila i danas prazan prostor.

U kasnijoj operaciji hvalimo se da je Banja Luka bila pred padom. Vjerojatno je tamo došlo do bježanja i kaosa, ali su zapovjednici (stratezi) sve zaustavili. Koje bi bile posljedice, žrtve i politički učinak?

Tvrdnje da smo pobijedili u ratu su poluistina. Mi smo se obranili, ali nismo porazili neprijatelja.

Pričamo da Srbima (jer tko je neprijatelj?) nećemo dopustiti da nas vrijeđaju, da nema mira dok ne vrate nestale, dok ne osudimo zločince. Sve to busanje u prsa tipično je za balkanske gerile, ali ne za moderno vrijeme. U ratu se broji koliko vojnika ima, čime su naoružani i što mogu. Ne pokazuje se oružje koje je na prigodnim smotrama.

Danas ne razumijem čemu ratnička retorika, zveckanje oružjem i prijeteći stisnute usnice.

Nema heroja, nema imena, već se govori o apstraktnom i anonimnom hrvatskom vojniku, braniteljima, nekim mističnim apstrakcijama, a ne ljudima koji su bili radnici, učitelji ili inženjeri, a završili su na bojištu.

To su ljudi koji su se stiskali oko peći kad je bilo hladno, bojali se i iščekivali najgore, krvarili su i zazivali majku jer su mislili da će umrijeti. Ljudi od krvi i mesa.

U frazama se to prešućuje. Ne gine se i ne umire, već se polaže život na oltar domovine. Hrvatski policajac i hrvatski vojnik su najjači na svijetu i nitko im ništa ne može. Domovina kakvu su željeli branitelji. Pobjednički uspjeh hrvatskih branitelja.

Ta mistifikacija služi dehumanizaciji, prikazivanju rata kao nečeg apstraktnog, kao nečeg što je nužno čeličenje za muškarce i u čemu je smrt slavna. Smrt u ratu je rijetko slavna, no uvijek bolna, često besmislena.

Govori na kninskoj tvrđavi nisu bili ni državnički ni poticajni. Suprotno. Bili su zbrkani, patetični, prazni i nesuvisli.

Nikog nisu dirnuli, rasplakala se nad sobom samo govornica i netalentirana pjevačica. Pubertetska egzaltacija nije zamjena za sadržaj. Sadržaja nije bilo.

Neki mi kažu da je to zapravo bilo samokandidiranje za neku funkciju, mjesto na kojem se traži NATO savezništvo, afektirani antikomunizam i spremnost na slušanje. Biskup je obrazložio važnu ulogu Blažene Djevice koja je činila nezamisliva čuda u Domovinskom ratu. Ministar obrane više je pozivao u napad. Tko, zašto, čime?

Ne huškajte i ne pravite se važni misleći da iz vas stoji NATO i da će vam djeca studirati u Americi. Danas smo bez ofenzivne mogućnosti vojske. Imamo blamažu sa zrakoplovima. Nema ophodnih brodova, nema motora, nema raketa. Nema vojne obuke ni pričuve, a sve ideje o vojnoj službi, pa i kompromisi, su bombastično propali.

Najvažniji saveznici ne žele sukob, protivnici dobivaju oružje. Mi slavimo vitezove i formiramo kravat pukovnije, a defiliraju ljudi u čudno dizajniranim uniformama (crvene sa zlatnim gajtanima). Putin poklanja oružje, rakete, tenkove i zrakoplove, a mi poklanjamo kravate.

Gospodo, ovdje je rat krvav, sudbine nepredvidive, žrtve su živi ljudi i djeca. Ratnička retorika nije grijeh prema pojedincima koji bi mir.

Ona nije izdaja ljudi i pojedinaca, ona je neodgovorno, prazno, patetično blebetanje i grijeh prema sudbini cijelog naroda. Ne mistične pojave, već realno postojećih živih ljudi koji su zaslužili bolju sudbinu od svojih predaka. Živimo u budućnosti i za budućnost. Prošlost pustimo stručnjacima za mitove i povjesničarima.

Što to znači prepustiti sve to povjesničarima? Naravno da će se oni sporiti, ali će istina ipak biti potkrepljenja dokumentima, a ne junačkim epovima junaka iz kafića, jadnih stradalnika i žrtava.

Možda mi zbog toga smeta pretjerivanje s frazama kako nema pravde ni kraja rata dok krivce ne kaznimo.

Spominje se, bez osjećaja odgovornosti, ”sveti Domovinski rat”, govori se o pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci i kaže da nećemo zaboraviti i nećemo oprostiti.

Zar nisu čitali ”Bijelu knjigu” tadašnjeg ministra Z. Šeparovića, (1998.), zar nisu pratili suđenja u Haagu, zar nisu gledali izvješća DORH-a? Zar su zaboravili da postoji Zakon o oprostu?

Bez oprosta rat bi trajao dalje, a istočna Slavonija bi bila ratište. Nisu svi Srbi, pa makar bili i u uniformama, ratni zločinci, premda im se to bez dokaza pripisalo.

Zar nije prošlo trideset godina? I danas, kada se izrekne kazna od 5 godina, žrtve kažu da je to malo. Ali ne živi se vječno i ne živi se u onoj prošlosti.

Počinitelji su ostarjeli, mnogi umrli, neki pobjegli i nedostupni su, neki imaju opravdanja, a za neke nema sigurnih dokaza. O trenutku počinjenja sve je bilo jasnije i moglo se dokazati. No vrijeme je prošlo. Koji je učinak kazne sada? Osveta? Koja je mjera kazne?

Oprostite, ali mene strašno smetaju pretjerivanja, brzi zaborav okolnosti, lakoća kojom se govori o ratu, zakašnjelo herojstvo otromboljenih političara iz naftalina koji bi tuđu djecu slali u neki novi rat.

Tko će ratovati, čime, s kim i protiv koga? Poslali bi u rat golobrade mladiće koji nikad nisku vidjeli mrtvaca, kojima nitko nije umro na rukama, kojima se gadi krv, a od igle injekcije padaju u nesvijest.

Roditeljima bi kod zakletve izgledalo da im uniforma lijepo stoji, a kući bi stizali u crnim vrećama. Zamišljam kako oba Miga, ako se ne sudare, straše probijanjem zvučnog zida.

Tko bi išao ginuti za Plenkovića ili Kolindu (stvarno, zar ona nema nikakav čin, a uniforma joj dobro stoji i govori vatreno kao zastavnik s tečajem MPO). Ma tko će se uplašiti vatrenih govora i agresivnosti iza koje nema ništa i nema pameti. Prazna retorika, patetika i glupost.

Odgađati normalan i pristojan život zbog nepokopanih žrtava, zbog neugašenih mržnji je grijeh kojeg počinitelji često nisu svjesni jer se žrtve još nisu rodile. Savjetujem: Ne zaboraviti, oprostiti bez osvete, živjeti normalno, odgovorno i ponosno, bez pretjerivanja, mističnog transa, živjeti kao ljudi, opstati kao narod.

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh