Odrastao sam u tradicionalističkom i konzervativnom ambijentu Bosne i Hercegovine, kojim su dominirali – gle, čuda! – HDZ i Katolička crkva. Odrastajući uz Crkvu, upoznao sam mnogo divnih i svetih ljudi, ali i onih koji bi u nekoj suvremenoj verziji Danteova “Pakla” imali osigurana mjesta u nekom od elitnijih krugova pakla.
Budući da sam u svojim ranijim fazama bio poprilično introvertiran i povučen, skoro svaku sekundu svojeg slobodnog vremena provodio bih u knjižnicama iščitavajući sve što bi mi došlo pod ruku. Već sam tad bio svjestan da je svaka knjiga dar i jedno specifično putovanje u jedan neotkriveni svijet. Pored knjiga, oduvijek su me fascinirali ljudi. I njihovi potezi.
Prije nekoliko dana društvenim su se mrežama proširile fotografije poljskog svećenika iz Gdanjska kako se nakon nedjeljne mise moli nad spaljenim knjigama, dok pored njega skrušeno stoje ministranti pobožno sklopljenih ručica.
Te fotografije neodoljivo podsjećaju na nacističko spaljivanje “nepoželjnih” knjiga na Opernplatzu u Berlinu godine 1933. ili pak na uklanjanje i uništavanje gotovo 2,8 milijuna nepoželjnih (ćirilicom pisanih) i navodno ideološki štetnih knjiga u Hrvatskoj početkom devedesetih godina sad već prošlog stoljeća.
U ovom libricidu poljskog Voldermorta najtužnije je što su u prvim redovima upravo djeca koja gledaju ovo posrnuće civilizacije i zdravog razuma. Jer, suprotno turbokatoličkom uvjerenju, ovo nije nikakva zaštita i obrana vjere, nego zaluđenost, fundamentalizam i maloumlje.
Spaljivanje knjiga je ideološki motivirana ceremonija uništavanja knjiga i svakog drugog oblika pisane riječi. Profesorica književnosti Rebecca Knuth je mišljenja da je spaljivanje knjiga simboličan akt kojim se želi uništiti neprijatelj i njegovo vjerovanje. U svojim istraživanjima došla je do zaključka da spaljivanje knjiga nije tek izolirani barbarski čin, nego dio unaprijed smišljenog plana uništavanja jedne kulture i načina razmišljanja.
Ovo je otvoreni poziv i poljski putokaz mladim naraštajima da sve ono što je drugačije i nepoznato treba biti uništeno. I da ne smiješ čitati što ti padne na um. Katolička crkva u Poljskoj kao da želi zadržati monopol na bajke pa nemilosrdno uništava konkurenciju. Spavate li mirno, braćo Grimm i Hansu Christianu Andersenu? No povijest nam svjedoči da okupljanja stada nema bez “vanjskog neprijatelja”. Ako ga već nema, onda ga je potrebno izmisliti. Pa bio to i Harry Potter.
U posljednje se vrijeme može primijetiti kako je upravo “katolička” Poljska mokri san prosječnog hrvatskog suverenista i konzervativnog katolika. Ono o čemu dio Hrvata (i katolika) mašta, poljski fundamentalisti marljivo provode u djelo. No i Hrvati imaju svoje konje za trku.
U utorak sam dobio poziv na “svjedočanstvo vjere” osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, koji je zagrebačkim studentima u dvorani kina Forum u Studentskom domu “Stjepan Radić” na Savi, u organizaciji Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata i Studentskog pastorala, govorio na temu “Bog iza rešetaka”. Da odmah u startu bude jasno, Dario Kordić je odslužio svoju kaznu i ima legitimno pravo držati predavanja o čemu god želi.
Iako je teško donositi jednoznačne sudove, mišljenja sam da je ovo “svjedočanstvo vjere” u startu ispolitizirano. Za sve one koji možda ne znaju, Ahmići su malo selo u srednjoj Bosni u kojemu su specijalne postrojbe HVO-a 16. travnja 1993. godine svirepo ubile najmanje 103 bošnjačkih civila, među kojima je bilo 32 žena i djece.
Prema izvještaju svjedoka i navedenim dokazima, Kordić nije nikoga ubio u Ahmićima, ali su spomenuto krvoproliće počinili njegovi vojnici, za koje je on vojno-politički bio odgovoran, što je i Haški sud potvrdio presudom i osudio Kordića na 25 godina zatvora.
Ne bi me čudilo da je Dario Kordić u zatvoru otkrio svoju duhovno-religijsku dimenziju. Ne bi bio ni prvi ni posljednji. No ne mogu se oteti dojmu da ga Katolička crkva previše iskorištava te da oni s Kordićem okolo paradiraju i nemaju previše čiste namjere. Sergej Županić je prošle godine za Express napisao kako Dario Kordić “sebe vidi kao mučenika koji je robijao samo zato što je odbio biti robom, a ne zbog ubijanja više od 100 ljudi”.
Da stvar bude još zanimljivija, Kordić trenutačno privodi kraju svoj filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i potajno se nada ređenju za đakona Rimokatoličke crkve. Koliko se god trudio od svega toga pobjeći, život Darija Kordića je obilježen ubojstvom nevinih ljudi u Ahmićima. Iako, naravno, svatko ima pravo birati temu o kojoj će govoriti, umjesto o “Bogu iza rešetaka”, uvjeren sam da bi mnoge više zanimalo što to Kordić ima reći o “Bogu u Ahmićima”, odnosno o Bogu u liku ubijene tromjesečne bebe u spomenutim Ahmićima.
Ovdje je riječ zapravo o osramoćenoj i antiteističkoj verziji monoteističkog Boga kojega su u posljednjem ratu svojatali i jedni i drugi i treći te uvjeravali mnoge (a pogotovo sebe) da je ta perverzno iskorištena “viša sila” na njihovoj strani.
Ne zanima me Kordićev “Bog iza rešetaka”. Predugo smo slušali tome.
Mene zanima “hrvatski Bog” tijekom bestijalnog razapinjanja djece u Ahmićima. Isto kao što me zanima i “bošnjački Alah”, u ime kojega su mudžahedini i lokalni muslimani rezali glave “nevjernicima”. Zanima me i “pravoslavni Bog” koji, navodno, bdije nad “blagoslovljenim i posvećenim” JNA tenkom dok ovaj gazi malog crvenog Fiću u Osijeku u lipnju 1991. godine. Spominjati Boga u takvom kontekstu bez trunka kajanja i traženja oprosta je ruganje žrtvama i blasfemija par excellence.
Zahvaljujući svim tim ratnim i blasfemičnim zloupotrebama Boga i religije, Bog na području zapadnog Balkana je mrtav. Balkanski mrtvi Bog može uskrsnuti tek onda kad ponizno priznamo zločine počinjene u ime “naših” nacionalističkih ideologija i zatražimo oprost. Naravno, oni kojih se ovo tiče će u startu odbaciti ove riječi nekoga tko, prema njihovim shvaćanjima, “ne voli Hrvatsku i Crkvu te ne vjeruje u Boga”.
Tu im čak dajem za pravo. U njihova Boga odbijam vjerovati, a od njihove Crkve i Hrvatske prolaze me trnci.
(SB)
