logo
bios

Boris Pavelić: Trijumf bezdušnosti

Objavljeno prije 2 mjeseca . u pon, sep 2nd, 2019

Hrvatska Republika Herceg Bosna bila je, naprosto, okvir za zločin.

Piše: Boris Pavelić

“Sto za jednog treba prijatelju.” – to je Dario Kordić 24. siječnja 1993. kazao Tihomiru Blaškiću, kada su telefonom razgovarali o sukobu HVO-a i Armije BiH koji se u srednjoj Bosni upravo počinjao rasplamsavati.

Četvrt stoljeća kasnije, u srijedu, 28. kolovoza 2019, predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) u BiH Božo Ljubić rekao je da je Hrvatska republika Herceg-Bosna “odlučujuće doprinijela obrani Hrvata i Bosne i Hercegovine, te bi sva buduća rješenja u ovoj zemlji o jednakopravnosti naroda trebalo tražiti na njezinu tragu.”

“Pred vama, gospodine Aleksovski, nalaze se žrtve koje imaju pravo da budu priznate kao žrtve, koje imaju pravo da u našoj odluci nađu osudu ne samo moralnu, već i veću od one koju samo pravo izriče, koja može zadovoljiti vapaje za pravdom”, kazao je, 7. svibnja 1999, u sudnici Haškoga suda sudac Almiro Rodrigues, čitajući sažetak presude Zlatku Aleksovskom, ratnom zapovjedniku zatvora HVO-a na Kaoniku u srednjoj Bosni.

“Kazna koju vam je dodijelila međunarodna zajednica putem ovoga suda isto tako želi poslati jasan signal svima onima koji bi se željeli izvući, da su to obaveze koje svi moramo poštovati, ako želimo da narodi pripadaju civiliziranom društvu i ako želimo da narodi žive zajedno u suradnji i u miru.“

“Hrvatska Republika Herceg-Bosna je putokaz u kojem smjeru bismo trebali tražiti rješenje za bosanskohercegovačku ustavnu i institucionalnu krizu”, rekao je Božo Ljubić, inače i zastupnik u hrvatskom Saboru, u srijedu, 28. kolovoza, na svečanosti kojom je u Mostaru obilježena 26. obljetnica utemeljiteljske sjednice Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Herceg-Bosna, još je rekao Ljubić, “zalog je, simbol i temelj hrvatske konstitutivnosti u BiH”.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna proglašena je godinu i sedam mjeseci nakon što je potpredsjednik tadašnje Hrvatske zajednice Herceg Bosne Ignac Koštroman 16. siječnja 1992, na mitingu u Busovači povodom međunarodnog priznanja Hrvatske, rekao ovako: “I bićemo sastavni dio naše drage države Hrvatske, milom ili silom”.

Zločin nad Bošnjacima u Ahmićima 16. travnja 1993. bio je jedan od načina kojim je HVO, vojska Herceg-Bosne, provodio to Koštromanovo obećanje.

“Napad je rezultirao pokoljem Muslimana u selu i njegovim razaranjem. Među više od stotinu poginulih bile su 32 žene i jedanaest dječaka i djevojčica mlađih od 18 godina”, navelo je sudsko vijeće Haškoga suda u prvostupanjskoj presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu.

Prema svjedočenjima žrtava navedenima u presudi, te časnika UNPROFOR-a i međunarodnih promatrača, dogodilo se to, među ostalim, i ovako: “Kada je muž svjedokinje AQ otišao na vrata začuvši pucnjeve vani, i sam je ustrijeljen.”

“Kuća Nure Pezer i njene porodice je napadnuta i zapaljena. Njen sin je izašao i digao ruke u zrak, ali je ustrijeljen. Morala je ostaviti muža u kući jer je on bio ranjen. Kasnije je saznala da je ustrijeljen u glavu.”

“Otac svjedoka U se predao i rekao vojniku da ne puca. Uzeo je svoj novčanik sa velikom sumom njemačkih maraka iz sefa. Vojnik je uzeo novčanik, ali su onda otac i brat svjedoka ustrijeljeni.”

“Brat Abdulaha Ahmića je poginuo pred porodičnom kućom u eksploziji u pucnjavi. Kad su svjedok i njegov otac izašli, otac je ustrijeljen, a svjedok pogođen u glavu.”

“HVO se nije ograničio na ubijanje vojno sposobnih muškaraca. Ubijali su i žene i djecu. Majka i tri sestre Abdulaha Ahmića ubijeni su u kući u Gornjim Ahmićima.

“Kad je jedan svjedok pokušao odvesti svoju porodicu do Gornjih Ahmića kako bi se tamo sklonili, opazili su ih vojnici HVO-a koji su na njih otvorili vatru i ubili mu svastiku i ranili kćer.”

“Majka i osmogodišnji sin jednog drugog svjedoka ubijeni su u napadu ručnom bombom”.

“Vođeni nemjerljivim domoljubljem danas s ponosom obilježavamo 26. godišnjicu osnivanja legitimne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kamena temeljca obrane i očuvanja hrvatskog identiteta u BiH”, objavila je 30. kolovoza 2019. na facebooku i twitteru zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu Željana Zovko.

“Hrvatska Republika Herceg-Bosna dala je veliki doprinos u borbi za jednakost hrvatskog naroda u BiH uz očuvanje identiteta sva tri konstitutivna naroda te je tokom svog postojanja značajno doprinijela u obrani suvereniteta Republike Hrvatske”, rečenica je iz slavljeničke poruke koju je Željana Zovko – tronutosti usprkos – brže-bolje izbrisala s Facebooka i twittera.

Cijelu bismo knjigu mogli ispisati o bezdušnosti i cinizmu kojom HDZ-ovi političari u BiH, i tek nešto manje s ove strane granice, prikrivaju i krivotvore metode kojima je Herceg-Bosna “značajno doprinijela u obrani suvereniteta Republike Hrvatske”.

Nalazi Haškoga suda o zločinima Herceg-Bosne – ta najcjelovitija i najtemeljitija, tisuće i tisuće stranica duga kronika rata Bošnjaka i Hrvata – jednim su potezom prebrisani iz povijesti kakvu žele kreirati dva HDZ-a u dvije države.

Moralno nepodnošljivo, dakako. Ali istodobno, ništa čudno, Štoviše, očekivano: točno na tragu bedzušnosti koju je, i prijego nego što je rat u toj zemlji počeo, prema Bosni i Hercegovini iskazivao Franjo Tuđman.

Ovako je on govorio 6. lipnja 1991, kada rat nije još bio eskalirao ni u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini o njemu su mislili valjda samo planeri iz Beograda i oni što će se kasnije preseliti na Pale: “A isto tako, gospodo, ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske”.

Dio je to stenograma sjednice Vrhovnoga državnog vijeća Republike Hrvatske, na kojoj je Franjo Tuđman kazao i ovo: “Usput, ja sam imao sastanak tamo sa hrvatskim predstavnicima, sa vodstvom Hrvatske demokratske zajednice, sa desetak njih i oni jasno podržavaju i to zdušno podržavaju takvo naše stajalište, ali sam im i rekao i to da ta hrvatska politika u Bosni i Hercegovini mora biti spremna i pripremati se na sljedeće događaje, kretali se oni u bilo kom vidu, ako se kreću u demokratskom, dogovornom je u redu, samo po sebi, ali ako bi se kretali drugačije onda bi morali biti isto tako spremni da donose odluke, hrvatske odluke kao što ih donosi srpska politika”.

Odluke su donesene. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna proglašena je u Grudama 18. studenoga 1991. Povijesna slučajnost, kao da opominje, odredila je da Herceg-Bosna bude osnovana na dan kada je JNA osvojila Vukovar, i kada je započeo pokolj na Ovčari, dotad najveći ratni zločin u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.

Mjesec i pol kasnije, 27. prosinca 1991. – Hrvatska gori, Vukovar je osvojen, Osijek pred padom – Tuđman u Zagrebu, u razgovoru s izaslanstvom HDZ-a BiH, zagovara “razgraničenje” u BiH te dogovor s Radovanom Karadžićem i Alijom Izetbegovićem.

Dogovor s Karadžićem kasnije je postignut, s Izetbegovićem nije.

Četiri mjeseca prije nego što su Arkanovi ubojice masakrima u istočnoj Bosni pokrenuli etničko čišćenje i opću ofenzivu srpskih snaga protiv BiH, Tuđman na tom sastanku kaže kako “sa perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nikakvih izgleda”.

“U današnjim okolnostima gospodo, nama sa općehrvatskog gledišta više odgovara razgraničenje…”, kaže Tuđman.

Dario Kordić time je oduševljen. Kaže: “Hrvatski narod u travničkoj ovoj regionalnoj, subregionalnoj zajednici, živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u hrvatskim mladićima vrije hrvatski duh”.

Jedan od tih mladića zvao se Zlatko Aleksovski. Sedam i pol godina nakon citiranog Tuđmanova sastanka s dužnosnicima HDZ-a BiH, 7. svibnja 1999, Haški sud proglasio ga je ratnim zločincem i osudio na dvije i pol godine zatvora; godinu kasnije, Žalbeno vijeće kaznu je povisilo na sedam godina.

Nakon što mu je izrečena prvostupanjska presuda, Aleksovski je u haškoj sudnici izrekao i ovo: “Kažem, ovo se odnosi na ’93. ‘U ovo vrtoglavo i razulareno vrijeme, ja slutim nevrijeme.’ To su stihovi Enesa Kiševića, poznatog pjesnika. Da kažem da je bilo ludilo, vi ćete shvatiti. Stručnjaci ste, imate vještake, da vam objasne šta je ludilo. Ali to je bilo više od ludila. To vam ne mogu ni ja objasniti, a niti vam iko može objasniti šta se dešavalo dole. Ne mislim u Lašvanskoj dolini, nego na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Ludilo.”

Političari to nisu smatrali ludilom.  I prije nego što je počelo, oni su to smatrali rješenjem.

Franjo Tuđman jedan je od tih političara. “Sada, ja ću biti sasvim otvoren”, kazao je 17. rujna 1992. na sastanku s hrvatskim političarima iz Bosne i Hercegovine: “Ako bi se nastavio rat, a to ćemo vidjeti i u Ženevi, i uopće ćemo vidjeti ovih dana, ja u UN, u Americi, ako bi rješenje išlo u tom smislu da će zapravo, da ta međunarodna zajednica s Amerikom na čelu zapravo diže ruke, zapravo prepušta da se međusobno kolju, melju dok mogu, što bi na svoj način značilo da pristaju na to da, što je netko rekao da je BiH u nastajanju, ne u nastajanju nego u raspadanju, onda se mi moramo orijentirati isto tako da vojno osiguramo svoje interese, ako bi se to nastavilo”.

Mjesec dana nakon te Tuđmanove izjave, HVO je napao Bošnjake u Prozoru. Rat Hrvata i Bošnjaka mogao je početi.

Godinu kasnije, 15. rujna 1993, Tuđman će u Zagrebu primiti predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne Matu Bobana sa suradnicima, da ih izvijesti o “pritiscima, i to službenim pritiscima Europske zajednice i pojedinih država”.

“Svi su tražili da budemo krajnje popustljivi prema Muslimanima i svi su nam prijetili sankcijama zbog Hrvata u Bosni i Hercegovini. (…) U tim i takvim, tu su jasno vaše logore i humanitarne konvoje itd. stavili na prvo mjesto”.

U to je vrijeme istočna obala Mostara potpuno razorena, srušeni su Stolac i Počitelj, Bošnjaci protjerani s područja koje je čelništvo Herceg-Bosne označilo kao “hrvatske prostore”, HVO drži logore za Bošnjake, u srednjoj Bosni i drugdje uzajamno su počinjeni jezivi zločini, među kojima i pokolj u Ahmićima – između HVO-a i Armije BiH bjesni okrutan, bjesomučan rat. Smrt je svakodnevica.

A ti “vaši logori i humanitarni konvoji” jedno su od samo dva mjesta na kojemu Tuđman, gotovo usputno, u tom svom govoru Bobanu i dužnosnicima Herceg-Bosne, spominje ratna stradanja.

Tuđman govori o mnogo toga: kako ni pod koju cijenu ne kani BiH prepustiti Neum – “odbio sam bilo kakvu pomisao da bi mogli dobiti Neum”, kaže – govori o pregovorima i trajnom rješenju, s nadom spominje glasine da dio bošnjačkih političara kani svrgnuti Aliju Izetbegovića – ali patnje ljudi spominje tek usput: “I gospodo, treba ići na to i zbog toga da prekinemo ta krvoprolića i zbog takvog svijeta da znači taj sporazum provedemo u život”.

Povrh toga, svim sudionicima sastanka jasno je još nešto, o čemu je govorio Slobodan Praljak, tadašnji zapovjednik HVO-a: “I druga svar, uznapredovali odnosi između Hrvata i Srba, posebice na vojnom planu jer nama cijele postrojbe ovise o suradnji sa Srbima, u Bosni i Hercegovini ovaj će sporazum sada to dosta spriječiti. Prema tome, Žepče, Kiseljak, a time onda i Vitez, bataljun ispred Konjica, Vareš, biti će sada u situaciji da ćemo mi to teško snabdijevati”.

To je, podsjetimo, rujan 1993, kada se okočanje rata u Hrvatskoj ni u naznakama ne nazire. Štoviše, Srbi učvršćuju okupaciju trećine Hrvatske, uz povremene zločine – 8. rujna 1993, primjerice, na obilježavanju druge obljetnice pogibije dvadesetorice branitelja u Kusonjama kod Pakraca, od mine iznenađenja srpskih snaga poginule su tri osobe, a 11 ih je ozlijeđeno – ali sve to Franju Tuđmana ne dovodi ni u kakvu dvojbu oko moralnosti rata protiv Bošnjaka u BiH, koji se – kako izvještava Praljak – vodi tako da “cijele postrojbe ovise o suradnji sa Srbima”.

Bezdušnost, dakle – o tome govorimo kad govorimo o hrvatskoj strani rata Bošnjaka i Hrvata, i ta bezdušnost traje od trenutka kada je Franjo Tuđman odlučio ostvariti svoju opsesiju navodne neodrživosti BiH i na račun te zemlje navodno “osigurati” granice Hrvatske – od tada, pa do dana današnjega.

Prva i temeljna obaveza humanosti – da se izbjegnu patnja i zločin – očito nije bila ulog u toj infernalnoj igri ljudskim sudbinama. Dapače – možda jest, ali kao pozitivan ulog.

“Prema tome”, kaže Tuđman na sastanku u rujnu 1993, “taj užasan rat, to što je tragedija za čovjeka, za obitelj, za pojedine krajeve, najveća tragedija što može biti u stanovitom smislu u razgraničenju između naroda stvara čak i neke povoljnije okolnosti za opstanak pojedinih naroda u budućnosti.”

Jer, stvar je jasna: “Prema tome, naša politika je stvoriti uvjete da vratimo okupirana područja u Hrvatskoj, ako možemo uz pomoć UN, ako ne, onda i silom. A u BiH znači postići takvo razgraničenje da u sastav sada hrvatske republike u okviru unije, ali ta unija je očito privremena, jer kao što su to Alija i njegovi javno rekli, znači što povoljnije razgraničenje radi što povoljnijih granica Hrvatske”.

Sve što je u ovome tekstu citirano, poznato je i lako dostupno. Tuđmanovi citati objavljeni su u knjizi “Stenogrami o podjeli Bosne”, u kojoj su splitski i sarajevski tjednici Feral Tribune i Dani 2005. objedinili transkripte sjednica što ih je u svom sjedištu na Pantovčaku dao snimati Franjo Tuđman osobno. Skraćeno izdanje te knjige pod istim je naslovom 2017. objavio mostarski Centar za kritičko mišljenje.

Ostali podaci spomenuti u ovome tekstu dostupni su u presudama i dokumentima Haškoga suda objavljenim na internetskoj stranici te institucije, www.icty.org,

Ni za jedan od podataka iz ovoga teksta ne treba mukotrpnog arhivskog istraživanja; ne treba čak ni pretjerane domišljatosti veće od  svakodnevnoga usputnog zanimanja.

Ali, treba elementarne volje za činjenicama.

Pa ipak, dokazi takve  vrste – a njihova je količina, da se razumijemo, upravo nepregledna – nedostatni su da pokolebaju današnje hrvatske političare od njihova uvjerenja, da je Hrvatska Republika “zalog, simbol i temelj hrvatske konstitutivnosti u BiH”.

Ona to nije, niti može biti: Hrvatska Republika Herceg Bosna bila je, naprosto, okvir za zločin.

To istodobno ne znači pojednostavljivanje složenosti problema Bosne i Hercegovine, niti umanjivanje odgovornosti bošnjačke strane, ma koliko manja ona mogla biti, u mjeri u kojoj se ljudska patnja uopće može i smije uspoređivati. Naročito, pak, svijest o zločinima Herceg-Bosne ne znači zanemarivanje krivice Republike Srpske, koja bi, da je morala i pravde, davno bila zbrisana s lica ovoga svijeta – kao politički i administrativni entitet, naravno, a ne tako da njezini stanovnici napuste svoje domove.”

Pa opet, uza sve što se o Herceg-Bosni zna, naprosto je bezdušno tvrditi da bi “sva buduća rješenja u ovoj zemlji o jednakopravnosti naroda trebalo tražiti na njezinu tragu”. I kako, pitamo se, političari koji tvrde takvo što mogu očekivati da će im partneri nužni za dogovor – bošnjački političari dakle – išta vjerovati?

Jer istina je upravo obrnuta: uvjereni smo da bi sva buduća rješenja u BiH o jednakopravnosti naroda trebalo tražiti na tragu istine o zločinima; o zločinima svih strana.

Sva bi buduća rješenja trebalo tražiti na tragu osvještavanja tih zločina, njihova priznanja na najvišim političkim i intelektualnim raziana sve tri strane u BiH, kao i sve tri daytonske države.

Sva bi buduća rješenja trebalo tražiti na temeljitome unošenju činjenica u obrazovni sustav BiH, Hrvatske i Srbije, kako mladi ne bi odrastali u laži, a oni koji ih uče s lošom savješću kolektivnog licemjerja, kao što žive danas.

A današnju politiku, i nemoralne pretpostavke na kojima počiva, najbolje je opisati riječima dvaju hrvatskih ratnih zločinaca.

Ti su ljudi, prema vlastitim tvrdnjama, zločincima postali mimo vlastite volje, zavedeni politikom bezdušnosti i laži, kakvoj svjedočimo i danas.

Prvi je od njih Zlatko Aleksovski. Njega smo ovdje već citirali: rat u Lašvanskoj dolini, ali i na “na čitavom prostoru bivše Jugoslavije”, smatrao je “ludilom”; “više od ludila. “

Tvrditi danas da je Herceg-Bosna “zalog, simbol i temelj hrvatske konstitutivnosti u BiH”, znači istodobno tvrditi da su zločini počinjeni u njezino ime “zalog, simbol i temelj hrvatske konstitutivnosti u BiH”.

A to nije drugo doli političko ludilo.

Drugi ratni zločinac kojega ovdje treba citirati je Ivica Rajić.

Njega je Haški sud 8. svibnja 2006, na temelju priznanja krivice, osudio na 12 godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Stupnom dolu i Varešu.

U priznanju krivice, koje je 7. travnja 2006. izrekao pred Haškim sudom, Rajić je kazao i ovo: “Iako sam bio apolitičan čovjek, imao sam dovoljno povijesnih saznanja da moj malobrojni hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima duboke korijene i da ih treba i mora sačuvati. Zbog stradanja kojem je usred agresije na BiH već bio izložen, i ljubavi prema svom narodu, smatrao sam da je moj ostanak uz narod obaveza i nepogrešivi izbor”.

Nastavio je ovako: “Časni sude, ja i danas tako promišljam. Budući da se nisam bavio politikom, niti sam sudjelovao u određivanju ciljeva političke borbe, smatrao sam da to dovoljno mudro i odgovorno čini vodstvo, koje je dobilo povjerenje i priliku da o tome odlučuje. Nažalost, vrijeme i događaji koji su uslijedili pokazali su da neke odluke nisu bile ni mudre ni odgovorne. Sukob između Hrvata i Muslimana se nije smio dogoditi.”

Priznanje krivice Rajić je zaključio ovako: “Žao mi je svih žrtava u Stupnom Dolu i Varešu. Te žrtve su bile nepotrebne, baš kao i rat između dva prijateljska naroda.”

Tacno.net

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh