-TopSLIDEBiHPolitika

Bošnjački nacionalni mitovi

Na kraju svega ostaje pitanje: da li ti ljudi koji stvaraju mitove i laži to čine svjesno ili nesvjesno? Da li oni i sami vjeruju u ono što govore?

Nakon što sam se u prethodnom radu pozabavio hrvatskim nacionalnim mitovima, na redu su umotvorine bošnjačke nacionalne mitologije.

Tekstovi su tijekom 2013. objavljivani na Prometeju u nastavcima, a ovdje ih donosimo objedinjene.

1. Od zgodnih Ilira do tolerantnih srednjovjekovnih bogumila

Ključna stvar svakog nacionalizma jest povijesni mythos, rezervoar mitova iz prošlosti, prokušanih recepata, nedovršenih ambicija, pristranih tumačenja. Svaki nacionalizam počiva na romantičarskom tumačenju prošlosti u koje se obavezno integriraju priče o junacima i izdajnicima, o vrlim ljudima i njihovim herojskim osobinama, priče koje se u novijem dobu u ovoj regiji obično izrode u rasističke i etno-šovinističke teorije.

Kako bismo razumjeli bošnjački nacionalizam danas, moramo razumjeti njegovo tumačenje prošlosti. Kako je za novo tumačenje prošlosti potrebno u svojim redovima imati i nekolicinu razvikanih kvazi-znanstvenika, arheologa (u našem slučaju eto i piramidologa!), historičara, tako je i bošnjački nacionalizam okupio svoju „intelektualnu“ elitu. Ta se elita učvrstila i institucionalno etablirala osnivanjem BANU (Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti), koja je osnovana valjda da SANU ne bi bila usamljena u svojim ideološkim naporima krivotvorenja povijesti, i upravo iz tekstova i knjiga te „elite“ da se iščitati nacionalističko tumačenje prošlosti kod Bošnjaka. Nažalost, ako se analizira bošnjačka nacionalistička mitologija, sa zabrinutošću se mogu istaknuti njene brojne sličnosti sa velikosrpskom mitologijom.

Jedna od paralela je nastojanje da se vlastiti narod prikaže kao najstariji u Bosni i Hercegovini, pa i na cijelom Balkanu. Tako su prema Enveru Imamoviću i Muhamedu Filipoviću Bošnjaci direktni potomci Ilira, a Iliri su skupni naziv za sve stanovnike Balkana, kao kompaktnog područja. Nešto je slično govorio i velikosrpski ideolog Jovan Cvijić, samo je rabio sintagmu „dinarski tip čovjeka“. Evo što navodi članak na wikipediji o podrijetlu Bošnjaka: „Predslavenski korijeni Bošnjakase mogu pratiti unazad do najranijih dobro poznatih stanovnika prostora danas poznatog kao BiH, Ilira.“

Kad M. Filipović opisuje Ilire, to opet neodoljivo podsjeća na Cvijićeve opise genetske i biološke superiornosti srpskih seljaka: „Po opisu starih pisaca Iliri su bili visoki i u pravilu lijepi ljudi. Bili su snažne građe i neustrašivi u ratu. (…) Bili su čistunci.“ Ili dalje, kad pravi protulogičan kontinuitet tih starih Ilira sa srednjovjekovnim Bošnjacima: „Jedan posmatrač je u 16. vijeku čak naveo da je sultan smatrao da su Bošnjaci: najbolji, najpobožniji i najodaniji ljudi, i da su mnogo krupniji, zgodniji i sposobniji, nego drugi muslimanski narodi.“ Također, Filipović piše da je sultan Mehmed Fatih kročivši u Bosnu rekao: „Bosna je vrelo najljepše ljudske vrste“. Mustafa Imamović u svojoj knjizi Historija Bošnjaka ide dalje u romantičarskom opisivanju osobina Bošnjaka: već od njihovog dolaska u ovo područje – koje će kasnije postati Bosna i Hercegovina – oni su bili neuobičajeno nezavisni i slobodoljubivi.

Međutim, idilični ilirski svijet poremetio je dolazak slavenskih plemena. Evo kako wiki-članak o Bošnjacima opisuje dolazak Slavena: „Slavenisu naselili Bosnu i okolne zemlje u 7. vijeku. Slavenska srpska i hrvatskaplemena su došla poslije prvog vala slavenskih doseljavanja. (…) Hrvati su uspostavili kraljevstvo na tlu današnje sjeverozapadne Hrvatske.“ (Zar samo na području sjeverozapadne Hrvatske? Da nije možda iza linije Karlovac-Virovitica-Karlobag? Da nije i to prepisano od Velikosrba?) „Srbi su se doselili na područje današnje južne Srbije, a kasnije su se rasprostranili na sjever i istok.“ Međutim, treba naglasiti da su „prije dolaska Hrvata i Srba, Slaveni već postali značajan element na Balkanu.“ I to: „Slavenska plemena bošnjačkih predaka su se naselila u dolini rijeke Bosne i gornjeg toka Vrbasa“ (Što će reći da Bošnjaci, čak i ako imaju slavenskih korijena, onda su oni bili prvi Slaveni koji su došli na ove prostore.)

Kako bi kreirali što veću razliku srednjovjekovnih Bošnjaka od Srba i Hrvata, bošnjački nacionalni ideolozi posežu u područje religije: „Slavenska plemena u dolini rijeke Bosne od kojih će kasnije nastati Bošnjaci (arhaično: Bošnjani) su razvila svoja specifična vjerovanja koja su u sebi sadržavala različite uticaje počevši od heretičkih kršćanskih učenja do šizme, dualizma, misticizma i uticaja ranijih plemenskih vjerovanja od čega će kasnije izrasti Crkva bosanska, a njeni pripadnici će sebe nazivati ‘dobrim krstjanima’, odbacujući katoličanstvo i pravoslavlje smatrajući ih đavoljim naukom (sic!). Za pripadnike Crkve bosanske u historiografiji se pojavljuju različiti nazivi: bogumili, patareni, manihejci, heretici itd. a taj fenomen ni do danas nije do kraja objašnjen, kao ni nadgrobni spomenici, stećci koji su ostali materijalni dokaz postojanja autohtone unikatne bosanske Crkve.“ (…) „Za razliku od tadašnjih evropskih zemalja Bosna je bila neuporedivo tolerantnija prema drugačijim religijskim shvatanjima, te je predstavljala oazu u Evropi kada su vjerske prilike u pitanju.“ E sad, kako povezati tezu da su „dobri krstjani“ katoličanstvo i pravoslavlje smatrali „đavoljim naukom“, a da je istovremeno Bosna „bila neuporedivo tolerantnija prema drugačijim religijskim shvatanjima“ od drugih europskih zemalja?

Naravno, kao u svakoj romantičarskoj nacionalističkoj priči, dolazi nešto što pomućuje taj idealni bosanski svijet suživota, tu oazu religijske tolerancije. To su prema Muhamedu Filipoviću – franjevci, koji su navodno nasilno istrijebili bogumile i posljednji kralj bosanski, koji je prema ovoj fals-interpretaciji izdao vlastiti narod kako bi ga Papa okrunio za kralja. „Bosna je za vrijeme Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja vidno oslabila. Za razliku od prethodnih bosanskih kraljeva, Tomašević je kako bi dobio krunu od Vatikana odlučio da se povinuje zahtjevima rimokatoličke crkve i konačno obračuna sa Crkvom bosanskom o čemu je obavijestio Papu, tražeći za uzvrat krunu. Počela su istrebljenja bosanskih krstjana što je Bosnu dovelu na rub građanskog rata.“ Prema Filipoviću, upravo su franjevci uspjeli utjecati na posljednjeg bosanskog kralja, a sve zbog njegove slabosti, kako bi počeo istrebljivati Bošnjake.

2. Prelazak na islam, sakaćenje Kulinove povelje i Imamovićevi papirni brodići

Sljedeća ključna točka bošnjačkog nacionalnog mita je ona o navodnom masovnom prelasku stanovništva Bosne i Hercegovine na islam nakon dolaska Osmanlija. Evo što o tome piše u već spomenutom wikipedijskom članku „Historija Bošnjaka“:

„Historičari su dugo raspravljali o fenomenu masovnog prelaska na islamkod Bošnjaka dolaskom Osmanlijske carevine. (…) Vjerovatno je najznačajniji razlog za širenje islamau ovom području bilo i vrlo slabo prisustvo crkve u Bosniu to vrijeme. (…) Razlozi masovnog prelaska na islam su višestruki i ne mogu se generalizovati. Prema nekim izvorima, značajan faktor su odigrale sličnosti ranije dominantne religije u Bosni, Crkve bosanske sa islamom (molitva pet puta na dan (sic!), post, neprihvatanje krsta (sic!), skromne bogomolje, zabrana ikonaitd.). (…) Treći izvori sugerišu da je islam prihvaćen kao reakcija na brojne ranije pokušaje pokrštavanja bosanskih heretika, te krstaške ratove koji su imali za cilj uništenje Crkve bosanske.“ Ili, kako sugerira Mustafa Imamović u Historiji Bošnjaka: „Bosanci, čak i kršćani, sačuvali su predkršćanske stavove i način razmišljanja, ono što Imamović (njegov kolega Enver, op. a.) naziva ‘balkansko-slavenski protestantizam’.“ Ili, kako Enver Imamović: „Bosanski bogumili su masovno prelazili na islam i zato što su u njemu otkrili mnoge zajedničke sadržaje, što je u procesu islamizacije Bosne odigralo važnu ulogu. Ustvari, islam i bosanska hereza imaju zajednički korijen, kojem je domovina Bliski istok. Mada su išli različitim putevima, historijska sudbina ih je nakon nekoliko stoljeća opet spojila.“ Romantična priča, nema šta.

Svemu tome se pridodaje i linija priče o vječnoj ugroženosti Bošnjaka kojima stalno netko radi o glavi i sprema im genocide, od rimskog perioda do danas: „Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su ‘patareni’ ili ‘babuni’, bilo muslimani, nije više nikada prekidala.“ (Imamović Historija Bošnjaka) Čovjek treba biti slijep da ga ovo ne podsjeti na velikosrpske mitove u vječitoj ugroženosti pravednog srpstva i lupetanja o „vatikansko-masonsko-kominternskoj zavjeri protiv Srba, potpomognutoj od Zelene transferzale.“

Sve u svemu Filipović je „bosansko krstjanstvo“ iliti „bogumilstvo“ zamislio i kreirao kao nekakvu predislamsku religiju, u kojoj se islam najprije nazire a onda i potpuno afirmira dolaskom Osmanskog carstva koje je „oslobodilo“ BiH od „krstaša“. Bošnjaci su najprije Iliri, pa srednjovjekovni „Bošnjani“, pa bosanski muslimani. Za katolike i pravoslavce očito nema mjesta među „Bošnjanima“, kako svjedoči Mustafa Imamović u Historija Bošnjaka: „naziv Bosanski Musliman ili Bošnjak obilježava Južnog Slavena koji se etnički oformio na historijskom teritoriju Bosne…“. Samo, ta priča ima mnogo rupa. Najprije, Filipović krivo tvrdi da su „dobri Bošnjani“ duhovno obilježje stanovnika srednjovjekovne Bosne. To su zapravo bili boni homines, uski feudalni plemićki stalež u Europi srednjeg vijeka. Bošnjački nacionalni ideolozi lažu i o tobožnjoj velikoj sličnosti crkve bosanske s islamom. Ta sličnost postoji samo u njihovim maštarijama. Srednjovjekovni spomenici i ostavština crkve bosanske pokazuju kako je križ najrasprostranjeniji i glavni religijski simbol, uz druge simbole kršćanske ikonografije i natpise kršćanskog karaktera. Ali tu su česti i motivi plesa (glazba), držanje konja, lov, svinje, što je jednostavno nespojivo kako s manihejcima, bogumilima, tako i s nekakvim pred-islamom.

(Kad već govorim o nijekanju kršćanske povijesti Bosne i Hercegovine od strane bošnjačkih nacionalista, samo da spomenem jedan primjer iz Tuzle, gdje je prije nekoliko godina postavljen obelisk na kojem je uklesan dio Povelje bana Kulina. Sve bi bilo u redu da iz Povelje nisu izbačeni dijelovi koji ukazuju na kršćansku povijest Bosne, dijelovi u kojima se Kulin ban prekrstio, a onda se pozvao na Božju pomoć i sveto Evanđelje. Zašto su ti dijelovi izbačeni? Možda vrijeđaju nečije vjerske ili nacionalne osjećaje? Ili je posrijedi namjerna falsifikacija i selektivno tumačenje povijesti?)

Nakon kratkog lažnog uvoda u srednji vijek wiki-članak kojega sam gore već citirao nastavlja s još pristranijim tumačenjem povijesti. Pa kaže: „Na svom samom početku, sredinom 1680-ih, Habsburgovci su osvojili gotovo cijelu osmansku Mađarsku, progoneći desetine hiljada muslimana koji su preplavile Bosnu. Sličan scenario se odigrao i kada su Habsburgovci osvojili Liku i Slavoniju. Hiljade muslimana iz ovih dijelova pobjeglo je prema istoku u Bosanski pašaluk, dok su oni koji su ostali, prisilno primili katoličkuvjeru. Procjenjuje se da je u tom periodu više od sto hiljada muslimana istjerano iz pograničnih područja i naselilo se u Bosni.“ Tu su dakle na djelu pokvareni „krstaši“ koji progone muslimane, ubijaju ih i pokrštavaju, a oni sretni nalaze utočište u Bosni kao oazi vjerske tolerancije. Ni riječi o osmanlijskim osvajanjima Europe, pustošenjima europskih država, maltretiranju stanovništva. Dapače, kako tvrdi članak: „Tretman nemuslimana u muslimanskoj državi je bio neuporedivo bolji nego tretman prema nekršćanima u Evropi (inkvizicija, protjerivanje itd.), pa čak i tretman prema kršćanima različitog učenja (sukob na relaciji katolici-protestanti, katolici-pravoslavci itd.).“

Period romantizma donosi novu priču o „izdaji“ Bosne: „Tokom 19. vijeka, počela se buditi savremena nacionalna svijest među južnim Slavenima. Neki historičari sada smatraju da je upravo to bio period kada su Bošnjaci katoličke vjere sve više počeli sebe smatrati Hrvatima, a Bošnjaci pravoslavne vjere Srbima,pod uticajem susjednih zemalja. Počeci bošnjačke nacionalne svijesti u savremenom poimanju nacije, također su se potvrdili krajem 19. i početkom 20. vijeka kao reakcija na otvorenu aktivnost srpskih i hrvatskih nacionalista iz Srbije i Hrvatske koji su otvoreno nastojali ugraditi nacionalnu svijest kod lokalnog katoličkog i pravoslavnog stanovništva, koje se još uvijek vezalo za bošnjački narodni identitet.“ Ono što mene ovdje bode u oči je prešućena činjenica da su „počeci bošnjačke nacionalne svijesti u savremenom poimanju nacije“, odnosno uopće spominjanje naziva Bošnjak vezani isključivo za bosanske franjevce oduševljene ilirskim pokretom, da, upravo one franjevce koje se na početku wiki-članka krivi za istrebljivanje Bošnjaka bogumila. Dodatno, ne podsjeća li ovaj konstantni govor o „uticaju susjednih zemalja“ na Cvijićeve tvrdnje o kontaminaciji „dinarskog tipa čovjeka“ opet „uticajima susjednih zemalja“?

Još jedno podsjećanje na Cvijića je govor E. Imamovića o tzv. bosanskoj mornarici (?!) Imamović piše kako je Bosna bila moćna srednjovjekovna europska velesila koju su oslabili napadi zavidnih susjeda. Imala je jaku mornaricu, u Brštaniku kraj Opuzena imala je svoje brodogradilište, admiral bosanske mornarice bio je jedan Mlečanin, „pa su se na morima svakodnevno susretali brodovi na kojima se vihorila bosanska zastava sa zlatnim ljiljanima“. Te nebuloze imaju poslužiti kao opravdanje da makarsko primorje izvorno pripada Bosni (i Hercegovini valjda koju Imamović nikad ne spominje). Ovakva izmišljanja možda potječu iz Imamovićevog podsjećanja na djetinjstvo, kad je pravio papirne brodiće, crtao ljiljane na njima, i igrao se u kadi s njima.

Daljnje podsjećanje na velikosrpskog ideologa Cvijića bošnjački nacionalni ideolozi pružaju prezirnim teorijama o svojim susjedima. Tako npr. na blogovima, web-stranicama bošnjačkog ili pak bosanskog predznaka mogu se pronaći teorije kako su Hrvati zapravo „Kurbati“, tursko pleme nižeg reda, što je utvrdio „vodeći turski historičar“, dr. Osman Karatay, „specijalista za Balkan“ (balkanolog, baš kao što je i Cvijić bio). Još prezirnija teorija o podrijetlu rezervirana je za Srbe. Prema bošnjačkim nacionalistima, Srbi dolaze od riječi servus – rob, o čemu navodno govori Konstantin VII. Porfirogenet u De administrando imperio. Prema toj teoriji, Srbi porijeklo vode od rimskih robova, kažnjenika, kriminalaca, koji su u rimsko doba na području današnje Srbije sjekli šume i rintali u rudnicima. Na istoj stranici Republika Bosna piše: „Slično, kao i Sluge tzv. (Srbi) Hrvati su samo jedan konglomerat različitih naroda i plemena kojima je jedino zajedničko ime (koje je turskog porijekla). Zatim govori o „azijatskim odlikama i brahikefaliji (okrugloglavosti) Zagoraca“, što me opet podsjetilo na Cvijićeve rasističke stavove vezane za stanovništvo Baranje, Bačke i Banata kao „mongoloidne tipove slabije intelektualne i ćudoredne energije“. Ni Enver Imamović ne štedi Srbe i Crnogorce: „Sasvim je evidentno da su u svim proteklim njihovim agresijama u pozadini bili pljačkaški motivi, to jest žeđ za tuđim. To je tipični mentalitet nomadsko-pastirskih pljačkaških hordi, od kojih vuku korijen i ta dva naroda. (…) Karakteristika prekodrinskih napadača je i ta što ih u akcijama ne vodi razum nego instinkt koji su im oblikovali surovi uvjeti njihovog životnog ambijenta gdje je sve bazirano na sili, lukavstvu, i prijevari. Zato su u takvim zajednicama otupljeni osjećaji za ono što se u civiliziranom svijetu zove humanost. (…) Čini se da su Srbi i Crnogorci iz susjednih, ‘slavenskih’ područja bili potomci nomada koji su živjeli od uzgoja stoke i pljački. Negativne crte predaka: pohlepa, nepouzdanost i surovost vide se kao rezultat teških uslova u kojima su te skupine živjele. A te karakterne crte, tvrdi se, nasljedne su.“

3. Punom parom natrag u idilu kamenog doba

Međutim, neki bošnjački nacionalisti su se toliko razmahali da im više nije dovoljno da su Bošnjaci najstariji narod u Bosni, ili najstariji narod na Balkanu, pa su pokušali dokazati kako su Bošnjaci najstariji narod u – Europi.

Tako su prema članku Genetsko podrijetlo Bošnjaka, nadasve popularnom na blogovima i web-stranicama bošnjačkog i bosanskog predznaka nekakvi „ugledni svjetski znanstvenici“ (koje se nigdje imenom ne spominje!) zaključili sljedeće stvari:

„Treba napomenuti da su ‘dinarski geni’ indikator autohtonosti Balkana kao područja. To se može zaključiti iz činjenice da je dinarska frekvencija također velika među nemediterancima, kao što su Ukrajinci i Nijemci, što govori o postglacijalnoj disperziji balkanskih izbjeglica.“ Podsjeća li vas ovaj govor o „dinarskim genima“ na Cvijićev „dinarski tip čovjeka“? A ovaj dio koji govori o „postglacijalnoj disperziji balkanskih izbjeglica“, prevedeno na smrtnicima razumljiv jezik, znači da su svi Europljani zapravo živjeli u Bosni jer je to bila oaza lijepe klime u vrijeme ledenog doba, a onda su se stanovnici Bosne raštrkali po cijeloj Europi. Tako da su svi Europljani danas podrijetlom iz kamenodobne Bosne! (Treba dodati i da su se migracije s Balkana u Skandinaviju i Zapadnu Europu nastavile i danas, daleko nakon ledenog doba.)

„Dio Haplogrupe I (Hg I) čini Haplotip I1b* koji je također, čak i svjetski gledano, najzastupljeniji u Bosni i Hercegovini sa 58%. (Bosna – 52,2, Hercegovina 63,83%). Na osnovu mutacije gena I1b*, koji ima najveću raznolikost na tlu srednjovjekovne Bosne, u trokutu Sarajevo–Maglaj-Tuzla, je starost tog istog gena procijenjena na +/- 11.000 godina. Time je dokazana autohtonost BiH naroda tj. da oni nastanjuju teritoriju današnje BiH već +/- 11.000 godina. (…) Bošnjaci su genetski najčišći i najstariji Evropljani, najstariji i najautohtoniji narod Evrope.“ Umotano u znanstveni jezik, na osnovu genetskih istraživanja „poznatih“ znanstvenika čije ime ostaje nepoznato u citiranom članku, dokazano je eto da su Bošnjaci – jer, gle čuda, upravo oni su najgušće koncentrirani u trokutu Sarajevo-Maglaj-Tuzla! – najstariji narod u Europi.

Isti članak pokušava genetski dokazati da su Bošnjaci različiti, ali i stariji od Slavena („Ovaj internacionalno priznati rad, za razliku od analize D. Marjanovića, ukazuje da stanovnici BiH nisu porijeklom stari Slaveni niti da imaju značajniji priliv tog gena.“), ali i od Hercegovaca („Stanovnici Hercegovine sa 63,83% I1b* gena, za razliku od stanovnika Bosne sa 52,2% I1b*, posjeduju nešto više tog gena ali mutacija tog istog gena (I1b*) dokazuje da je on nešto mlađeg datuma.“).

Na kraju, u članku se donosi i nekoliko zaključaka:

§ Bošnjaci na tlu srednjovijekovne Bosne su potomci Ilira.

§ Bošnjaci su se kao prvi u ovom dijelu (BiH) naselili i asimiliraju poslije nadolazeće narode (Slavene, Avare, Hrvate, Srbe).

§ Bos. Hrvati su genetski gledano nešto bliži slavenskim narodima nego Bošnjaci.

§ Bos. Srbi i Bos. Hrvati su genetski sličniji Bošnjacima nego Srbima ili Hrvatima.

§ Bošnjaci su nasljednici Ilira, dok su Srbi i Hrvati, genetski gledano, u 5.-7. stoljeću naseljeni Slaveni.

§ Gen I1b* je kod Bos. Hrvata nešto brojniji, ali se oni ne mogu vidjeti kao naslijednici Ilira jer je mutacija tog gena mlađa nego kod Bošnjaka.

Još jedan paraznanstveni ogranak ove teorije o Bošnjacima kao najstarijem narodu Europe prisutan je u mitu o bosanskim piramidama. Svašta se navaljao Semir Osmanagić u svojim „znanstvenim radovima“. Tako prema njemu čak postoji mogućnost da su Bošnjaci preživjeli Atlantiđani, pa su tu priče o nekakvim kristalnim lubanjama i vanzemaljcima koji su odgovorni za izgradnju tih piramida – sve to više sliči na scenarij filma Indiana Jones i kraljevstvo kristalne lubanje, nego na iole ozbiljnu znanost. Lupetanje o piramidama je prije nekoliko godina zaista bilo uzelo maha, tako sam se jednom u vlaku Bosanski Šamac – Sarajevo imao prilike raspravljati s trima visoko obrazovanim sredovječnim ženama iz Sarajeva koje su uvjerene da piramide postoje, a da sam ja izmanipulirani nacionalist koji mrzi Bosnu, Bošnjake i piramide. Negdje sam čak pročitao na internetu: „ko ne vjeruje u piramidu nije patriot“. A ko vjeruje jest idiot, skromno dodajem. Pa ipak, činjenicama pokušati dekonstruirati nešto što ne počiva na činjenicama bi bilo uzaludno, pa neću mnogo o piramidama, nego ću samo navesti jedan slučaj koji valjda govori sve o tom fenomenu, a to je tzv. afera Izmo Guglić.

Afera Izmo Guglić je prevara blogera poznatog kao Izmo Guglić učinjena pseudoarheološkom projektu Visočkih piramida. U veljači 2008, Izmo Guglić je poslao dva rada puna besmislica kamufliranih u pseudonaučni i New Age žargon potpisavši se kao „Dr. Phil. Amer Kovacevic“ za objavu na web-stranici Semira Osmanagića, kao eksperiment da provjeri da li će ih taj web-site, koji tvrdi da je posvećen ozbiljnom i naučnom geo-arheološkom istraživanju bosanskohercegovačke kulturne i historijske baštine, prihvatiti za objavljivanje. Po ličnoj preporuci Semira Osmanagića, oba članka su odmah bila objavljena, a onda i prevedena na engleski. Otkako je Izmo Guglić objavio na svom blogu da su oba članka bila prevara i da je „Dr. Phil. Amer Kovacevic“ izmišljena osoba, web-site projekta Semira Osmanagića nije reagirao na bilo koji način, niti su ti članci uklonjeni sa sajta. Za razumijevanje mita o piramidama preporučujem i knjigu Emira Imamovića Pirketa Tajna doline piramida. U potrazi za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića. Toliko o piramidama.

Na kraju svega ostaje pitanje: da li ti ljudi koji stvaraju mitove i laži to čine svjesno ili nesvjesno? Da li oni i sami vjeruju u ono što govore? Da li uviđaju štetu koju nanose vlastitom narodu? Odgovor će nam ponuditi jedan od njih, profesor Mustafa Imamović, autor knjige „Historija Bošnjaka“, koji je izjavio: „Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mi je to veliki kompliment.“ Spomenutom profesoru treba postaviti pitanje: da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih mitova?

Jer, svi ti mitovi su se dosad pokazali izuzetno štetnima. Naime, paralelno s dokazivanjem podrijetla Srba, Bošnjaka i Hrvata iz kamenog doba, i prostor na kojemu oni žive počeo se ekonomski, kulturno i socijalno vraćati u kameno doba. I dok svi ti naučnici, akademici i genetičari ulažu sve svoje potencijale da dokažu kako su nakon „postglacijalne disperzije“ narodi s ovih prostora naselili čitavu Zapadnu Europu i Skandinaviju, dotle s ovih prostora odlazi tko god može, ponovno u Zapadnu Europu i Skandinaviju. Nova, post-ekonomsko-apokaliptična disperzija.

Nadalje, gledište da se mitu možemo suprotstaviti samo kontra-mitom, gledište koje prožima sav rad Muhameda Filipovića, te Mustafe i Envera Imamovića, u srži sadrži duboki pesimizam u pogledu bilo kakve mogućnosti promjene nabolje, te fundamentalnu odsutnost bilo kakve ljudske težnje za nečim boljim. Za promjene treba vremena (prije samo pedeset godina rasna i nacionalna segregacija postojala je i u Njemačkoj i SAD-u, pa se opet stanje do danas donekle poboljšalo), ali i volje i strpljenja, čega nam najviše manjka. Gore spomenuto gledište o potrebi stvaranja kontra-mitova otvara i (barem) dva neugodna pitanja: ako u svemu odgovaramo istom mjerom, koja je onda razlika između nas i onoga tko nam je učinio zlo? Odgovori da je netko počeo prvi ili da je učinio više zla, ili da se mi borimo za dobro, a oni za zlo niti su uvjerljivi niti su izlika za naše zlo. Drugo pitanje je još pogubnije: ako mi (tko god da smo to mi!) pristajemo na njihovu (tko god da su to oni!) igru, i radimo upravo ono za što su nas oni u početku lažno optuživali, ne radimo mi li to zapravo za njihov račun a na vlastitu štetu? Pitanja o kojima bi vrijedilo razmisliti.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close