INTERVJU Prof. dr. Esad Zgodić, politolog i filozo
Da su bar naši pseudolideri inteligentniji demagozi, nekako bi se mogli i podnositi
Prof. dr. Esad Zgodić odnedavno je penzioner. No, na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je predavao opću politologiju i historiju socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini, gotovo je svakodnevno. Nijedan fakultet na svijetu ne bi se odrekao ovako vrsnog teoretičara politike i filozofa koji se desetljećima bavio ključnim pitanjima naše društvene zbilje.
Početkom sedmice u Sarajevu je, upravo na njegovom matičnom fakultetu, održan naučni kolegij „Rukopisi Esada Zgodića i savremene nauke u politici“, na kojem su domaći i naučnici iz inozemstva govorili o bosanskoj političkoj filozofiji u djelima dr. Zgodića, otvorena su pitanja razumijevanja i shvatanja BiH, govorilo se o metaforama u politici…
BiH bi postojala i kad joj se ne bi pripisivale mesijanske svrhe
Kad pogledamo unatrag, čini se da je bosanska politička filozofija zapravo u fokusu Vašega djela. No, kad sažmemo ovo što živimo danas, možemo li uopće govoriti o toj temi – Bosna i politika i filozofija?
– Ovdje nije riječ o filozofiranju o Bosni. Riječ je o traganju za onim što nazivam logos povijesnog bivstvovanja Bosne, a taj logos govori o unutrašnjim vrijednostima i načinu egzistencije i ljudima koji su osigurali da BiH očuva svoj historijski, teritorijalni, kulturno duhovni, pravni i politički individualitet. Imala je zapravo Bosna kroz svoju višestoljetnu historiju sve pretpostavke da nestane i da se utopi u šire imperijalne tvorevine koje su upravljale njenim bivstvovanjem. S druge strane, uvijek su postojale i unutarbosanske silnice koje su radile na destrukciji njenog identiteta i individualiteta. Upravo je to taj logos, o kojem govorim, a njegovu bit čine silnice suegzistencije između bh. subidentiteta kakvi su npr. religijski, regionalni, etnički….
Šta onda znači prepoznati filozofiju Bosne?
– Znači prepoznati sile okupljanja, sabiranja, sažimanja, koje omogućavaju očuvanje BiH kao neuništivog historijskog entiteta. Sile divergencije, naravno, djeluju razarajuće i danas. No, postoje i u određenim bošnjačkim intelektualnim krugovima naracije koje možda i nesvjesno dovode u pitanje imanentnu logiku bosanske egzistencije. Uzmimo, naprimjer, priče o tome da je smisao bivstvovanja BiH da bude most između Istoka i Zapada. To su, prema mom mišljenju, implicite protivbosanske priče.
Zašto?
– Po tim naracijama slijedi da BiH egzistira samo kao instrumentalna stvarnost čije je jedino poslanje neki izvanjski cilj. Ja stojim na stanovištu da BiH egzistira sama po sebi, po svojoj unutarnjoj logici, a bila bi takva i kada joj se ne bi pripisivale mesijanske svrhe, a jednu od takvih njoj su pripisivali i komunisti.
Tako ispada da je i danas u percepciji Bosna samo instrument, koji treba poslužiti drugima, da nema vlastitu svrhu…
– To govori da postoji temeljit raskorak između političkih i intelektualnih elita i samosvijesti bosanskog naroda. Bosanci i Hercegovci nikad se nisu odrekli svog identiteta, mada su mogli u raznim historijskim odnosima da se turciziraju, mađariziraju, kroatiziraju, germaniziraju…
Uvijek su Bosanci i Hercegovci osjećali i znali da su nešto za sebe i nešto posebno. Na tlu raskoraka o kojem govorim određeni elitni krugovi danas ne razumiju postojanost te bosanske samosvijesti i onda joj imputiraju strana mesijanska poslanja.
Neki ljudi iz vrha SDA uvjeravaju nas da ne vjerujemo vlastitoj patnji
Ko danas, profesore, vlada Bosnom i Hercegovinom?
– Bosnom vlada, prije svega, anarhija s degradiranom pravnom državom. Bosnom vlada otuđena, ohola, drska, surova etnokratija, patološki opsjednuta htijenjem novca i moći. Bosnom vlada siromaštvo, nesigurnost i dekadencija svih temeljnih vrijednosti jednog normalnog društva i jedne liberalne i demokratske političke zajednice. Kad govorimo ovdje o bespravnim upraviteljima ili vladarima Bosnom, ne treba izgubiti iz vida indirektni utjecaj određenih država koje se oslanjaju na unutarbosanskohercegovačke trabante.
Bosnom, dakle, najmanje vlada demos, pa je otuda etnokratsko pozivanje na narodnu volju i na legitimiranje vlastite moći pomoću te volje jedna bezobrazna i idiotska demagogija. Da su bar naši etnokrati ili pseudolideri inteligentniji demagozi, nekako bi se mogli i podnositi. Ali, kada se, naprimjer, neki ljudi iz vrhova SDA, a čine to u posljednje vrijeme, Bosnu i Hercegovinu usude čak i proglasiti liderom na prostorima jugoistočne Evrope, onda takve proklamacije samo mogu da proizvedu očaj. Oni nas uvjeravaju da ne vjerujemo vlastitoj patnji, da sumnjamo u vlastitu nesreću, da smo skeptični prema tegobnim neizvjesnostima u kojima živimo…
Moguće da će Vam ovo pitanje zvučati i naivno, ali jeste li nakon brutalnog rata, kao građanin, ali i kao profesor s jakim teoretskim iskustvom u politici, mogli i pretpostaviti da će biti ovako?
– Ja ne bježim od svoga stava kojeg već duže vremena zastupam – svaki politički poredak, koji nastaje na nečemu što sam nazvao utemeljujuće ubistvo, dakle ubistvima koja omogućavaju konstituiranje novog političkog režima, nužno za duže vrijeme mora nositi teške ožiljke svog patološkog porijekla.
Koliko traje to duže vrijeme o kojem govorite, do kada ćemo nositi te teške ožiljke?
– Dok se to utemeljujuće ubistvo ili ne zaboravi ili rane ne zacijele. Utemeljujuće ubistvo može da se odnosi na ubistvo ličnosti, kakve su Čaušesku, Gadafi, Sadam, Stambolić, Đinđić… Ali utemeljujuće ubistvo s kojim se stvara novi društveni i politički poredak može biti ubistvo cijelih naroda, kako se to desilo u ratu protiv Bosne i Hercegovine.
Uz to, poredak u BiH nastao nakon prvih izbora nije nastao na zdravim temeljima. Prvi izbori nisu bili ni slobodni, jer su bili zasnovani na produkciji masovnog straha, a u strahu ljudi ne mogu slobodno misliti ni odlučivati. Nisu bili ni demokratski, jer su bili zasnovani na iracionalnim mobilizacijama populusa, a nisu bili ni fer jer su u velikoj mjeri rezultati tih izbora falsificirani. Prema tome, ožiljci patološkog izvora sadašnjeg etnokratskog režima vladavine nisu mogli biti jednostavno izbrisani.
I šta nam sad preostaje – da sjedimo i čekamo da rane zacijele ili?
– Ne! Da bi se ubrzali procesi zacjeljivanja bolnih tragova porijekla etnokratije nužna je, kao i u medicini, intervencija osviještenog, aktivnog prosvijećenog obrazovanog građanstva i civilnog društva. Nisam pristalica lamentacije nad našom stvarnošću, ne slijedim nikakvu logiku fatalizma spram zbilje, ne vjerujem u sudbinu koja nas oblikuje. Naprotiv! Historija nije ličnost, da bi nekom svojom vlastitom voljom upravljala ljudskim životima. Samo ljudi, konkretni pojedinci imaju misao, volju, razlog…
Zato vjerujem da se s vremenom može pojaviti na našim prostorima jedan novi politički aktivitet koji će postepeno amortizirati moć etnokratije i na koncu je marginalizirati, a građanima pomoći da se oslobode od zaluđivanja onim što im propovijedaju neobrazovani i poluinteligentni demagozi različitih etnokratskih grupacija.
Jednostavno rečeno, vjerujete zapravo u nove, druge, neiskorištene političke potencijale, grupe, pojedince. Oni postoje?
– S Hegelom znamo da Minevrina sova mudrosti polijeće kasno u noć. Sa Marksom znamo da krtica svjetskog uma ili društvenih promjena ruje u podzemlju polako, strpljivo, ali ruje. Vjerujem da takva krtica postoji ispod ove zaglušujuće vreve etnokratskih zavođenja i pojavnih političkih procesa.
I otkrijte nam sad, ko je krtica?
– Ne može se egzaktno odgovoriti budući da krtice djeluju u nevidljivim prostorima. One djeluju po logici same svjetske povijesti koja, bez obzira na slom istočnjačkog socijalizma, nije anahronizirala ideju emancipacije svih ljudi i htijenja slobode i pravde za sve ljude.
Ne znamo ko su akteri nadolazeće povijesti. Promjene se mogu dogoditi na tlu sukoba generacija. A o toj vrsti društvenih i političkih sukoba se u politologiji i sociologiji ne govori ili se ništa ne zna.
Ne znam onda hoćete li se složiti da je za nas jedini, najbolji, najbezbolniji put do rješavanja problema (ne svih) koje imamo zapravo taj put u Evropsku uniju. Ako ništa, važe druga pravila.
– Kad bismo mi ušli u EU dobili bismo neprocjenjivu vrijednost, koju ja vidim u uvođenju evropskog zakonodavstva. To bi dokinulo sva naša etnokratska, parohijalna, kantonalna, entitetska, općinska i druga prava. To ujednačavanje pravnog poretka bi predstavljalo ključnu dimenziju oblikovanja stvarno pravne države u BiH. U EU nema pravne anarhije, lokalizma. To znači da bi instaliranje uniformnog pravnog režima EU anuliralo ovu našu etnokratsku opsesiju da svaka teritorijalna zajednica ima neke specijalne propise, zakone…
Mislim da su toga i svjesni ovi koji vladaju nama?
– To instaliranje evropskog zakonodavstva je najveća tekovina EU. A budući da etnokrati znaju za tu konsekvencu ulaska u EU, oni vjerovatno i zbog toga blokiraju, usporavaju političke procese koji bi nas ubrzano odveli u evropsku zajednicu država. Ja EU, naravno, ne idealiziram i pripadam kritičarima eurokoncentrizma, pogotovo u sferi kulture.
Ljevica je politička kultura, svjetonazor, način mišljenja, stil života<
Neke kolege vole Vas nazvati „SDP-ovac od glave do pete“. No, šta je ljevica danas u BiH? Ko su bh. ljevičari…
– Kad govorim o ljevici, ja najmanje mislim na njenu ideologiju. Pod ljevicom mislim na političku kulturu, svjetonazor, način mišljenja, stil života. Treba uvijek imati u vidu jednu tegobnu činjenicu – ne postoji u Evropi država u kojoj je teže i kompliciranije očuvati lijevo mišljenje i djelovati s pozicija modernizirane ljevice kao što je to teško u BiH.
Zašto?
– Zato što je već decenijama dominirajući diskurs vladajućih uvjerenja okupljen oko etnocentrizma, nacionalizma, oko začuđujuće patološke opsesije teritorijem i teritorijalizacijom nacionalnog života. Dominirajuća vrijednosna orijentacija na našim prostorima povezana je sa, zapravo, rješavanjem problema koji pripadaju pretpolitičkim problemima koje su druge države riješile prije 150 godina.
Temeljna teškoća lijevog mišljenja je to što, s jedne strane, nema oslonca u građanskoj samosvijesti, a, s druge, teškoće ljevice socijaldemokratskog tipa dolaze i zato jer je izgubila senzitivnost za mišljenje stvarnosti u klasnom diskursu.
Govorio sam mojim socijaldemokratima, dok god SDP BiH u svoj javni vokabular i svoj javni govor ne vrati upotrebu izraza i pojmova kao što su radnička klasa, najamni rad, eksploatacija rada i radništva dotle će naša partija biti prikraćena za istinsko razumijevanje svih nesreća i nepravdi koje donosi ovaj postsocijalistički i predatorski kapitalizam.
Prisajedinjenje ljevice
Kakav koncept zajedništva, sjedinjenja, ujedinjenja ljevice Vi priželjkujete?
– Ja podržavam koncept prisajedinjenja. Po modelu kako su se svojevremeno ujedinili SDP i bivši UBSD Selima Bešlagića!
Njemačka može zatražiti da Srbija digne ruke od BiH
– Sve je poznato o velikosrpskom i velikohrvatskom državnom nacionalizmu. Pouzdano znam da je BiH nesavladiva i zagonetna bolna kost u grlu tih nacionalizama, koji uporno, ne naučivši ništa iz tragične historije, haluciniraju o podjeli i nestanku BiH i njenom utapljanju u srpske ili hrvatske velikodržavne projekte.
Ja smatram da je takav odnos prema našoj državi rezultat dijelom i promašaja naše vanjske politike. Vjerujem da samo Njemačka može efektivno zatražiti od srbijanskih vlasti da digne ruke od BiH. Nažalost, naše vlasti oslonce traže na drugim stranama svijeta – upozorava profesor Zgodić.
Ko je izručio dio BiH Rusiji?
Ističete kako je naša vanjska politika glavni krivac što je odnos Rusije prema BiH jedna, a prema Republici Srpskoj druga priča. Kako to?
– Govorio sam svojevremeno jednom bh. ministru vanjskih poslova da, kad bih ja nekim čudom vodio vanjsku politiku, nikada ne bih izručio pola BiH Rusiji kao što je to urađeno. Umjesto da BiH uspostavi dobre, kvalitetne odnose s Rusijom, mi smo bježali, naša je vlast dopustila da se RS izruči. Govorio sam da Rusija može biti vrlo zainteresirana da ima dobre odnose s BiH, a ne s jednim entitetom i zbog činjenice da u sadašnjoj Rusiji žive milioni muslimana.
