Kad se smirila bura u čaši vode
Tender za neprijatelja
Polahko, ali sigurno, uz malo završno mreškanje, bura u čaši vode zvanoj Bosna i Hercegovina smiri se jednako naglo i brzo kao što je i počela. Još pomalo zapuhuje sa sjeverozapada i s juga, a pretpostaviti je da će se odnekud iz naftalina izvući i uvijek aktuelna “teroristička prijetnja”, tek toliko da sve ne bi bilo previše ašićare i da niko ne bude miran.
Prijeti i podvaljuje
No, problem je složeniji nego što na prvi pogled izgleda. Iz iskustva znam da slijed događanja ide ovim redom: nakon što su se međusobno ružili i optuživali za sve i svašta, slijedi red hvale, e da bi se domalo potom počeli međusobno optuživati i/ili sami sebe hvaliti. Negdje početkom sljedeće izborne godine prestat će i jedno i drugo. To će biti znak da su počele pripreme za narednu (pred)izbornu kampanju. Nedugo nakon početne tišine počet će se ponovo vaditi “ugroženost” i s njom u vezi “državnost” i odmah zatim slijede svađe na mrtvo ime i (ponovne) prijetnje uzajamnim klanjem.
Dakle, šta smo naučili ne iz netom završenih izbora, nego iz kampanja koje su im prethodile? Ako smo imalo držali otvorene oči i uši, shvatili smo da “ljude koji više sliče vremenu nego svojim očevima” na vlasti održava neprijatelj. Neprijatelj osigurava “prijatelje”, pribavlja “neprijatelje”, otklanja brige, rješava socijalne nemire, razgoni prigovore, ispravlja neispravne politike, opravdava rasprodaje državnog(!) odnosno našeg kapitala, gura pare u džepove… i, što je najvažnije, donosi glasove!
Pravi neprijatelj je bolji od pravog prijatelja; samo zahvaljujući njemu, mi smo simpatični, empatični, nadasve tolerantni i zainteresirani za opće dobro. Samo zahvaljujući neprijateljskim općim interesima, ne vide se naši privatni stvarni, zamišljeni ili izmišljeni interesi i ciljevi. Zahvaljujući neprijatelju mi imamo pravo biti nepristojni, neraspoloženi, ljuti, svadljivi i krajnje netolerantni. Neprijatelj opravdava svaki manjak, pa i potpuni nedostatak samokritike, a kritiku, koju inače ne podnosimo, pretvara u neprijateljski čin. Neprijatelj nam omogućava da zanemarimo svaku razliku između dobronamjernog savjeta, prijateljske sugestije i/ili ćudoredne upute i zlonamjernog, neprijateljskog i nepristojnog kriticizma. Samo dobar neprijatelj nas čini najljepšim, najpametnijim, najboljim, gotovo pa bezgrešnim.
Neprijatelj čini i osigurava naše međusobne granice trajnim i neupitnim, ćudoređe izlišnim, lijep odgoj smiješnim, lijepo ponašanje pederskim, a dobro djelo bespotrebnim. Neprijatelj komšije pretvara u palikuće, susjede u krvoloke, inače dobre i mirne ljude u neljude, a monstrume u nacionalne heroje. Zahvaljujući neprijatelju, mi imamo puno pravo reći da su svi protiv nas, a mi nismo ni protiv koga; da samo mi dajemo, nikad ne uzimamo, trošimo i nikad ne naplaćujemo, dijelimo i ne očekujemo zahvalnost za to.
Šta smo naučili iz netom završenih izbora
Zahvaljujući neprijatelju, naše su muke vaseljenske, a naši problemi kosmički, a samo ih neprijatelj može riješiti. Zbog neprijatelja porađamo se decenijama, a i to nakon trudova koji traju stoljećima. Zahvaljujući neprijatelju, naš travanj nikad nije bio najzeleniji, a kolovoz jeftiniji. Zbog neprijatelja naši praznici imaju smisla, naši su blagdani važniji i brojniji. Zbog neprijatelja naše su pjesme pjevljivije, naše starlete gluplje, ali zgodnije, naši kriminalci opasniji, a naše tate jače od vaših tata… A ako nemate tata, onda je to samo zbog neprijatelja. Zato što imamo neprijatelja samo sami sebi možemo biti prijatelji (jer su svi ostali – naročito oni koji se tome usprotive ili to ospore – neprijatelji!)
Zbog neprijatelja naše je stanje loše i ne možemo sebi dopustiti da i u svojoj zemlji budemo makar upola vrijedni, dovitljivi, inventivni, pažljivi, pristojni, koliko smo to tamo gdje nemamo neprijatelja. Zbog neprijatelja imamo pravo ne (u)činiti nešto dobro jedni za druge, za one koje znamo i one koje ne znamo, za svoje vlastito dobro, ne možemo jer imamo neprijatelja. Zbog neprijatelja imamo pravo ne biti sretni i/ili, ustvari, biti nesretni. Zbog različitih stavova o neprijatelju razilazimo se s prijateljima, a oni – naši neprijatelji – su, ustvari, kućni prijatelji.
Zato, treba nam neprijatelj. Hitno. Žurno. Kako god, ali javni, očigledni, vidljivi, prepoznatljivi… i to što prije. Ako ga ne nađemo, počet ćemo ga izmišljati, proizvoditi, pronalaziti između sebe, pretvarati prijatelje u neprijatelje i pripisivati mu mitske karakteristike: da je moćan, opasan, sveprisutan, prisluškuje, raspoređuje uhode, prijeti, podvaljuje i razvaljuje, uništava sve što je nama sveto; on nema saradnike nego trolove, nema pomoćnike nego satrape, nema prijatelje – sve su to zavjerenici jednog podlog plana…! Ako hitno ne nađemo neprijatelja, potonut ćemo u pojedinačnu i kolektivnu paranoju da je samo neprijatelj jedino zlo ili, još gore, ne daj Bože, počet ćemo sami sebe hvaliti!
Ležerno i uvlakački
Onako, lakonski, ležerno, uvlakački i usputno, sa i bez očiglednog povoda, izravno i sa strane, ali da čuje: “Hajde što je lijep, ali što je genijalan”, njegovo je djelo historijski čin, a djelovanje jedini, pravi i istinski patriotizam. Volimo kad nas hvale, kad govore lijepo o nama, kad nam tepaju. Oh, kako volimo milozvuk riječi da smo mudri i dalekovidi i, uz to, druželjubivi, širokogrudi, tolerantni, takve riječi miluju ušne školjke, rastapaju moždane vijuge i omekšavaju i najtvrđa srca. Kad drugi nekim slučajem ili previdom propuste priliku da nas pohvale, onda se baš onako svojski sami hvalimo – što je, načelno, i normalno, jer ko nas zna bolje od nas samih. Osim neprijatelja!
Zato nam treba neprijatelj! Hitno. U protivnom ćemo se (opet tri mjeseca pred izbore) početi optuživati, pa samohvalisati, pa optuživati i, na kraju, retorički klati. Ako i dok ne nađemo neprijatelja. Neprijatelj je, dakle, naš najbolji prijatelj! Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.
Zato, traži se neprijatelj. Ako treba, neka neko raspiše tender. A ako ga niko ne raspiše ili se niko ne javi, evo ja ću.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
