logo
bios

Čuvajmo konstitutivnost kao zjenicu oka svoga

Objavljeno prije 3 sedmice . u uto, sep 24th, 2019
Kako smo dovedeni do toga da u retrogradnoj ideji konstitutivnosti imamo spas države u njenim postojećim granicama?

Deklaracija SDA je uzburkala duhove, bespotrebno, ali što je tu je. Pa da vidimo što je u njenom zahtjevu za republikom BiH pogrešno.

Odmah ću dati odgovor. Kada bi taj zahtjev sutra postao stvarnost, BiH bi se raspala. Naime, imamo paradoks da oni koji se kao bore za građansku BiH garant opstanka ove države i građanske ideje imaju u konstitutivnosti. Oni, pak, koji bi kao da se odcjepljuju, najlakše bi to ostvarili kad bi pristali na građansku BiH po principu jedan čovjek jedan glas.

Milorad Dodik upravo zbog konstitutivnosti ne može pokrenuti priču o odcjepljenju. Ona je komplicirana i iz niza drugih razloga, ali konstitutivnost je temeljni. O njenoj nezavisnosti morali bi odlučivati i Bošnjaci i Hrvati. Pa sve da ih tamo živi ukupno dvojica, oni u odlučivanju budućnosti tog entiteta, u skladu s vitalnim nacionalnim interesom, moraju biti pitani i njihova odluka jednako uvažavana kao i odluka Srba. Preko toga se može samo ustavnim nasiljem i, u konačnici, ratom.

Da je Dodik pametan u svom zlom naumu, on bi se trebao zalagati za ukidanje konstitutivnosti i za uvođenje sistema jedan čovjek jedan glas. U tom slučaju o nezavisnosti RS-a odlučila bi prosta većina. Da li bi se takva nezavisnost lako mogla implementirati, to je druga stvar, ali bi volja ogromne većine u tom entitetu bila jasna.

No, kako smo dovedeni do toga da u retrogradnoj ideji konstitutivnosti imamo spas države u njenim postojećim granicama?

Radi se o tome da konstitutivnost u svojim počecima nije bila retrogradna. Ona je usko povezana s pojmom građanina, ona je trebala da status građanina omogući onima koji su bili iz njega isključeni. U ratu su Bošnjaci i Hrvati kao građani bili isključeni iz dijela BiH pod kontrolom VRS-a, Bošnjaci i Srbi iz dijela pod kontrolom HVO-a, a Srbi i Hrvati iz dijela pod kontrolom Armije BiH. Nisu se koristile iste metode iskllučivanja, ali su sa svih teritorija drugi kao relevantni politički subjekti nestali.

Konstitutivnost je trebala svima da vrati građanska prava i obaveze u svakom dijelu BiH. To se i desilo na nekom pojedinačnom planu. Tko je htio da se vrati u svoj prijeratni dom, vraćena mu je imovina, svi imaju pravo glasa, slobodu vjeroispovijesti, (ne)mogućnost zaposlenja i sl. U nekim stvarima je opet vidljiva nepravda među konstitutivnima. Srbin iz Federacije ne može biti biran za člana Predsjedništva, kao ni Bošnjak ili Hrvat iz Republike Srpske, na primjer.

Međutim, premali je to broj ljudi da bi konstitutivnost pokazala svoj puni politički potencijal. Povratak svakog na svoje, može se reći, nije se dogodio i time je konstitutivnost uveliko obesmišljena.

Da jest, danas bismo mogli pričati o Republici BiH a možda bismo je već i imali. Povratak svih na svoje značajan bi bio zbog mogućnosti političkog organiziranja na različitim ideološkim platformama. BH blok bi danas bio značajan faktor u Banja Luci, SDS u Sarajevu, a HDZ u Bosanskom Brodu. Točnije, vratili bismo se na predratnu konstelaciju političkih snaga a njihovo nadmetanje bilo bi vođeno mirnodopskim sredstvima.

Danas nije jasno zašto bi se Srbin, recimo, iz Kozarske Dubice (koja je nosila naziv Bosanska) vezao za ideju građanske BiH ili republike? Zašto bi to radio Hrvat iz Gruda ili Bošnjak iz Teočaka? Ti ljudi nemaju više zajednički politički interes niti postoji politička organizacija koja ih može okupiti. U njihovim pojedinačnim egzistencijama nema ničega što bi bilo ovisno o toj ideji a sve iznad toga je ideološka apstrakcija. Koliko su uopće sposobni za njenu racionalizaciju? Ako i jesu, onda im se nesumnjivo suicidalnim čini pokušaj njene provedbe u njihovim sredinama. Činjenica jest da je kod Bošnjaka ta ideja najprihvatljivija, međutim ona je ili politička reminiscencija na ZAVNOBiH ili dio ratne naracije iz posljednjeg rata. Ona je u postdejtonskom političkom realitetu s neuspjelom misijom konstitutivnosti obesmišljena.

Ona trenutno jedino ima smisla u Kantonu Sarajevo. U tom kantonu postoji ideološki pluralizam bez obzira na njegovu etničku monolitnost. To se dešava zbog grada Sarajeva koji je ipak na tom stupnju urbaniteta koji zahtijeva kod jednog dobrog dijela stanovništva individualan odnos prema stvarnosti u mnogim segmentima života. To je i u političkom i u svakom drugom smislu jako krhak sloj, baš koliko je krhak i sarajevski urbanitet. Njegova ideologija se ne može izvesti u druge dijelove BiH. U svim drugim sredinama predominantan je ili čak jedini mogući kolektivistički odnos prema stvarnosti. Urbanitet je svuda u potpunosti urušen, samo u Sarajevu ozbiljno narušen, što znači da još donekle postoji. Ovdje mislim na urbanitet u ideološkom smislu. U drugim mjestima su pobijedile puritanske strukture koje vole jasne, strukturirane, kontrolirane situacije, ne slobodu koju podrazumijeva grad. Te strukture mogu biti i na lijevom i na desnom ideološkom spektru. U većini BiH to su nacionalističke partije u sprezi s religijskim zajednicama. Izuzetak je Tuzla u kojoj je lijevi puritanizam urušio urbanitet. Ljevica, naime, ne mora biti progresivna kako to ljevičari vole predstavljati. Ona je progresivna samo ako je stvar izbora, a ne stvar tradicije, kako to Tuzlaci doživljavaju, nečega što se gotovo rođenjem nameće. Naravno, sam grad Tuzla nije dovoljan da svom svjetonazoru podredi cijeli Kanton te u Kantonu vladaju nacionalisti udruženi s vjerskim zajednicama.

Građanstvo, ukratko, jest politička kategorija i može biti shvaćena tek kao državljanstvo i jednako pravo svih tih državljana da odlučuju o svim stvarima koje se države tiču. Tako shvaćeno, ono se opet preklapa s etnicitetom kad je u pitanju BiH. Građanska demokracija tako shvaćena i prihvaćena bila bi kraj BiH jer bi prosto građani Srbi većinom svojih glasova u RS na nekom referendumu odlučili da iz nje izađu. Građani Hrvati, većinom, ne bi imali ništa protiv da budu dio Hrvatske, njima bi to ipak bilo onemogućeno jer se o tom u Federaciji pitaju i Bošnjaci.

Građanstvo kao nivo svijesti je nešto drugo, ono se mora proizvesti. Njegova proizvodnja se ne dešava nigdje osim djelomično u Sarajevu. Ono zahtijeva veliku interakciju različitosti, visok stupanj obrazovanosti stanovništva i njegove kulturne emancipiranosti, snažniju ekonomiju, mogućnost života bez nadzora kolektiviteta i sl. Proizvodnja građanstva je ovdje, sudeći po nabrojanom, nemoguća.

Za državu je jedini spas, dok nabrojano ne postane moguće, konstitutivnost. Čak i za taj tanušni sloj sarajevske građanštine. Kad konstitutivnosti ne bi bilo i kad bi se Bosna raspala nema sumnje da bi i u Sarajevu u potpunosti zavladao najrigidniji, čak prema građanima kao ideološkoj kategoriji osvetoljubivi nacionalizam.

Autor: Vedran Filipović, Prometej.ba

Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autoru, ne nužno i uredništvu portala Prometej.ba

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh