logo
bios

Dnevna doza kozojeba, genocidlija i drugih hairlija

Objavljeno prije 2 sedmice . u sub, okt 5th, 2019
KOMENTARI ISPOD TEKSTOVA: Dnevna doza kozojeba, genocidlija i drugih hairlija

Ako nemate snage da se izborite s komentarima u kojima na najbeskrupuloznije načine pljuju vas i vaš rad, onda je bolje da se ne oglašavate

Autor: Ozren Kebo / Analiziraj.ba

Komentari ispod tekstova na portalima već su godinama predmet polemika. Rasprave ne prestaju, jer ni komentatorska paljba ne jenjava. Dva su suprotstavljena mišljenja – da su te intervencije u vremenu i prostoru poželjna demokratizacija javnog diskursa, koja je razbila monopol profesionalnih medija i komentatora, odnosno, da su jedno od najvećih zala 21. vijeka. Ozbiljnog materijala za argumentiranje ovih pozicija ima napretek.

Pogledajmo na trenutak šta se zapravo zbiva na tom ekskluzivnom teritoriju slobode i javne misli. Za početak izdvojimo jedan živopisni primjer star gotovo tri godine. Nakon koncerta Bijelog dugmeta upriličenog u Banjoj Luci 13. januara 2017. godine, sljedećeg se jutra razvila produktivna diskusija, prožeta, kako to na komentarima zna biti, lucidnim intelektualnim zapažanjima i prodornim uvidima u aktuelni trenutak svijeta i regiona.

„Zašto vas zovu kozojebima“, pita jedan filozof drugog.

„Zato što smo ti općili s mamom“, upitani tad njemu hitan odgovor dade.

Identitet sažet u nadimku

Potom je krenula uobičajena razmjena vatre oružjem visokog interetničkog kalibra. Vi ste masovni zločinci, vi ste izdajice sopstvene vjere. Diskusija se, kao što se moglo i očekivati, nastavila u pravcu uzajamnog razumijevanja i ljubavi koja ne priznaje ni granice ni prepreke. Ako smo s oružanim borbama nekako stali 1996. godine, ovaj intelektualni masakr nikada nije prestao. Mnogi savremeni diskutanti nastoje već da samim nadimcima iskažu sopstvena politička stremljenja i uvjerenja, što nekada zna biti izrazito neugodno po širu javnost. Pitanje je kako uredništva mogu dozvoliti da se u diskusiju uključe likovi skriveni iza problematičnih nadimaka. Prva selekcija morala bi početi već na tom niovu, jer šta društvenoj misli mogu ponuditi naši poznati intelektualci koji se kriju iza nadimaka „MRZIMsrbeKoLJIMOih“ ili „KoljiVlaha“. Ili „Ubi bošnju“? Zaista je ne samo mučno nego i beskrajno komično kad u raspravi o, recimo, nekom automobilskom problemu pročitate repliku koja počinje ovako: „MRZIMsrbeKoLJIMOih, je li stvarno misliš da je dizelu odzvonilo?“

Tu je toliko nesuvislosti i organske netrpeljivosti da se ne treba čuditi nikome ko postavlja pitanja o smislu postojanja komentara ispod tekstova. Ti autori razvlače roditelje, rodbinu i etniju novinarima, javnim ličnostima, ali i jedni drugima s takvom žestinom, s takvim entuzijazmom i s tolikom silovitošću da objektivni posmatrač ne može a da ne postavi fundamentalna sociološka pitanja. Evo nekih:

Zašto postoje takvi ljudi?

Evolucija i nauka dale su nam odgovore na mnoge relevantne upite i nedoumice. Na ovu još nisu, ali valja biti strpljiv i vjerovati u proviđenje.

Zašto se takvim ljudima daje mogućnost da javno govore, odnosno pišu?

Najjednostavniji odgovor: zato što ih se ne može ukinuti. Mnogi portali, među njima i naš, baš zbog ovog fenomena publici nisu ostavili mogućnost komentiranja tekstova, ali tu su onda društvene mreže, bez kojih je većina savremenih medija nevidljiva. A tamo u zasjedi čekaju – oni…

Koliko ima istine u tvrdnji da je riječ o poželjnom ventilu, da se ljudi tako oslobode frustracija pa su mirni u ostatku dana i života?

Vjerovatno onoliko koliko i u uvjerenju da se ne radi o stranačkim botovima nego o dokonom svijetu koji po vazdan rješava probleme čovječanstva i regiona. Naravno da ima i tih dokonih, ali ne smije se zaboraviti da u javnom prostoru djeluju obučene armije ljudi (što direktno angažiranih i plaćenih, što išaretima navođenih) čiji je zadatak javnosti nametnuti ili urnisati određeni pogled na svijet, kako bi se svjesno pogoršali odnosi.

Jesmo li stvarno najgori u svemu pa i u ovome?

Ne govorimo o lokalnom nego o globalnom fenomenu. Primjeri su svakodnevni, ne treba se mnogo truditi da bi se shvatile razmjere ove univerzalne epidemije. Prije nekoliko godina mlađi građanin uljuđene Švedske prodao je kompjutersku igricu i preko noći se enormno obogatio. Ta je prekretnica umalo završila samoubistvom, jer se mladić nije mogao nositi s bujicom hejtera koji su mu mjesecima zagoračavali život. Ovo naravno ne može poslužiti kao kompletno objašnjenje, ali makar jednim tračkom osvjetljava fenomen i njegove razgranate reperkusije.

Kako se mediji širom planete bore protiv ovog fenomena?

Neki su ukinuli komentare ispod tekstova, ali ih je razdragana rulja dočekala na društvenim mrežama, bez kojih je – rekosmo već – ogromna većina medija danas praktično nevidljiva. Zato je brisanje govora mržnje, prijetnji, uvreda i raspojasanih poruka jedino preostalo sredstvo. Mnogo je medija koji nemaju kadrovskih kapaciteta za takve hirurške zahvate, ali i onih koji smatraju da je to izlišna i kontraproduktivna operacija, jer se time samo ograničava pravo na slobodu govora te daje iskrivljena slika o javnom mnjenju.

Kako se analiziraj.ba bori protiv botova i govora mržnje?

Imamo tri linije odbrane. Na prvoj je algoritam, u koji je ukucano nekoliko stotina najgrozomornijih psovki, uvreda i prijetnji, on ih automatski prepoznaje i zaustavlja prije nego što postanu vidljivi. Druga linija odbrane je novinar, treća urednik. Ali ni to nije dovoljno. Bolesni um je nezaustavljiv, znajući za takva tehnička rješenja on samo malo izmijeni svoju humanu poruku, recimo ukuca „jebbem vam mater pokvarenu“ i algoritam biva nemoćan pred slovom viška. Danonoćno bdijemo nad komentarima, praktično svakog sata ih provjeravamo i brišemo s namjerom da zaštitimo autore, i opet nam koješta prođe. Što govori da je ovo pošast protiv koje i jači od nas nisu našli adekvatan odgovor. Najrevniji odašiljači uvreda dolaze nam iz nekih viđenijih stranaka (HDZ, SDA, SDP, Narod i pravda), a bilježimo i fenomen na koji za sada nemamo razumnog odgovora: da je neviđenu salvu uvreda i neopisive ogorčenosti izazvalo nekoliko benignih kritičkih rečenica ispisanih ljetos na račun turskog turizma. Kakav je to bijes bio, pa Dodik, Izetbegović,  Čović, Konaković i Nikšić zajedno ne mogu izazvati takve spontane izljeve ljubavi i poštovanja.

Kako autori reagiraju na komentare u kojima ih se blati?

Mnogi novinari, pisci, komentatori, umjetnici, nemaju efikasan sistem samozaštite pred mržnjom kojom ih obasipaju plaćeni ili tek gnjevni čitatelji. Nerviraju se, pate, strahuju, očajavaju… Takvima je onda bolje i ne oglašavati se,  jer mi ovdje ne govorimo o izolovanom i prolaznom fenomenu, nego o duhu vremena na koji mora računati svako ko na bilo koji način uđe u arenu. Poštovane kolege, komentatori i komentari su tu i morate se pomiriti s njihovim postojanjem. Kad dobijete opravdanu kritiku, najbolje je usvojite je, a za sve ostalo tu je bitna vaša sposobnost odjebavanja. Shvatite da je to hejterski višak i naučite se da ga bačite na ignore. Ako nemate želudac dovoljno jak da se izbori s hajvanima, ostanite kod kuće. A ako već hoćete da se javno ispoljite u bilo kojoj oblasti života ili rada, prvo unutar i oko sebe izgradite mentalni pancir kroz koji ni jedna uvreda ili prijetnja ne mogu proći.

I onda krenite u odlučni boj protiv „kozojeba“, „koljača“ i druge halaše…

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh