Kultura

Dogodilo se na današnji dan – 05. maj

5. maj (svibanj) (5.5.) je 125. dan godine po gregorijanskom kalendaru (126. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 240 dana.

Događaji

1865. – Odigrala se prva pljačka voza u SAD-u.
1891. – U Njujorku je otvoren Karnegi hol gostovanjem Čajkovskog.
1893. – Veliki krah na njujorškoj berzi.
1904. – Na brdu Volujica kod Bara postavljena je prva radio-telegrafska stanica Markonijevog sistema na Balkanu.
1912. – Otvorene su pete moderne Olimpijske igre u Štokholmu.
1944. – Mahatma Gandi izlazi iz zatvora.
1949. – U Londonu je potpisan ugovor kojim je osnovan Savjet Evrope. Evropski savjet predstavlja najstariju organizaciju i početni korak u integracionom procesu Evrope. Sjedište organizacije je u Strazburu, a danas ova organizacija predstavlja glavni forum za pravna, socijalna, zdravstvena i ekološka pitanja u Evropi.
1976. – Anderleht osvaja 16. Evropski šampionat u fudbalu.

Rođeni

1747 – Leopold II., njemačko-rimski car, ugarsko-hrvatski i češki kralj

1813 – Søren Aabye Kierkegaard (Kopenhagen, 5. svibnja 1813. – Kopenhagen, 11. studenog 1855.), danski filozof, teolog i književnik. Utemeljitelj egzistencijalizma. Tvrdi da je jedina stvarnost egzistencija pojedinca.
Rodio se u imućnoj obitelji i u rodnom je gradu proživio skoro cijeli svoj kratki život, osim kraćeg boravka u Njemačkoj. Živio je povučenim životom, posvetivši se pisanju. Trajan i najdublji dojam na njega su ostavili događaji iz njegovog unutrašnjeg života, posebno njegova ljubav prema Regini Olsen i njegov raskid zaruka s njom.
Smatran je prvim egzistencijalističkim misliocem, a bio je kritičar službene kršćanske Danske crkve i ispraznih formalnosti. Izgradio je specifičnu metafiziku slobode prema kojoj se subjekt spašava svjesnim izborom Boga. Zastupnik je antihegelijanskog prava što se razvijao sredinom 19. st. u kojem se postavio kao ispovjednik izgubljenog građanskog čovjeka. On odbacuje mogućnost izgradnje jednog sveobuhvatnog filozofskog sustava. Nešto takvo je moguće samo Bogu, a ne i čovjeku koji je ograničeno, konačno biće. Kierkegaard suprotno od Hegela kaže da ne postoje pojedinci. Opće ideje ne mogu baciti svjetlo na pojedinačni slučaj, na jedinstvenu situaciju jedne osobe. Čovjek traži istinu, ali ta istina za čovjeka nije neka apstraktna i neosobna istina, nego je to istina za mene, nešto za što sam ja spreman živjeti i umrijeti.
Samo Bog jest, kaže Kierkegaard, a čovjek je nastao, on je na granici između bitka i nebitka, on egzistira. Pojam egzistencije je ključan za Kierkegaardovu filozofiju. Egzistencija pokazuje ono što je specifično za čovjeka, što se očituje najbolje u stanjima tjeskobe, očaja, slobodnog izbora i vjere. Dok bi Hegel htio u svojoj logici apsorbirati sve suprotnosti, Kierkegaard naglašava da to nije moguće. Naime, čovjek je u životu često pred izborom između dviju alternativa koje se međusobno isključuju (To je ono njegovo poznato: ili-ili). Za njega nema determinizma razvoja događaja u povijesti, jer je čovjek pred slobodnim izborom. Izbor je čak nemoguće izbjeći, jer i neizabiranje je također izbor.
Kierkegaard je kritizirao utapanje u masu koja ne misli svojom glavom i ne odlučuje za sebe, nego samo oponaša druge. On kaže da postoje tri stadija ili tri načina ljudskog života: estetski, etički i religiozni. Treba naglasiti da nema automatskog prijelaza s jednog na drugi stadij, to je opet stvar slobodnog izbora i odluke svakog čovjeka. Zato mnogi ljudi cijeli život ostaju na prvom stadiju.
Estetski stadij je stadij u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osjetilno. Ovdje čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjeg trenutka, živi prema načelu “Život treba uživati”. Primjer za ovaj stadij je Don Juan, zavodnik koji stalno traži druge žene, ne vezuje se uz ni jednu i ne voli nijednu. Ovo je život u igri, igra sa životom. To je uvijek jedno ekscentrično stanje, jer čovjek bira nešto periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine.
Etički stadij je stadij razumskog izbora, izbora samoga sebe, a ne izvanjskosti. U njemu čovjek preuzima odgovornost za sebe. Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a to ga guši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se suočava sa svojim granicama. Sve ga to upućuje na spoznaju da nije sam sebe dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja.
Religiozni stadij je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor beskonačnog i vječnog. Odnos prema Bogu treba biti osoban, individualan i izravan. Ovaj izbor Kierkegaard naziva i skok vjere, a on uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne može do kraja sagledati.

1818 – Karl Heinrich Marx (Trier, Njemačka 5. svibnja 1818. – London, 14. ožujka 1883.), njemački filozof. Utemeljitelj komunizma.
Karl Heinrich Marx bio je utjecajan njemački filozof, politički ekonomist, te revolucionar, osnivač Međunarodnog saveza radnika ili Prve Internacionale. Iako je doktorirao filozofiju, puno se više bavio političkom aktivnošću i spisateljskom djelatnošću, a posebno ekonomijom.
Težio je znanstvenoj analizi i kritici kapitalizma i smatra se jednim od najutjecajnijih teoretičara socijalizma i komunizma. Marx se redovito, uz Émilea Durkheima te Maxa Webera, navodi kao jedan od tri principijelnih arhitekata modernih društvenih znanosti Marxa se ponekad opisuje kao jednu od najutjecajnijih ličnosti ljudske povijesti.

1864 – Henryk Sienkiewicz, poljski književnik
1909 – Miklós Radnóti, mađarski književnik
1919 – Georgios Papadopoulos, grčki diktator
1968 – Dariusz Michalczewski, poljski bokser

Umrli

1821 – Napoleon I. Bonaparte (Ajaccio, 15. kolovoza 1769. – Sveta Helena, 5. svibnja 1821.) francuski bio je vojskovođa, državnik i car.
Kao dijete siromašnog korzikanskog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog satnika. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske kolonije, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu 1797.
Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.
Napoleonova vladavina bila je obilježena sukobom Francuske s Velikom Britanijom, koji je trajao od godine 1793. do mira u Amiensu 1802. Godinu dana kasnije sukob je ponovno eskalirao i Napoleon se, nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara i kraha planova za invaziju Britanskog otočja, morao obračunati s britanskim kontinentalnim saveznicima. Godine 1805. u bitci kod Austerlitza porazio je i pokorio Austriju, godine 1806. nakon bitke kod Jene isto je učinio s Pruskom te formalno okončao Sveto Rimsko Carstvo, da bi nakon pobjede nad Rusima kod Friedlanda 1807. godine sklopio savez s ruskim carom Aleksandrom I. i ustanovio tzv. Kontinentalni sustav, čiji je cilj bio ekonomskim embargom poraziti Britaniju.
U tom trenutku Napoleon je bio na vrhuncu moći, ali je samo godinu dana kasnije sebi dopustio da bude umiješan u dinastijski sukob u savezničkoj Španjolskoj. Francuska vojna intervencija i postavljanje Napoleonova brata za kralja dovela je do svenarodnog otpora, pojave španjolske gerile i prvih ozbiljnih francuskih poraza. Godine 1809. ohrabrena je Austrija Francuskoj objavila rat što je dovelo do kratkog ali vrlo krvavog pohoda tokom kojeg je u bitci kod Asperna Napoleon po prvi put potučen na bojnom polju. Iako je Napoleon taj rat na kraju dobio, nastojao se od sličnih problema u budućnosti osigurati ženidbom s austrijskom princezom Marijom Lujzom koja mu je rodila sina.
U međuvremenu je Rusija sve teže trpjela ekonomske posljedice Kontinentalnog sustava pa ju je godine 1812. Napoleon napao s najvećom vojnom silom dotada skupljenom. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tijekom koje je izgubljen veći dio Napoleonove Velike Armije. U proljeće 1813. Napoleon se suočio sa svenarodnim ustankom u Njemačkoj i dotadašnjim saveznicima koji su se okrenuli protiv njega. U odlučnoj bitci kod Leipziga Napoleon je poražen i prisiljen na povlačenje u Francuskoj gdje je morao abdicirati i otići u izgnanstvo na otok Elbu gdje je postavljen za formalnog vladara.
Novi režim kralja Luja XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon nakon samo godinu dana sa šačicom pristaša uspio preuzeti vlast i započeti vladavinu poznatu kao Sto dana. To je razdoblje završilo u lipnju 1815. godine nakon poraza u bitci kod Waterlooa. Napoleona su zarobili Britanci i zatočili na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije.
Godine 1840. njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u Francusku gdje je pokopan u pariškom Domu invalida. Njegov se pogreb smatra jednim od najvećih i najveličanstvenijih u povijesti.
Zbog svoje kratke ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi. Jedni ga smatraju beskrupuloznim tiraninom i militaristom čija je vanjska politika izazvala krvoproliće i pustošenje koje se u Europi nije ponovilo sve do doba Adolfa Hitlera. S druge se strane navode njegova manje spektakularna, ali za razvoj europske ekonomije i kulture daleko važnija dostignuća na polju unutrašnje politike, odnosno cijeli niz liberalnih reformi kojima je staro feudalno uređenje postupno zamjenjivano modernim kapitalizmom oličenim u Napoleonovu zakoniku poznatom kao Code civile.

 

Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close