Donald Trump nikada nije smio ući u Bijelu kuću. To sam tvrdio od samih početaka najave njegove kontroverzne kandidature.
Sada sam siguran da iz nje treba što prije otići.
O razlozima njegove nedostojnosti i nepristojnosti da bude predsjednik Sjedinjenih Američkih Država sam u nekoliko navrata pisao na ovom mjestu u vrijeme izbora, pa i poslije.
Ne samo da sam sada siguran da Trump treba što prije otići nego sam, posebice nakon ovotjednog Cohenova uvjerljiva svjedočenja pred kongresnim povjerenstvom, uvjeren da će se to i dogoditi. Svakako uz pomoć novopečene demokratske većine u Predstavničkom domu.
Ovih dana mi je u ruke došao glasoviti govor koji je prvi američki predsjednik održao na odlasku s funkcije. Taj se oporučni govor čita kao proročka objava i kao čista poezija.
Washington je bio sušta suprotnost sadašnjeg predsjednika. Bio je snažna ličnost ali aristokratskog odgoja, pouzdanog karaktera te pošten i skroman.
George Washington se pribojavao da bi ga jednog dana mogao naslijediti čovjek s predimenzioniranim egom i korumpirati demokraciju te tako razoriti ono što je najzdravije u samim temeljima američkog društva.
George Washington je za Amerikance neprikosnoveni otac nacije. Pobjedonosni general u ratu za neovisnost protiv Britanskog Carstva, arhitekt Ustava i prvi predsjednik nove države koji se, nakon dva turbulentna mandata, 1796. godine povukao na svoju farmu.
Povjesničari tvrde da je Washington imao toliko povjerenje naroda da je tada mogao lako dobiti treći mandat da ga je htio, a po nekima čak i krunu da ju je želio.
No on je, kao i na početku svoje javne karijere tako i na vrhuncu svoje slave, ostao demokratski aristokrat. Imao je karizmu kojom nije bio opijen, a svoja velika ovlaštenja je koristio kao privilegirano sredstvo umjetnosti vladanja.
Kao dijete prosvjetiteljstva Washington je dobro poznavao suprotnosti i opasnosti moći. Stoga je svu svoju snagu usmjerio na to da, koliko je to bilo moguće, učvrsti mladu republiku uključivši zaštitu od kušnji povezanih s demokratskom vladavinom.
Danas se u svjetlu Trumpove “revolucije”, njegova grubog populizma i neodgovornog korištenja pozicije lidera najmoćnije zemlje svijeta mnogi Amerikanci pitaju što se dogodilo s njihovom uzornom republikom i njezinim međunarodnim ugledom.
Mnogi u Trumpovoj sjeni otkrivaju sami sebe, ponajčešće sa zaprepaštenjem, te zabrinuto prate kako brzo se njihova domovina mijenja ako već nije nepovratno promijenjena.
Uz to idu neizbježna megapitanja o tome što Trump i trumpizam znače za atlantsku i pacifičku (donedavnu) garanciju mira i stabilnosti kao i za zaštitu slabijih i manjih zemalja, koje su do sada gledale u Washington kao na jamca svoje slobode i neovisnosti.
Amerika, koja je prije samo jedne generacije bila “grad na gori koji svijetli”, danas tumara između unutarpolitičkog kaosa i vanjskopolitičkog gubitka smjera u krizama i svijetu opterećenom prijetnjom bezbrojnih ratova.
Pax Americana, koji je tijekom više desetljeća hladnoga rata određivao svjetski poredak i njegovao neku vrstu ravnoteže i uzajamnosti, doživio je težak udarac.
Jedan od najvećih nadvremenskih dokumenata američke državničke mudrosti, nezaobilazan za dublje razumijevanje toga što Sjedinjene Države mogu postići, a gdje su joj granice, je navedeni oporučni govor kojim je Washington svojoj generaciji objasnio da je on dovoljno učinio te da republika mora naučiti i bez njega izaći na kraj.
Ne radi se samo o ustavodavnom smjerokazu. Rijedak je slučaj da se jedan neprikosnoveni gigant među liderima, svjestan svojih ograničenja i logike demokratskog vladanja, dobrovoljno i dostojanstveno povlači u privatnost.
Taj klasični govor rastanka je politička proza prvorazrednog ranga u vremenima nemalih svjetskih previranja. On ukazuje i na kvalitetnu mjeru onoga što demokracija može postići u kritičnim trenucima.
Kao da je stoljećima unaprijed slutio pojavu avanturizma, vulgarnosti i opasnosti Donalda Trumpa, George Washington upozorava na mogući uspon jednog novog despotizma.
Washington je doduše mislio na Francusku koja je samo nekoliko godina ranije spasila američke pobunjenike i gdje su od 1789. masovno siromaštvo i krize gladi povezane s prosvjetiteljstvom dovele do toga da je Ancien Regime potonuo u močvari krvi. Sve dok se nije pojavio pobjednički general koji je donio red i neslobodu, ali i kruh i zaposlenja.
Washington nije htio ni Cromwella niti Bonapartea. Sačuvati svoju državu značilo je ponajprije da treba uščuvati zemlju doseljenika te ju zaštititi od svih vanjskih miješanja i sukoba koji bi brzo mogli rastrgati mladu republiku.
George Washington je dobro poznavao svoje Amerikance i znao zašto ih je upozoravao i odvraćao od svih ratobornih avantura. Jedna pomorska velesila, bez obzira sjedio u Bijeloj kući Washington ili Trump, se ne može trajno baviti sama sobom ni dopustiti da se preopterećeno bavi drugima.
Kao visoko školovan aristokrat on je svakako znao što je njegov suvremenik Sir Edmund Burke, utemeljitelj europskog konzervatizma, prorekao francuskoj revoluciji: da će ratovi i pobjede neizbježno završiti u popularnoj vojnoj diktaturi.
Oporuka prvog američkog predsjednika je nastala iz iskustva i opravdane zabrinutosti za budućnost. Govor je prvenstveno usmjeren na neučvršćeno unutarnje stanje mlade nacije, pa tek onda i u manjoj mjeri na vanjske kušnje.
Ustav iz 1788. u kojem se prepoznaje Washingtonov rukopis je jasno ograničio raznovrsne popularne snage i rasplamsavanje ranijih demokratskih strasti.
Za Washingtona je populizam predstavljao oboje – političku opasnost i estetsku rugobu. Njegovo poznavanje ljudi je bilo staroeuropsko, skeptično i daleko udaljeno od bučnih tržišta na kojima veliki pojednostavljaci skupljaju birače. Nije si mogao predstaviti da se državom može upravljati kratkim porukama jer takav pristup nametnute samovolje vodi u anarhiju i autoritarizam odumiruće demokracije.
Za njega je sustav ravnoteže moći zapravo ograničavanje moći onih koji su na vlasti i garancija da nijedan dio vlasti ne može ignorirati ili marginalizirati drugi, kao što to čini Trump.
U svom “oproštajnom” govoru prvi predsjednik žali zbog pogrešaka i propusta prošlosti, moli građane za razumijevanje i na ponizan način ali uvjerljivo propovijeda skromnost.
Time je Washington postavio visoki standard, kao da je slutio dolazak 45. predsjednika, njegove vulgarne demagogije i neutemeljene samopravednosti.
Plašio se nasljednika s predimenzioniranim egom koji će korumpirati američku demokraciju, posvađati i time nepopravljivo razjediniti naciju te tako prirediti prostor za nerede i vladavinu nasilja.
Donald Trump ili George Washington – kome pripada budućnost? Odgovor ne odlučuje samo o dobru i zlu američke republike, nego logično posljedićno i o transatlantskom sustavu i o iznutra i izvana teško poremećenoj političkoj kulturi Europe.
Stoga Washington treba ostati, a Trump što prije biti protjeran iz Bijele kuće. Za dobro Amerike i svijeta.
AUTOR: PETER KUZMIČ
autograf.hr
