logo
bios

Balkanizacija na globalnoj razini – Pokušaj ponovnog crtanja granica …

Objavljeno prije 3 mjeseca . u ned, maj 26th, 2019
Balkanizacija na globalnoj razini – Pokušaj hegemona da ponovno iscrta granice svijeta

Dugoročni plan Sjedinjenih Država je stvaranjem etničkih i vjerskih sukoba podijeliti svijet i tako očuvati svoju hegemoniju. “11 rujan 2001. je bio samo uvod u ono što su planirali za nas”, napisao je Daniel Estulin.

Sjedinjene Države znaju da je jedini način da održe hegemoniju očuvati vojnu, znanstvenu i ekonomsku kontrole u cijelom svijetu, a dugoročni plan je podijeliti cijeli svijet. Stvaranje etničkih i vjerskih sukoba podsjeća da ratove na Balkanu u bivšoj Jugoslaviji. Taj model se želi primjenjivati diljem svijeta, a posljedice takve politike su kriza na Bliskom istoku, kojeg SAD žele fragmentirati, a zatim nastaviti s Europom, Afrikom, Latinskom Amerikom, Kinom i Rusijom.

Bliski istok, sjever Afrike i Afrički rog – Početak geopolitičkog eksperimenta

Ponovno crtanje svih granica Bliskog istoka je glavni cilj Izraela, NATO pakta i Sjedinjenih Država, koji žele ovladati tim geopolitičkim prostorom i stvoriti novi sporazum Sykes-Picot. Dio plana je stvaranje Kurdistana, drugog Izraela na tom području, koji bi nastao od teritorija Sirije, Turske, Irana i Iraka.

Drugi cilj je balkanizacija Irana, uz korištenje njegovih jezičnih, kulturnih, vjerskih i etničkih razlika. Od Irana se nastoje uzeti teritoriji i stvoriti Veliki Azerbejdžan, Veliki Turkmenistan, Kurdistan, Arabistan, te Balučistan koji bi uzeo i pakistanski teritorija, a ostatak bi bio perzijska država.

Plan za Irak, kojeg je tako gorljivo promovirao Joe Biden za vrijeme Obame, bio je podijeliti zemlju na kurdsku, sunitsku i šiitsku državu. Jemen bi se podijelio u dvije države, a Afganistan, Pakistan i Egipat bi također ostali bez dijela teritorija.

Čak i zemlje poput Jordana, iako su se udružile sa Zapadom, postale bi novi dom Palestincima, jer Izrael namjerava anektirati cijelu Zapadnu obalu i Palestince protjerati u Jordan.

Ni Saudijska Arabija ne bi izbjegla kaos balkanizacije i od njenog teritorija bi nastale tri nove države. Meka i Medina, dva najvažnija grada islama, činile bi “autonomnu” i “nezavisnu” državu koja bi štitila najsvetija mjesta islama i to bi bio neutralan entitet. Manja šiitska država, neovisna o Rijadu, kontrolirala bi vlastite resurse i oslobodila se vehabijskog ugnjetavanja kuće Al-Saud, a sunitska država bi ostala na ostatku teritorija. Čak i ako Saudijska Arabija kupuje oružje od Zapada, to joj ne jamči da će izbjeći neoimperijalni plan koji je spreman i za nju.

Nakon Bliskog istoka na redu je sjeverna Afrika, uglavnom Libija, Alžir i Sudan, zemlje koje treba balkanizirati, ali i Afrički rog, kao što se to već dogodilo s Etiopijom i Eritrejom, dvije neprijateljske zemlje, baš kao što se događa u Somaliji, gdje samoproglašena republika Somaliland želi potpunu neovisnost od Mogadiša.

FOTO – Granice Novog Bliskog istoka

Karta Bliskog istoka
Europa – Balkanizacija starog kontinenta

Pad Europe je neizbježan, kao što je bio neizbježan nestanak njezinih bivših carstava. Već dugo vremena Europa nije vladar svijeta, a fenomen neovisnosti je prisutan u svakom kutku kontinenta. U Španjolskoj svoju neovisnost od Madrida traže autonomne regije Katalonija, Galicija i Baskija. Tri regije imaju svoj jezik, kulturu i tradiciju, a zbog snage pokreta za neovisnost je balkanizacija Španjolske bliža nego u Iraku. Sjedinjene Države bi bile bi glavni dobitnik od odijele Europe, jer bi se riješile konkurenta u međunarodnoj areni.

Škotska želi postati nezavisna od Ujedinjenog Kraljevstva već nekoliko desetljeća, Belgija se želi podijeliti na dvije države, na Flandriju koja govori nizozemski, te Valoniju koja govori francuski. Bruxelles bi bio europska multikulturalna neutralna točka. Belgija je srce Europske unije i sjedište NATO pakta i balkanizacija Belgije bi bio izravan udarac integritetu Europe. U Italiji regije Lombardija i Veneto traže veću autonomiju, a zatim samostalnost, dok u Njemačkoj već postoje pokreti koji traže odcjepljenje Bavarske, jedne od najbogatijih pokrajina u zemlji.

Kina i Rusija – Prijetnja secesionističkih pokreta

U Kini postoje muslimani, budisti, kršćani, taoisti, druge manjinske religije i ateisti. Zbog tako velike kulturne raznolikosti postoji nekoliko regija koje su imale problema s Pekingom zbog traženja više autonomije, a u nekim slučajevima i neovisnosti. Tibet već nekoliko desetljeća traži neovisnost i ima punu potporu Zapada. Hong Kong, koji je dio Kine, također traži “oslobođenje” i potpunu neovisnost, jer je njegov politički model prozapadni i to je regija u kojoj je došlo do značajnih ekonomskih pomaka, kao što je slučaj u regiji Macao, koja je u svoje vrijeme bila portugalska kolonija, a sada, baš kao Hong Kong, želi biti neovisna zemlja s vlastitim gospodarstvom. Tajvan, sa svoje strane, uz podršku zapadnih zemalja traži nezavisnost više od pola stoljeća. Bilo je napetosti, gotovo na razini vojne eskalacije, jer Narodna Republika Kina ne priznaje neovisnost Tajvana i kaže da se stranim uplitanjem želi podijeliti njezin teritorij, samo kako bi se azijskog diva oslabio na međunarodnoj razini.

S druge strane, na kineski teritorij je prodrla teroristička prijetnja, a zemlja je pretrpjela više napada u Xinjiangu, regiji bogatoj ugljikovodicima u kojoj  živi najveći broj muslimana u cijeloj zemlji. Tamo se dogodilo mnogo terorističkih napada, iako manjeg intenziteta. Naime, dio muslimanima Xinjianga traži visoki stupanj autonomije, jer tvrde da će samo u takozvanom Istočnom Turkestanu moći zaštititi svoj jezik i religiju, a najradikalniji dijelovi društva traže neovisnost od Kine. U Kini postoji najmanje pet regija koje žele postati neovisne.

Što se tiče Ruske Federacije, plan je sličan onome za Bliski istok. Balkanizacija Rusije je glavni cilj NATO pakta. To znači da treba dati nezavisnost Čečeniji ili stvoriti Kavkaski emirat, dati neovisnost republici Kareliji i tako oslabiti Moskvu.

Za Zapad se raspad Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika nije završio, već je ušao u razdoblje “čekanja”.

Rusija i Kina su najveće zemlje na svijetu, a njihova prosperitetna gospodarstva, njihova obrana i alternativni politički i ekonomski modeli  će dovest do eskalacije napetosti, puno veće od sadašnje. Ako postoji točka bez povratka, to će biti pokušaj balkanizacije ta dva područja, čime bi Zapada uklonio dvije glavne “prijetnje” za uspostavu “novog svjetskog poretka” s centrom u Washingtonu.

U potrazi za sukobima u Latinskoj Americi

Plan za Latinsku Ameriku i Karibe je sličan. Od Meksika do Argentine se nastoje stvoriti “mikro-države”, posebno u Južnoj Americi, gdje postoji veliki teritoriji, “a ima samo 14 zemalja”. Prema podršci raznim skupinama je neoimperijalistički cilj stvoriti barem još 10 zemalja.

Tako bi se postigla veća podjela, a zemlja i bogatstvo bi se na pravedniji način raspodijelili među multinacionalnim kompanijama. Gušenje ne tako davno rasplamsanog osjećaja integracije i jedinstva Latinske Amerike u Venezueli, Nikaragvi i Boliviji bi mogao biti okidač za stvaranje slične situacije kao na Bliskom istoku.

U Boliviji je država Santa Cruz de la Sierra prije nekoliko godina zatražila je neovisnost o La Pazu, ali je ta strategija propala. Vlada Eva Moralesa je nekoliko navrata pokušaje separatističke pobune ugušila u početku. U Ekvadoru je regija Guayaquil željela svoju vlast i oligarhija ovog područja je htjela biti autonomna. Tako je bivši predsjednik Rafael Correa suzbio planove podjele Ekvadora.

Neke druge južnoameričke zone također traže svoju neovisnost, kao Sao Paulo u Brazilu, najbogatiji dio u cijeloj zemlji gdje postoji secesionistički pokret koji traži stvaranje vlastite države. U Kolumbiji je regija koja najviše doprinosi kolumbijskom gospodarstvu Antioquia, a oligarhija ovog područja je predložila stvaranje savezne Antioquie. S druge strane bi Kolumbija mogla izgubiti južnu zemlju, kao što je 1903. izgubila Panamu. Zbog odvajanja od centra bi se mogle odvojiti regije Cauca, Nariño i Putumayo, gdje je većina stanovništva autohtonog podrijetla.

U Venezueli je najbogatija regija u zemlji Zulia, gdje su se čuli glasovi u odvajanju, jer moćni veleposjednici na ovom području ne dijele ideologiju “chavista” i imali bi resurse da budu neovisni, što je danas sve vidljivije. Naime, iza separatističkog pokreta ” Rumbo Propio” stoje SAD i lokalne evangelističke denominacije koje se deklarativno zalažu za federalizam, autonomiju, slobodno tržište i ograničene ovlasti središnje države. Pitanje je trenutka kada bi se pokret mogao iskoristiti, možda radikalizirati i naoružati iz susjednog Brazila, te pokrenuti u sukob s predstavnicima središnjih vlasti.

Mapuches u Argentini i Čileu traže državu na zemlji svojih predaka, a neki teoretičari vjeruju da može doći do pojave države Mapuche. I posljednje, ali ne manje važna, je regija Arequipa u Peruu.

Teorija balkanizacije, pojam koji se od ’90-ih redovito koristi za opis fragmentacije država, ne može se shvatiti kao teorija zavjere. U posljednjih 25 godina su se pojavile “nove” države i politički entiteti, a mnoge zemlje traže neovisnost. Popis nezavisnih zemalja raste vrtoglavo. Početkom devedesetih je “propao” sovjetski blok i 15 nacija je steklo neovisnost. Na našim prostorima za sada imamo šest priznatih i jednu nepriznatu državu.  U posljednja dva desetljeća je stvoren Istočni Timor (2002.), Crna Gora se odijelila od Srbije 2006. godine, a Kosovo proglasilo neovisnost 2008. Konačno je 2011. nastao i Južni Sudan. Uzimajući ovo kao referencu, nadolazeća geopolitička podjela može biti vrlo velika. Rusija i Kina su uspješno suzbili separatističke pokrete i političke zahtjeve elita u Hong Kongu i Macau, ali su ideje i dalje vrlo žive i imaju pomoć iz inozemstva, posebno u Xinjianu i Tibetu ili ruskom Sjevernom Kavkazu. Iran ima manje problema od drugih, ali stalno mora biti na oprezu, posebno na sjeverozapadu s većinskim kurdskim stanovništvom i južno u Balučistanu. Irak je prošle godine otklonio prijetnju kurdskog separatizma, ali je morala intervenirati vojska, što znači da projekt nezavisnog Kurdistana nije mrtav. Isto vrijedi za sva navedena područja, uključujući Europu u kojoj se sve nastoji ostvariti okviru ustava, kao što je slučaj sa Škotskom, ali često i izvan zakonskim okvira, kao što je slučaj sa Španjolskom. XXI stoljeće može biti razdoblje nastanka mikro-država. Podijeljeno čovječanstvo i oni koji nas kontroliraju iz sjene bi tako i dalje dominirali svijetom. Zato treba prepoznati i spriječiti balkanizaciju svijeta. Nitko od nas nije izolirani otok, stoga će velike i male nacije osjetiti posljedice ove zlokobne politike bilo gdje u svijetu se provodila.

 N. BABIĆ  – Logicno.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh