-TopSLIDEBiHIntervjuM plusPolitika

Dino Abazović: BiH treba autentičan politički model

Intervju s Dinom Abazovićem: BiH treba autentičan politički model

Vanparlamentarni oblici borbe su potrebniji više nego ikada. I kod nas i vani. Ne znam zašto smo se uljuljkali u taj institut demokratskih izbora kao jedinog legitimirajućeg elementa politike

Dino Abazović doktor je socioloških nauka i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je diplomirao, magistrirao i doktorirao. Autor je knjiga Za naciju i Boga – Sociološko određenje religijskog nacionalizma (2006), Religija u tranziciji (2012), Bosanskohercegovački muslimani između sekularizacije i desekularizacije (2012) te Religije sveta (2007) u koautorstvu sa Jelenom Radojković i Milanom Vukomanovićem. Sa Mitjom Velikonjom uredio je zbornik Post-Yugoslavia: New Cultural and Political Perspectives (Palgrave MacMillan, Basingstoke, UK, 2014). U svom znanstvenom radu bavi se ulogom organizirane religije u konfliktnim i post-konfliktnim društvima te političkom ulogom religije u postsocijalističkoj tranziciji.

 

Darko Vujica, Prometej.ba: Šta je po Vama veći problem u (našem) društvu, nacionalizam ili surova kapitalistička eksploatacija? Ili možda mislite da su te dvije kategorije u međusobnoj simbiozi?

Dino Abazović: U principu, jedno proizlazi iz drugog. To se jasno pokazalo, ne samo na primjeru ovih naših, tzv. tranzicijskih država, nego se to sve više i više pokazuje na globalnom planu i drago mi je da se polako počinju artikulirati neke kritičke pozicije oko novog neoliberalnog imperijalizma, pogotovo oko EU imperijalizma kao novog vida antibiznisa. U tom smislu, ono što je jasno primjetno – ako pogledamo situaciju sa članicama i nečlanicama EU – jeste to da je taj monopol, kapitalistički monopol iz EU, kako su primijetili relevantni autori, zapravo jedan klasični antibiznis.

Šta se kod nas sad dešava? Kod nas još uvijek postoji jedna vrlo interesantna sprega privatizacije i takozvanih državnih preduzeća među kojima ne postoji nikakva razlika u smislu prirode kapitalističke strukture njihovog djelovanja. U tome smislu, čak je bilo pokušaja i vani da se neke posrnule kompanije vrate djelimično u vlasništvo države, ali to ne mijenja njihovu takozvanu kapitalističku strukturu. To je klasična kapitalistička struktura ekonomije. Kod nas su neki na javnoj sceni vispreno pokušali nazvati taj naš tranzicijski period prvobitnom akumulacijom kapitala. Dijelom kao sintagma to dobro zvuči, ali ne radi se o tome. Naprotiv, radi se o karakteru i samom biću ovog neoliberalnog kapitalističkog projekta koji zapravo ima jedan jedini cilj, to je profit za ogromnu manjinu i osiromašenje ogromne većine.

Na tome tragu Vas želim pitati, šta mislite o argumentu onih liberala koji kažu kako bi kapitalizam ovdje mogao jednog dana “proraditi” ukoliko se uspostavi pravna država, idealna investicijska klima i uklone recidivi koji ga sprječavaju da to bude kapitalizam „zapadnog tipa“?

To je jeftini izgovor i mislim da se mora radikalno prekinuti s takvim interpretacijama. Kapitalizam sam iz sebe proizvodi takvu vrstu strukture ekonomije. To je moj odgovor takvim liberalnim promišljanjima, jer je vidljivo da je aktualna dominantna neoliberalna ekonomija sama po sebi pomenuti antibiznis. Ona nema nikakve veze sa onim libertarijanskim konceptom koji je nekada osmišljavan i razmatran kao mogući iskonski, pravi, jedini i legitiman način regulacije ekonomskih odnosa u savremenim demokratijama. Uopće se ne radi o tome. A kada je riječ o vezi sa nacionalizmom, valja reći da se on pojavljuje i kao transnacionalni biznis. Kod nas kad pogledate situaciju, ona funkcionira još kao u nekim malim etničkim nahijama. Vani su to multinacionalne kompanije koje zapravo izbjegavaju plaćanje poreza, koje se ponašaju kao glavni parametar koji se može suprotstaviti bilo kojoj europskoj državi. U tom smislu one su te koje samo profitiraju od nacionalnih politika štednje. Kako danas bilo koja EU država odgovara na krizu? Tzv. mjerama strogosti. A ko im je s druge strane? Multinacionalne kompanije koje se gotovo ni na koji način ne moraju referirati na lokalni nacionalni okvir. Šta su posljedice toga? Posljedice su smanjivanje investicija u obrazovanje, univerziteti su u strašnoj krizi, sistem zdravstvene zaštite je pred kolapsom (to se dešava u SAD, ali i u Europi), tu su problemi sa transportnom infrastrukturom itd. Tu je lako uočljivo, kao što sam kazao, da se radi o klasičnom antibiznisu.

Šta mislite o obnovi socijalne države? Da li je ona u našim historijskim okolnostima dostatna?

Mislim da se treba iznaći novi model. Socijalna država više nije dostatna. Naprotiv, ona nije dostatna zato što ona samo do određenog momenta može (u vrlo konkretnim okolnostima) krpiti rupe dok pritisak ne izbije u nekoj drugoj cijevi sistema. U tom smislu mi se čini da sadašnji pokušaj da se odgovori na taj način – snažnijim afirmiranjem nekadašnjeg koncepta socijalne države – više očigledno ne daje rezultate. Čak i u Skandinaviji sve manje. Sve dok se dozvoljava da isključivo poslodavci u saradnji sa državom reguliraju odnose sa radnicima, u principu se ne dira taj predatorski kapitalizam i njegova struktura. Radnici se tu i dalje ne pitaju ništa. Oni se ne pitaju ni u kom smislu kao oni koji također treba da preuzmu odgovornost za zajedničku situaciju u kompanijama, društvenom sektoru itd. I dalje glavni posao vodi država koja hoće da bude socijalna država ali isključivo sa poslodavcima, tj. kapitalistima. Ja nemam nikakav model kojim bih mogao odgovoriti na to zato jer se ne bavim dublje tim pitanjima, ali čini mi se da ovi pokušaji, koliko god da su ranije donijeli dobroga, u budućnosti, sumnjam da bi dali rezultate.

Kakav je Vaš stav po pitanju građanskog uređenja Bosne i Hercegovine?

Mi smo još uvijek u kontekstu tih nekih klasičnih dihotomija koje se stalno zapetljavaju u istu priču odnosa između kolektivnih i individualnih prava. Za razliku od jednog broja ljudi sa kojima se često slažem u našim zajedničkim promišljanjima, nisam u tom političko-ideološkom smislu revolucionaran nego evolucionaran. Više sam za evoluciju nego revoluciju bosanskohercegovačkog društva.

Ovdje je historijski kontekst zaista bitan. U bosanskohercegovačkom društvu, pogotovo njegovom političkom segmentu imamo strašno veliku hipoteku prethodnih političkih uređenja, naročito od austro-ugarskog perioda uređenja države pa nadalje. Mislim da je dovoljno pripomenuti da je prvi parlament BiH 1910. nakon Štatutalegitimirao religijske velikodostojnike kao državne službenike, odnosno parlamentarce po službenoj dužnosti koji su imali samo jedan zadatak, da brane kolektivno utemeljenje i reprezentaciju klasičnog političkog spektra. Postojale su i političke partije ali je ugrađen mehanizam u politički sistem kroz religijske službenike koji su trebali, uvjetno rečeno, dati političku artikulaciju političkog kolektiviteta u tom periodu. Naročito jer u tom periodu nismo pravili razliku između konfesionalnih i etno-nacionalnih identiteta. Međutim, ono što mi strašno smeta jeste to kako imamo kratko političko pamćenje. Podsjetit ću vas na 1990. i 1991. godinu u osvit prvih višestranačkih izbora u BiH. Naprosto je fascinantno da se ljudi ne sjećaju da su prvi višestranački izbori u BiH organizirani po principu „jedan čovjek – jedan glas“. Šta smo dobili kao politički reprezent u predsjedništvu i u vladajućim dominantnim političkim pozicijama? Nacionalne stranke i/ili narodne stranke. I tada su većinu glasova uzeli SDA, HDZ i SDS – po principu „jedan čovjek – jedan glas“. Sve to bez ikakve intervencije u politički sistem zaštite nacionalnih i kolektivnih prava. Što je u principu demokratsko pravo građana da biraju kako hoće. Kad kažem građanski princip ja pokušavam da kažem da on ne smije biti diskriminirajući. U BiH današnja rezultanta, koliko god to nekome zvučalo kao banalno lamentiranje, diskriminira jedan veliki broj ljudi da biraju i da budu birani. Ja naprosto ne mogu da pređem preko te činjenice. To je jednostavno civilizacijska norma. Kakav će rezultat političke borbe u BiH biti i zbog čega postoje neki strahovi od majoriziranja (pritom ovdje uopće ne ciljam na jednu od etničkih grupa) je drugo pitanje. Postoje neki drugi mehanizmi kojima se može intervenirati da se eventualno preglasavanje ili nadglasavanje spriječi. Ali u klasičnom demokratskom činu glasanja, vi unaprijed, što se pokazalo od Daytona, zapravo sprječavate da se ova država u političkom smislu mijenja. Bez radikalne izmjene izbornog zakona, ja ne vidim da ćemo mi izaći iz ovog konsocijalnog tipa demokratije. U tom smislu, građanski princip je za mene princip ne-diskriminacije, i za takav princip se ja zalažem. Sve izvan toga ulazi u sferu političke kalkulacije, politoloških modela demokratije koje mogu imati svoje historijsko utemeljenje negdje drugo. Recimo u Austriji koja je nekad konsocijalno bila uređena, Belgiji itd. ali za BiH su to potpuno irelevantni modeli. BiH treba svoj model.

Nije li pojam građanina i građanske države, ukoliko ga promatramo iz lijeve perspektive, pomalo reduktivan? Reduktivan u smislu da se u obraćanju „građanima“ obraća i tajkunu i siromahu, i eksploatatoru i eksploatiranom te ga se vezuje uz postojeći pravni sistem koji je već legitimirao dosadašnji ekonomski status quo?

Ja se slažem sa Vama, ali s tom argumentacijom ćemo završiti kod Churchilla koji je rekao da je demokracija najmanje loš model od svih drugih. Ostavimo to po strani, ja želim kazati da kod ovako kompleksnog političkog sistema koji imamo i ovako specifične situaciju koju imamo moramo iznaći poseban bosanskohercegovački model za to. Copy-paste varijante koje smo probavali, međunarodni intervencionizam, dogovaranje naroda koje smo probavali su nas evidentno doveli tu gdje jesmo. Stoga je važan iskorak da pokušamo nešto drugo. Kad sam rekao da nisam zaljubljenik historijskih mitologija i mitomanija – nisam, ali se pokazalo da je u ovoj relativno novijoj povijesti BiH najzreliji i najproduktivniji, najbolje artikuliran model koji nije mit za artikulaciju društvenog i političkog života bio ni – ni – ni, i – i – i. Mislim da od ZAVNOBIH-a i 1943. nismo dalje otišli u našim promišljanjima.

Kako komentirate fenomen apolitičnosti kod nas? Kada se govori o apolitičnosti u našem društvu, uglavnom se govori o apolitičnosti mladih, međutim, ta apolitičnost nije vezana isključivo za mlade. Naprotiv, i zrelije generacije za sebe često kažu kako ih politika ne zanima. O čemu se tu zapravo radi? Radi li se tu o trijumfu ideologije vladajuće klase kojoj ta apolitičnost odgovara zbog zadržavanja statusa quo ili je možda riječ o nečemu drugom?

Tu bismo trebali napraviti jednu malu specifičnu digresiju na istraživanja koja su rađena u bivšoj Jugoslaviji, pogotovo od osamdesetih godina prošlog stoljeća i u godinama neposredno nakon raspada Jugoslavije, kojua su radili ozbiljni istraživači. Jedna od tih studija se zove Nacionalizam poslije komunizma, lekcije naučene, odnosno nenaučene u kojoj se vrlo jasno pokazalo da je jedan veliki broj generacija koji je stasao u bivšem režimu (generacije naših roditelja) unazad dvadeset godina u osvit rata u BiH bio u punoj intelektualnoj snazi te da su donosili ključne odluke po mnogim pitanjima. Pokazalo se da je jedna od negativnih rezultanti bivšeg režima bila frustriranost politikom. U kom smislu? U smislu da su, uvjetno rečeno, autoritarni mentaliteti koji su u principu bili rezultati prethodnih patrijarhalnih uređenja, odnosa u porodici, neriješenih nacionalnih pitanja i međunacionalnih odnosa od Drugog svjetskog rata pa naovamo stvorili jedan vrlo specifičan socijalni konformizam, a zapravo se radi o dvosjeklom maču od kojega smo imali velike benefite; socijalna država, zdravstvo, školstvo, posao itd. S druge strane je proizveo jednu vrstu socijalnog konformizma u kombinaciji sa autoritarnim mentalitetom te proizveo jednu submisivnost prema politici i vladajućim strukturama, bile one bivše socijalističkog tipa, bile one etno-nacionalnog tipa. Stoga je između ostalog bio moguć taj brzi transfer od bivših komunista u osvećene etno-nacionaliste. Ljudi se ponekad na ispijanjima kafa čude kako je moguće da je nekadašnji čelnik bivših komunističkih formacija odjednom postao etno-nacionalist. Zapravo se tu ne radi ni o kakvoj transformaciji, to su ljudi istog mentalnog sklopa. U tom smislu su to ljudi koji su nastavili da se bave politikom na isti način kao što su se na specifičan način bavili ranije. To su politički predatori koji su koristili politički sistem u vrlo konkretne lične interese. Taj autoritarni mentalitet, frustriranost politikom i submisivnost su proizveli to da ljudi danas imaju odium prema politici i svom pozivu da se bave politikom. Ne možete se baviti politikom samo kao političar. Kod nas je, izgleda, politika ostala usko rezervirana samo za političke partije. U tom smislu mi se čini da smo taj socijalni konformizam naslijedili i on je upravo generacijski dobrim dijelom prenese.

Bojim se da se tu radi o specifičnijem konstruktu socijalne psihologije i mislim da tu ima smisla govoriti o mladima i novim generacijama. Ja jedino tu vidim šansu jer oni dozrijevaju u jednom haotičnom društvenom stanju i pritom ne smatram da je to samo negativna stvar. Naprotiv, upravo to mlade rješava stega tradicionalizma u kojima su bivše generacije odrastale i u tom smislu im se otvaraju nove šanse artikulacije novih političkih promišljanja, pravaca i djelovanja. Ja nisam neko ko bi uopće odbacio mlade ljude kao faktor na koji treba računati, naprotiv, na njih treba računati. S tim što im se treba vrlo jasno reći da ta stara mantra „na mladima svijet ostaje“ nije tačna. Na mladima ne ostaje ništa, na mladima ostaje ono za šta se mladi izbore. U tom smislu, te narodne umotvorine „na mladima svijet ostaje“ treba odbaciti, a pogodno tlo, interes za politiku i politička zbivanja je zapravo njihova najveća šansa a ne mana.

Ali apolitičnost nije specifičnost samo našeg političkog prostora. Ljudi su u jednakoj mjeri apolitični i u Europskoj uniji i SAD-u, kao i ovdje.

U principu, globalno gledano, potpuno ste u pravu. Nije to specifičnost samo BiH niti regije nego je to jedan mnogo širi i veći fenomen. S tim što se kod uređenijih demokratija to uglavnom gleda samo na principu izlaznosti na izborima. Međutim, pokazat će se da se u uređenijim i manje uređenijim demokratijama ne radi samo o tom institutu demokratije nego se radi o onome šta se dešava između zaokruživanja listića između dvaju izbora.

Teoretičari poput Alaina Badioua kažu kako su izbori zamka za budale, da ne treba izlaziti na njih te da trebamo promisliti i osmisliti (nove i drugačije) vanparlamentarne oblike političke borbe. Šta Vi mislite o načinima vanparlamentarne borbe? Kako ju artikulirati?

Vanparlamentarni oblici borbe su potrebniji više nego ikada. I kod nas i vani. Ne znam zašto smo se uljuljkali u taj institut demokratskih izbora kao jedinog legitimirajućeg elementa politike. To naravno ima opravdanje kod onih koji imaju najviše koristi od toga. A to je ta sprega državno-financiranog kapitalizma i multinacionalnih korporacija koje drže monopol nad sredstvima za proizvodnju. Ja ću vam odgovoriti iz onoga što je meni najbliže. To je ono pitanje koje podrazumijeva kako drugi institucionalni oblici organizacije života funkcioniraju a nisu nužno u simbiozi sa državnim poluautonomnim poljima. Objektivno rečeno, u modernom shvatanju društva i politike, religijske zajednice su drugo autonomno polje koje je najbliže po svojoj snazi djelovanju države i državno sponzoriranim stvarima i multinacinoalnim kompanijama. Ono što ja mislim da je tačka dodira vaninstitucionalnog djelovanja (jer po definiciji religijske zajednice kad su organizirana religija moraju djelovati vaninstitucionalno u smislu van-države) je povratak klasnom pitanju. Ovdje ne mislim na pojeftinjenje Marxove teze nego na ono što je zaista dodirna tačka ljudima koji imaju tako pluralne identitete, koji ne moraju nužno naći svoj politički izraz u političkom spektru, tipa: ljevičar sam, radikalni sam ljevičar, anarhist, liberal, ili desnica… do onih ljudi koji imaju svoj religijski ili ateistički svjetonazor. Njima je klasno pitanje ostalo jedina dodirna tačka. Iz kojeg razloga i zašto je ta vrsta solidarnosti prokužena, odbačena ili prezrena u postjugoslavenskom prostoru, meni naprosto nije jasno. Ali ako pogledate vani šta se dešava, vidjet ćete da takva vrsta solidarnosti postaje sve jača.

U BiH vidimo jaku desnu solidarnost, lijeve solidarnosti nema nigdje. I ta desna solidarnost od Hrvatske, preko BiH i Srbije funkcionira sa religijskim zajednicama besprijekorno. A vani ćete naći milion primjera gdje imate vrlo jaku lijevo utemeljenu solidarnost. Sad pogledajte koja se tu pitanja još otvaraju: pitanje porodičnog zakona (radikalna redefinicija institucije braka), pitanje prava žena i jednakih plaća, pitanje obespravljenih radnika kroz tajkunizaciju, kroz propadanje firmi, kroz neuvezane radne staževe, itd. To su pitanja na kojima religijske zajednice u regiji sa lijevim političkim spektrom moraju graditi tzv. lijevu solidarnost jer je to tačka dodira. Povratak klasnom pitanju je jedinstvena tačka za gradnju lijeve solidarnosti.

Ono što meni naročito smeta kod onih koji se nastoje prikazati kao reprezenti lijevog političkog spektra u BiH je da oni glasače plaše desnim političkim spektrom i narodnim strankama. Ne uzimaju ih kao ozbiljne protivnike, ne uzimaju ih kao one koji su u potpunosti ušli na njihov tradicionalni teren i vrlo djelatno rade, i to ne samo u osvit izbora. Dok će ovi drugi ostati na poziciji kako je strašno biti nacionalist, kako je strašno biti fašist, kako su to retrogradne ideje i nastaviti plašiti ljude time. Sve što mogu da kažu je da je to neki bauk kojeg se treba bojati. Građane treba prestati plašiti tim pitanjima i zaista radikalnu desnicu i radikalni centar shvatiti kao ozbiljnog političkog protivnika, jer to oni jesu. Do sada, primjera radi, socijaldemokrati njih uopće nisu smatrali za ozbiljnog političkog protivnika i zbog toga su trijumfalno gubili na svim dosadašnjim izborima.

I druga stvar, što ne smijemo zaboraviti je ono što zovemo famoznim civilnim društvom. Građanske stranke, koje su također imale – i imaju svoje reprezentante u parlamentu su u potpunosti vanparlamentarni život prepustili civilnom društvu i odjednom se našli u šoku da civilno društvo može biti i desno. Pa naravno da može, itekako može biti desno. I šta se dešava? U Srbiji i BiH i Hrvatskoj zapravo imate diktaturu takozvanog „necivilnog“ društva koje je krajnje desno. I sad se oni odjednom tome čude.

Mnogi će ustvrditi da su današnje generacije konzervativnije od generacija svojih roditelja. Kako komentirate sveprisutni konzervativizam u našem društvu?

Nakon Drugog svjetskog rata mi smo napravili jedan iznimno važan i bitan civilizacijski iskorak. Pritom govorim o pravima žena, od glasanja, prava na izbore, participaciju u političkom životu. Stekli smo neku vrstu političke uljudbe koja je antitradicionalistička u svakom smislu. Šta se sad dešava od devedesetih godina pa naovamo? Pod krinkom zaštite obiteljskih vrijednosti, pod krinkom obrane pada javnog morala pokušavaju se revitalizirati ti necivilizacijski retrogradni procesi koji skaču u obranu tradicionalizma i tzv. tradicionalnih kulturnih vrijednosti. Iskreno rečeno, to mi se gadi. Iz prostog razloga što je to jedan krajnje licemjerni moralni stav koji je u etičkom smislu neobranjiv – iz principa jednakosti. Licemjeran je zato što se na bezbroj načina pokazalo da ti koji su najveći zagovornici tradicionalizma su njihovi najveći kršitelji u svakodnevnom životu. U toj perspektivi, ono što je meni bilo konsternirajuće u Hrvatskoj je svojevremeno bio (i još uvijek je) pokret U ime obitelji i čitava ta histerija oko legitimizacije istospolnih brakova koja je bila vanlogički utemeljena. Taj pokret se javno zalaže da se brak ustavom definira kao zajednica muškarca i žene, što on već jeste. Oni se zalažu za ono što već stoji u ustavu, nevjerovatno! Niko to nije dovodio u pitanje, to je već ustavna norma. I oni zahtijevaju da se ustavno normira ono što je već ustavno normirano. To je ta vrsta logičke inkonzistencije. O nekim drugim vrstama tradicionalizma bi se dalo govoriti na različite načine. Gledajući iskustvo nekih drugih društava, što Europe što dijelom SAD-a može se vidjeti da mi ne bismo trebali biti niti pretjerano sretni, ali ni pretjerano nesretni gledajući s obzirom kuda stvari mogu ići.

Danas se u javnom prostoru (pogotovo od revizionista) mogu čuti riječi osude „svih totalitarnih režima – i lijevih i desnih“ (referirajući se na jugoslavenski samoupravni socijalistički model). S tim u vezi pitao bih Vas kao sociologa, mislite li da je u Jugoslaviji bilo totalitarizma?

U ovom jednim dijelom nepreciznom znanstvenom diskursu, pogotovo u društvenim i humanističkim naukama često se taj termin koristi pa se hoće kazati da je bivša Jugoslavija bila soft totalitarizam u odnosu na hard totalitarizam sovjetskog tipa. To u određenom smislu može biti korisna paradigma da pokuša objasniti neke od procesa u političkom donošenju odluka: jednopartijski sistem i diktatura. Po meni to nije bio totalitarizam jer totalitarizam u društvenom smislu podrazumijeva totalitarni odnos prema svim segmentima društva. Međutim, postoji jedna druga, po meni veoma interesantna stvar. Pokušaj izjednačavanja „lijevog i desnog totalitarizma“ je klasična misaona aporija kad imate izbor između za i protiv, tada vi nemate nikakav izbor. Jer između za i protiv imate koliko hoćete toga „između“. Uslovno rečeno, ovdje moramo biti zaista partikularni. Neobranjiva je teza da je bivši jugoslavenski režim bio totalitarni režim. Ako pogledate samo razvoj društvenih odnosa u jugoslavenskom socijalizmu, afirmacije i emancipacije ljudi te načina na koji su prije toga ljudi živjeli i načinom života koji su imali kasnije vidjet ćete da to zapravo nije bio onaj model, recimo Enver Hodžine Albanije. Pogledajte samo ko su bili habitualni protivnici tog režima. Oni su imali naravno limitiran politički izraz u javnom životu, ali su postojali recimo Proljećari, srpski disidenti itd.

Drugi zanimljiv aspekt je odnos prema religijskim zajednicama u Jugoslaviji koje jesu neposredno nakon rata imale jedan ozbiljan problem u prve dvije petoljetke, od 1948-1952 i od 1952-1957 kada je situacija bila ozbiljna, ali kasnije se odnosi drastično relaksiraju po tom pitanju. Otvaraju se religijske osnovne i srednje škole, teološki fakulteti, izlazi religijska štampa itd. Oni su, uzgred rečeno, uvijek habitualno bili neprijatelj tog režima. Tako da bi u tom smislu mogli govoriti o jednoj specifičnoj vrsti društvenog uređenja koje je imalo svoje tendencije ka načinu totalitarnog mišljenja, ali ni blizu kao što je to bilo negdje drugo.

Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma kada govori o totalitarističkoj praksi, kao postojeće totalitarizme označila je Hitlerov naci-fašistički režim te tek jedan period Staljinovog Sovjetskog Saveza.

Upravo tako. Hannah Arendt daje jednu definiciju koja je meni poprilično prihvatljiva. Ona kaže da je takva vrsta totalitarne ideologije kombinacija poluistina i divljih praznovjerja. To je jedna jako interesantna mješavina u kojima ta totalitarna ideologija pokušava da se nametne na takav način da pokušava eliminirati svaku drugu vrstu mišljenja. Naravno i fizičkom eliminacijom. Zašto ona Staljina dovodi u taj kontekst? Pa zbog čistki i gulaga. To jeste bio taj element, ali ako uzmete kontekst izuzev ta dva ekstremna tipa vi to nećete naći kao državno sponzoriran projekt u nekim drugim zajednicama uključujući i bivšu Jugoslaviju. U tom smislu mi se čini jasna demarkaciona linija.

U knjizi Za naciju i Boga tematizirate koncept religijskog nacionalizma. Možete li detaljnije govoriti o tome, šta taj religijski nacionalizam podrazumijeva?

Ono što sam ja tada pokušao uvidjeti je to kako je bila moguća ta politička simbioza između novih etno-nacionalnih elita i religijskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije – ali ne samo Jugoslavije – kao novi politički izraz. Ono što je samo po sebi bilo problematično od početka je sama sintagma „religijski nacionalizam“. Veliki broj mojih kolega koji se bave tom oblašću smatraju da je to jedna vrsta oksimorona. Pogotovo kod monoteističkih religija koje su univerzalnog karaktera. Međutim, ono što je bio moj pokušaj jeste pokušaj da se razvije disciplina koju zovem politička sociologija religije koja zapravo to gleda kao politički izraz specifičnog društvenog konteksta. I doista, kod je nas religijski nacionalizam postsekularan. O čemu se tu radi? Mi zapravo sekularizaciju u klasičnom sociološkom smislu nikada nismo ni živjeli. Ona je imala svoj autentičan izraz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća i bila je državno sponzorirana. Samim tim, ona nije autentično izrastala u kontekstu odnosa prema religiji u javnom prostoru nego je bila državno sponzorirana. Ne govorim tu o slobodi religijskog svjetonazora nego o teologijama i njihovim javnim ulogama. Prije ju nisu imali. Danas je obratno, religije od devedesetih pa naovamo imaju izuzetno značajnu ulogu. Ljudi su bili razočarani sekularnim nacionalizmima dvadesetog stoljeća i tražila se vrlo ozbiljna uronjenost u kolektivni identitet zbog raznih specifičnosti; država se raspala, ne postoje osnovni mehanizmi ideološkog narativa koji će održati zajednicu na okupu i onda se dešava da etno-nacionalne elite i religijski rezonirane politike dolaze u simbiozu da legitimiraju novi poredak. Međutim, on u religijsko-teološkom smislu nema ništa religijsko. Naprotiv, pozajmljuju se koncepti iz religije i prevode u politički jezik. I šta se onda dešava? Dešava se to da danas doista imamo situaciju u kojoj većina ljudi ne pravi principijelnu razliku između svojih religijskih i nacionalnih identiteta. Oni se međusobno koriste kako kome odgovara. Svaki Hrvat je katolik, svaki Srbin je pravoslavac, svaki Bošnjak je musliman. Što naravno nije tačno. Ali zbog toga, religijski nacionalizam je idealan naziv za takvu vrstu izraza.

U tom smislu imamo redukciju religijskog identiteta na partikularnu etno-nacionalnu grupu. Druga stvar, etno-nacionalni lideri to jako dobro koriste za mobilizaciju – i još bitnije za demobilizaciju kad su na vlasti. Oni to koriste u svrhu demobilizacije, da se ljudi ne bi mobilizirali po političkim pitanjima, da ruše politički sistem. Umjesto toga im se kaže: šuti i trpi. I treća stvar, najlakše je na osnovu religijske diferencije specifice praviti razliku u ovom etno-nacionalnom smislu između naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Vrlo je lako objasniti šta nisi nego afirmirati svoj etno-nacionalni identitet. To je taj izraz religijskog nacionalizma koji je naravno ekskluzivan, koji je kolektivistički, koji zapravo ne pridaje nikakvu pažnju individualnim identitetima i koji je zatvoren prema drugom i drugačijem. Što samo po sebi podrazumijeva prelazak iz političkog demosa u etno-nacionalni demos koji je partikularan. U tom smislu, religijski nacionalizmi su odigrali jednu vrlo bitnu ulogu u legitimiranju ove situacije koju danas imamo.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close