Kultura

Dogodilo se na današnji dan – 26. juni

26. juni (lipanj) (26.6.) je 177. dan godine po gregorijanskom kalendaru (178. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 188 dana.

Događaji

1945 – U San Francisku na Konferenciji Ujedinjenih naroda o međunarodnim organizacijama potpisana Povelja Ujedinjenih naroda.

1993 – Masakr djece u Bakarevoj ulici na Bistriku se dogodio 26. juna 1993. godine tokom opsade Sarajeva. Tog dana granata ispaljena sa srpskih položaja u okolini Sarajeva je ubila sedmero djece.
Masakr djece u Bakarevoj je bio jedan od mnogobrojnih masakara koje je sprovodila srpska vojska tokom opsade Sarajeva, kao dio kampanje terorisanja građana po naređenju komandanta VRS-a Ratka Mladića i političkog inspiratora opsade Radovana Karadžića, te komandanata Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislava Galića i Dragomira Miloševića.
Tokom opsade posebno su ciljane tržnice, pijace, škole, bolnice, porodilišta, biblioteke, mjesta na kojima su se ljudi okupljali u redovima za hljeb i vodu. Ubijeno je oko 1620 djece. Za kampanju terorisanja civila tokom opsade Sarajeva, pred Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije pravomoćno je osuđen general Stanislav Galić na doživotnu robiju, a u toku je suđenje Dragomiru Miloševiću koji ga je naslijedio na mjestu komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. Ratko Mladić je još uvijek najtraženiji haški bjegunac.

Rođeni

1824 – Sir William Thomson, 1. Baron Kelvin of Largs (Belfast, 26. juni 1824. – Netherhall kraj Largsa, 17. decembar 1907.), engleski fizičar.
Držao je katedru prirodne filozofije u Glasgowu, a 1890. godine postao je predsjednikom Royal Society. Objavio je više od 300 naučnih radova, od kojih su najvažniji s područja termodinamike i elektriciteta. Godine 1848. predložio je apsolutnu skalu temeprature, nezavisnu o termometrijskoj supstanci u instrumentu. Postavio je teoriju električnih oscilacija, usavršio prenošenje signala kroz podmorske kablove i marinski kompas, konstruirao aparat za mjerenje i predviđanje plime i oseke. Izvršio je znamenitu procjenu starosti Zemlje na osnovi razmatranja termičke vodljivosti.

1892 – Pearl S. Buck, američka književnica
1925 – Pavel Ivanovič Beljajev, sovjetski kosmonaut
1933 – Claudio Abbado, italijanski dirigent
1947 – Peter Sloterdijk, njemački filozof
1956 – Chris Isaak, američki pjevač i glumac
1968 – Paolo Maldini, italijanski nogometaš

Umrli

1830 – George IV, kralj Ujedinjenog Kraljevstva i kralj Hannovera
1919 – Mihail Cvet, ruski botaničar
1939 – Ford Madox Ford, engleski književnik

1984 – Michel Foucault (Mišel Fuko; 15. oktobar 1926., Poitiers, Francuska – 25. juni. 1984., Pariz, Francuska), francuski filozof, sociolog i historičar. Vodio je katedru “Historija sistema misli” na Koledžu Francuske (fr: Collège de France), a predavao je i na Kalifornijskom univerzitetu u Berkeleyju.
Foucault je najpoznatiji po svojim kritičkim studijama društvenih institucija, ponajprije psihijatrije, medicine, nauka o čovjeku (ili: antropoloških nauka) i zatvorskog sistema, kao i po svom radu na historiji ljudske seksualnosti. O Foucaultovim teorijama o moći i odnosima između moći, znanja i diskursa naširoko se raspravljalo. U 1960-im Foucault je često povezivan s strukturalističkim pokretom, da bi se kasnije sam Foucault distancirao od strukturalizma. Iako se obično Foucault opisuje kao poststrukturalist i postmodernist, on sam je odbacio postmodernističke i poststrukturalističke oznake, preferirajući klasificiranje svojih teorija kao kritičke historije moderniteta zasnovanog u Kantu.
Ludilo i bezumlje: Historija ludila u doba klasicizma
Ovo je bila prva Foucaultova velika knjiga, napisana uglavnom za vrijeme dok je bio direktor “Francuske kuće” (“Maison de France”) u Švedskoj. Knjiga proispituje ideje, prakse i ustanove, likovnu umjetnost i književnost u odnosu na ludilo u historiji Zapada.
Foucault započinje svoj historijski osvrt u srednjem vijeku, komentirajući društvenu i fizičku isključenost gubavaca Tvrdi da je tokom postepenog iščezavanja gube (ili lepre) ludilo zauzimalo ovo izolovano mjesto. Alegorija broda luđaka u 15. stoljeću jeste književna verzija takve jedne isključivačke prakse, to jest, prakse slanja ludih ljudi brodovima u nepovrat. U 17. stoljeću u Evropi, tokom pokreta koji Foucault slavno naziva Velikim pritvorom, “nerazumni” članovi stanovništva zaključavani su i institucionalizirani. U osamnaestom stoljeću na ludilo se počelo gledati kao na oprečnost Razumu i, konačno, a u devetnaestom stoljeću kao na mentalnu bolest.
Foucault također tvrdi da je ludilo ugušeno Razumom, te tako izgubilo moć da označi granice društvenog reda i ukaže na istinu. Preispituje porast naučnih i “humanitarnih” tretmana ludih, naročito od strane Philippea Pinela i Samuela Tukea, koji su, prema Foucaultu, započeli konceptualizaciju ludila kao ‘mentalne bolesti’. Tvrdi da ovi novi tretmani, zapravo, nisu bili manje kontrolirajući od prethodne metode. Pinelovo liječenje ludih dosezalo je do proširene averzivne terapije, koja je uključivala i tretmane kao što su tuširanje ledenom vodom i korištenje luđačke košulje. Po Foucaultu, ovaj tretman je doprinosio opetovanoj brutalnosti sve dok pacijent ne internalizira obrazac osuđivanja i kazne.
Rađanje klinike
Foucaultova druga velika knjiga Rađanje klinike: Arheologija medicinske percepcije objavljena je 1963. godine. Nastavljajući ono što je tvrdio u knjizi Ludilo i bezumlje, u Rađanju klinike Foucault prati razvoj medicinske struke, a posebno institucije klinike (termin klinika se u ovom djelu uglavnom odnosi univerzitetske klinike). Motiv je medicinska percepcija (fr: regard, prevođeno i kao “pogled”, Arheologija medicinskog pogleda, i izrazom “iz medicinskog ugla”, Arheologija iz medicinskog ugla), koju Foucault proispituje kao onu percepciju medicine koja podređuje šire društvene krugove, te vlada populacijom en masse.
Raymond Roussel
Raymond Roussel je objavljena 1963. godine i jedinstvena je knjiga u opusu Michela Foucaulta po tome što je jedino njegovo djelo o književnosti. Za Foucaulta je to bila knjiga, kako je sam rekao, koju je “najlakše i s najvećim uživanjem napisao”. U ovoj knjizi Foucault se bavi teorijom, kritikom i psihologijom kroz tekstove Raymonda Roussela, jednog od kreatora eksperimentalnog pisanja, čiji rad su slavili umjetnici poput Jeana Cocteaua, Marcela Duchampa, Andréa Bretona, Alaina Robbe-Grilleta, Andréa Gidea i Alberta Giacomettija.
Riječi i stvari
Foucaultova knjiga Riječi i stvari. Arheologija nauka o čovjeku (fr: Les Mots et les choses. Une archéologie des sciences humaines) je objavljena 1966. godine. Foucault je ovo djelo prvobitno htio nasloviti “Red riječi” (“L'Ordre des Choses”), ali je promijenio naslov budući da je već postojala knjiga s tim naslovom. Knjiga započinje širokom raspravom o slici Diega Velázqueza Las Meninas i njenom složenom rasporedu linija gledišta, skrivenosti i izgleda. Potom se razvija centralna tvrdnja u knjizi: da su svi periodi historije posjedovali specifične inherentne uslove istine koji su kreirali šta je prihvatljivo, naprimjer, naučni diskurs. Foucault tvrdi da su se ovi uslovi diskursa mijenjali tokom vremena i to u velikim i iznenadnim pomacima, iz episteme jednog perioda u drugu. Foucaultova ničeanska kritika vrijednosti prosvjetiteljstva u Riječima i stvarima imala je ogroman uticaj na historiju kulture. Foucaultove slavne tvrdnje da je čovjek “tek noviji izum” i da je “kraj čovjeka” blizu se nalaze u ovoj knjizi. Ova knjiga je od Foucaulta stvorila prominentnu intelektualnu ličnost u Francuskoj.
Arheologija znanja
Objavljena 1969. godine, ova knjiga predstavlja Foucaultov glavni izlet u metodologiju, napisana je kao svojevrstan dodatak knjizi Riječi i stvari. Ovo djelo se poziva na anglo-američku analitičku filozofiju, naročito teoriju govornog čina.
Foucault svoju analizu fokusira na “iskaz” (énoncé), osnovnu jedinicu diskursa. “Iskaz” ima veoma posebno značenje u Arheologiji: označava ono što daje značenje stavovima, govornim iskazima ili govornim činovima. U suprotnosti s klasičnim strukturalistima Foucault ne vjeruje da je značenje semantičkih elemenata određeno prije njihove artikulacije. Prema ovo shvatanju, sami iskazi nisu stavovi, govorni iskazi ili govorni činovi. Stavovi sačinjavaju mrežu pravila koja uspostavljaju šta ima značenje, a ova pravila su preduslovi da stavovi, govorni iskazi ili govorni činovi imaju značenje. Međutim, iskazi su također i ‘događaji’, jer se, kao i druga pravila, pojavljuju u određeno vrijeme. Zavisno od toga je li usklađena s ovim pravilima značenja, gramatički ispravna rečenica i dalje može biti bez značenja i obrnuto – gramatički neispravna rečenica može imati značenje. Iskazi zavise od uslova u kojima se pojavljuju i postoje unutar polja diskursa; značenje iskaza i dalje zavisi od niza iskaza koji mu prethode i koji se nastavljaju na njega. Foucault svoju analizu usmjerava na ogromno organizirano raspršivanje iskaza zvano diskursivne formacije. Foucault ponavlja da je analiza koju on iznosi samo jedan mogući postupak i da on ne želi istisnuti druge načine analiziranja diskursa niti ih prikazati kao nevažeće.
Umjesto da traći dublje značenje ispod površine diskursa ili da traži izvor značenja u nekom transcendentalnom subjektu, Foucault analizira diskursivne i praktične uslove za postojanje istine i značenja. Kako bi prikazao principe proizvodnje značenja i istine u različitim diskursivnim formacijama, opisuje na osnovi onog što je zaista rečeno i napisano za vrijeme tih vremenskih perioda kako se tvrdnje o istini pojavljuju u različitim epohama. Posebno opisuje renesansu, prosvjetiteljstvo i 20. stoljeće. Teži ka tome da izbjegne bilo kakvo tumačenje i da se odvoji od ciljeva hermeneutike. Ovo ne znači da Foucault odbacuje istinu i značenje, već samo da istina i značenje zavise od historijskih diskursivnih i praktičnih sredstava proizvodnje istine i značenja. Naprimjer, iako su bili radikalno različiti u prosvjetiteljstvu u odnosu na moderno doba, tokom oba perioda postoje značenje, istina i ispravan tretman ludila (Ludilo i bezumlje). Ovaj stav Foucaultu dopušta da odbaci a priori koncepte prirode ljudskog subjekta i da se fokusira na ulogu diskursivnih praksi u kreiranju subjektiviteta.
Odbacivanje potrage za dubljim značenjima iza diskursa izgleda da vodi Foucaulta prema strukturalizmu. Međutim, dok strukturalisti tragaju za homogenosti u diskursivnoj jedinici, Foucault se fokusira na različitosti. Umjesto da pita šta je specifičnost evropske misli on pita koje su različitosti razvijene unutar evropske misli tokom vremena. Stoga, koristeći kao svoju historijsku metodu, on odbija razmatrati iskaze izvan njihovog historijskog konteksta: diskurzivnih formacija. Značenje iskaza zavisi od općih pravila koji karakteriziraju diskurzivnu formaciju kojoj pripada. Diskurzivna formacija stalno stvara nove iskaze, a neki od ovih iskaza prestrojavaju promjene u diskursivnoj formaciji koje mogu biti usvojene ili ne. Dakle, da bi opisao diskursivnu formaciju Foucault se također fokusira na odbačene i zaboravljene diskurse za koje se čini da nikad ne uspiju promijeniti diskursivnu formaciju. Ono po čemu se razlikuju od dominantnih diskurssa jeste ono što ih i opisuje. Na ovaj način se mogu opisati specifični sistemi koji određuju koje vrste iskaza će se pojaviti. U svom djelu Foucault (1896.) Gilles Deleuze opisuje Arheologiju znanja kao “najodlučniji korak poduzet u praksi i teoriji multipliciteta.”
Nadzor i kazna
Nadzor i kazna: Rađanje zatvora (fr: Surveiller et punir: Naissance de la prison) objavljena je 1975. godine. Knjiga započinje slikovitim opisom brutalnog javnog smaknuća iz 1757. godine Robert-Françoisa Damiensa, koji je pokušao ubiti Luja XV. Ovo se stavlja u kontrast s bezbojnim zatvorskim rasporedom 80 godina kasnije. Foucault potom ispituje kako se takva promjena u kažnjavanju osuđenika od strane francuskog društva mogla razviti u tako kratkom vremenskom periodu. Ovo su kratki prikazi dva suprotstavljena tipa Foucultovih “tehnologija kažnjavanja”. Prvi tip, “monarško kažnjavanje”, uključuje represiju svjetine kroz brutalna javna prikazivanja smaknuća i mučenja. Drugi, “disciplinsko kažnjavanje”, je onaj tip za koji Foucault kaže da se upražnjava u modernoj eri. Disciplinsko kažnjavanje daje “stručnjacima” (psiholozima, službenicima za programe, za uslovne kazne itd.) moć nad zatvorenicima, naročito u tome što dužina ostanka zatvorenika zavisi od procjene stručnjakā.

Praznici

Dan nezavisnosti Madagaskara

www.magazinplus.eu – Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close