Kultura

Dogodilo se na današnji dan – 02. septembar

2. septembar (rujan) (2.9.) je 245. dan godine po gregorijanskom kalendaru (246. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 120 dana.

Događaji

1752 – Na osnovu odluke Britanskog parlamenta, u Velikoj Britaniji i njenim kolonijama julijanski kalendar zamijenjen gregorijanskim. 2. septembar bio je posljednji dan po julijanskom.
1945 – Potpisivanjem kapitulacije Japana na američkom ratnom brodu USS Missouri zvanično okončan Drugi svjetski rat
1996 – Prvi poslijeratni izbori u Bosni i Hercegovini

Rođeni

1805 – Esteban Echeverría, argentinski književnik
1838 – Liliuokalani, posljednja kraljica Havaja
1853 – Wilhelm Ostwald, njemački hemičar

1910 – Skender Kulenović rođen 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, je bosanskohercegovački književnik i akademik. Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane.
U rodnom Bosanskom Petrovcu završio je osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. Tu je kao vanjski učenik završio Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta “Ocvale primule”. Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu.
Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske krajine. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1. maja 1957. pa sve do 31. maja 1970. bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a kasnije urednik u beogradskoj Prosveti.
Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Glasoviti Kulenovićev jezik koji su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi, među ostalim, i Radomir Konstantinović te Danilo Kiš. U eseju Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović autor Filozofije palanke s neskrivenim divljenjem govori o “izuzetnom jezičkom čulu” Skendera Kulenovića te dodaje: “Njegovo znanje jezika jeste znanje na granici bića i ne-bića, na kojoj kao da se, pod prijetnjom uništenja, između ‘stvari’, egzistencije i riječi gubi razlika, tako da, na mahove, tu biti znači govoriti (…).”
Danilo Kiš pak svoj esej počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.”
U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jest teška reč maternjeg jezika.

1944 – Abas Arslanagić je nekadašnji rukometni golman, trener, profesor fizičke kulture i sportski novinar. Rođen je 2. septembra 1944. godine u Derventi. Osvajač je zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine. Danas je trener reprezentacije Katara.
1945 – Rizo Džafić, bosanski književnik, znanstvenik, književni kritičar i povjesničar književnosti
1962 – Haris Škoro, bosanskohercegovački nogometaš
1964 – Keanu Reeves, američki glumac
1966 – Salma Hayek, meksička glumica

Umrli

1937 – Baron Pierre de Coubertin (Pariz, 1. januar 1863. – Ženeva, 2. septembar 1937.), rođen kao Pierre de Frédy francuski pedagog i historičar, u toj istoj historiji najbolje ostao upamćen kao sportski djelatnik – utemeljitelj modernih Olimpijskih igara.
1969 – Ho Ši Min, vijetnamski državnik
1978 – Juan Laurentino Ortiz, argentinski pjesnik
2007 – Safet Isović (1936 – 2007) je bio poznati bosanskohercegovački izvođač sevdalinki. Po mišljenjima većine muzičkih kritičara i poznavalaca izvornog narodnog melosa jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena.
Rođen je 8. januara 1936. godine u Bileći. Tokom drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima. Od tada je bio nastanjen u Banjoj Luci gdje je pohađao osnovnu školu “Šesta pučka škola”. Nakon završetka rata vratio se u Bileću gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon šestog razreda preseljava u Slavonski Brod gdje je nastavio školovanje u gimnaziji “Zlatko Šnajder”, bio je među najboljim đacima i završio veliku maturu 1955. godine. Iste godine je preselio u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu. U Sarajevu je, nakon doseljenja, proveo ostatak života. U društvu svojih prijatelja je često pjevao stare sevdalinke koje nikad nije snimio. Jedna od njih je “Na Ophodži prema Bakijama”, a volio je pjevati i vranjanski sevdah.
U ljeto 1992, tokom rata (1992-1995) Isović je bio teško ranjen u svojoj porodičnoj kući u Sarajevu, pa će po drugi put u životu krenuti u izbjeglištvo. Jedno vrijeme zadržava se u Zagrebu, gdje sudjeluje u osnivanju društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva. Sa sinom Benjaminom, pjesnikom, obnavlja pjesmu o poharanoj Bosni, a ovaj mu na note stare balkanske melodije “Svilen konac” piše novi tekst pod nazivom “Šehidski rastanak”, u kojem se veliča odbrana Bosne i njezin ratom i agresijom nagriženi islamsko-bošnjački svijet. S tako obnovljenim repertoarom Isović kreće u posjetu evropskim centrima ratom stvorene bosanske dijaspore. Nakon rata vratio se u Sarajevo, gdje je postao nekom vrstom nacionalnog gurua. Na velikom solističkom koncertu u Zetri, održanom u proljeće 2004. godine, okupio je cjelokupnu bošnjačku elitu – od najznačajnijih predstavnika uleme, proslavljenih slikara i pisaca, pa sve do novinara i novih, u ratu stvorenih, bogataša. Bila je to demonstracija ne samo Safetove pjesme već i nove nacionalne romantike. Pjevao je aktivno više od pola vijeka. Unatoč godinama, nije ga izdavao njegov kristalni glas. Pjevao je sve bolje, ne gubeći nivo i dah ni u danima kad je njegovo tijelo počela nagrizati opaka neizlječiva bolest.
Preminuo je 2. septembra 2007. godine, a dženaza (ukop) je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
Tokom studiranja u Sarajevu, često je sa prijateljima “pjevušio” u hodniku tokom odmora. Njegovo pjevanje se svidjelo Hasku Haveriću koji ga je tada jedva nagovorio da postane član ansambla narodnih igara i pjesama studentskog društva “Slobodan Princip Seljo” gdje je polagao audiciju pred komisijom u kojoj su bili Selver Pašić, Selim Salihbegović i drugi. Zbog talenta kojeg je imao, odmah je bio primljen.
1956. godine po nagovoru ljudi iz ansambla je otišao na audiciju na Radio Sarajevo. Nakon što je položio audiciju (iz drugog pokušaja), odobreno mu je da snimi dvije pjesme. Prve pjesme koje je snimio su bile “Kad ja pođem iz Sarajeva grada” i “Kasno prođoh kraj Morića hana” koje su emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put na Radio Sarajevu. Prvi solistički koncert je održao u “Domu sindikata” u Beogradu 19. marta 1963. godine kojeg je otvorio pjesmom “Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo”. Zatim su slijedile godine njegovog velikog uspjeha. Bio je pobjednik mnogih velikih muzičkih festivala, dobitnik nagrade “Zlatni mikrofon” i oko 35 zlatnih i srebrnih ploča, zatim dobitnik Estradne nagrade BiH i Estradne nagrade bivše Jugoslavije. Isovićeve pjesme pratile su razvoj socijalističke države. Početkom 1970-ih on puni gradske dvorane svih socijalističkih prijestolnica, od Triglava do Gevgelije. Njegova muzika predstavljala je jednu novu duhovnost, zasnovanu na spoju izvorne tradicije i socijalističkog “moderniziranog” narodnjaštva. Safet Isović je “demokratizirao” sevdalinku , učinio ju je pjesmom širokih narodnih masa, što je bio jedan od osnovnih zahtjeva tzv. socijalističke kulture. Pjevao je na svim važnijim društvenim manifestacijama, a u nekoliko navrata i u društvu sa Titom. Svojim kristalnim tenorom, on je pjesme o neostvarenoj ljubavnoj žudnji izvodio s nekom vrstom scenske samouvjerenosti i superiornosti.
Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune kad god je gostovao. Vrhunac svih tih gostovanja je bio održani koncert u prepunoj operskoj dvorani u Sydney-u u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao. Snimio je brojne sevdalinke za arhiv Radio Sarajeva (uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz). Bio je aktivan član Udruženja estradnih radnika BiH.
Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo. Kroz dugu muzičku karijeru je sarađivao sa mnogim muzičarima, izvođačima i tekstopiscima kao što su Jozo Penava, Omer Pobrić, Ismet Alajbegović Šerbo i drugi. Snimio je dosta pjesama u duetu sa popularnim izvođačima bosanske pjesme: Zaimom Imamovićem, Miletom Petrovićem, Bebom Selimović…itd.
Safet je sebe oduvijek smatrao antikomunistom. Politikom se počeo baviti 1990. godine. Aktivno je učestvovao u osnivanju Stranke demokratske akcije, bio je među četiri prva potpisnika akta o osnivanju SDA kojoj je on lično dao ime. Također je bio izabran za republičkog poslanika, a kasnije i za federalnog. Međutim zbog neslaganja sa političkim pravcima u kojima je SDA išla, 1998. godine se povukao iz politike i aktivnog djelovanja u stranci.

www.magazinplus.eu – Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close