Socijalisti u svom odbacivanju kapitalizma koriste se užasnim avetima. Najstarija i možda najefektivnija je ideja da, monopolska koncentracija preduzeća traje vječno i neodvojiva je od kapitalizma. U živopisnim bojama prikazuju užase monopolističkog kapitalizma, a zatim zaključuju da ekonomija slobodnog preduzetništva očigledno zahtijeva uplitanje vlade kako se ne bi pretvorila u haotični sistem poslovnih monopola i javnog ugnjetavanja.
Prisjećajući se ere “poverenja” i “tajkuna” na prijelomu ovog stoljeća, ovi socijalisti hrabro brane Sherman Antitrust Act (Šermanov protumonopolski zakon) iz 1890. godine, Zakon o federalnoj trgovinskoj komisiji i Clayton Antitrust Law (Klajtonov protumonopolski zakon) iz 1914. koji imaju za cilj suzbijanje monopola. I oni će biti šokirani ako neko posumnja u mudrost antitrustovskog (protumonopolskog) zakonodavstva.
Nažalost, čak i slobodni preduzetnici podijeljenih su mišljenja po ovom pitanju. Neki brane našu protumonopolsku legislativu i vladinu superviziju velikog biznisa koja to zahtijeva, dok drugi na kratko odbacuju prevladavajući pomen monopola i protumonopolske aktivnosti vlade.
Nepristrasno propitivanje monopolističkog problema može započeti pitanjem: Da li su monopoli sami po sebi loši? Da li su identični s uništavanjem konkurencije, sa ogromnim monopolističkim dobicima i pretrpavanjem radnika i potrošača? Pod kojim uslovima, ukoliko postoje, monopoli stvarno predstavljaju zle organizacije za koje se i mislilo da jesu?
U neometanoj tržišnoj ekonomiji, monopol ne predstavlja razlog za uzbunu. Kompanija koja ima ekskluzivnu kontrolu nad robom ili uslugom na određenom tržištu se sprječava da iskorištava situaciju sljedećim konkurentskim faktorima: potencijalnom konkurencijom, konkurencijom zamjene i elastičnosti potražnje.
U Sjedinjenim Američkim Državama isti proizvođač proizvede hiljade različitih artikala, tj. monopolist, i nikoga to ne brine. Prodavnice od 5 i 10 centi pune su predmeta koje proizvode monopolisti. Ipak, sve ove stvari se prodaju po konkurentnim cijenama. Zašto? Zbog potencijalne konkurencije. Sve dok postoji potencijalna konkurencija, »monopolista« ne može da naplati monopolske cijene.
Potencijalna konkurencija
Potencijalna konkurencija postoji u svim oblastima proizvodnje i trgovine u koje svako može slobodno da uđe. Drugim riječima, kada god vlada ne spriječi slobodan ulazak licenciranjem, franšizama i drugim kontrolama, postoji potencijalna konkurencija. Većina korporacija traži kontinuirano nove linije i predmete proizvodnje. Oni su željni da napadnu bilo koju oblast u kojoj su poslovne zarade neobično visoke.
Upad na drugo polje od strane korporacije može uključiti ništa više nego jednostavnu nabavku nove opreme ili reorganizaciju koja se postiže za nekoliko sedmica ili mjeseci. Ili, potpuno novi objekti se mogu koristiti za upad. Tako jedan proizvođač, bilo da je on monopolista, duopolista ili konkurent među mnogim, se uvijek suočava sa potencijalnom konkurencijom svih drugih proizvođača.
Čak i ako bi korporacija veličine ‘General Motorsa’ bila monopolista u pogledu određenih roba, morala bi djelovati kao da je jedan od proizvođača među mnogim. Jer stalno se suočava sa potencijalnom konkurencijom Forda, Chryslera, General Electrica i drugih. Ovi potencijalni konkurenti nesumnjivo imaju resurse, tehničko znanje i marketinške organizacije kojim bi se mogle takmičiti s General Motorsom.
Ali čak ako bi takmičari slične veličine i strukture bili odsutni, monopolista mora imati u vidu potencijalnu konkurenciju koja može nastati preko noći. Brojni finansijeri, promotori i špekulanti neprestano traže mogućnosti za osnivanje novih preduzeća. U prošlosti su formirali nove gigantske kompanije. I oni su voljni da ponovo rizikuju svoj kapital ako vide priliku za profit.
Zbog strahovanja od promotora koji bi mogao da napadne njegovo polje, monopolista se, stoga, mora ponašati kao da je okružen brojnim konkurentima. On mora biti oprezan i uvijek konkurentski nastrojen. On mora kontinuirano unaprjeđivati svoj proizvod i smanjivati njegovu cijenu. Jer ako bi se opustio, druga kompanija bi uskoro napala njegovo polje. Novi igrač će vjerovatno biti veliki konkurent jer ima nove mašine i opremu. Ima nove ideje i primjenjuje nove metode proizvodnje. I on uživa u dobroj volji svih kupaca. Zaista, opušten monopolista priziva katastrofu.
Ako preduzeće, ipak, ima monopolistički položaj, ono mora po potrebi biti najefikasniji proizvođač na terenu. Drugim riječima, u industriji sa slobodom ulaza monopol je monopol efikasnosti. Da bi vlada nametnula ograničenja na tu industriju ili je čak rasformirala silom, uništila bi najefikasnijeg proizvođača i pozvala manje efikasnog da uđe na teren. U ovom slučaju, privreda pati od neto gubitaka u proizvodnji i efikasnosti.
U mom rodnom gradu, mali proizvođač uspio je da stekne monopolski položaj u proizvodnji testera za ljigavce, mašine koje testiraju ponašanje materijala na povišenim temperaturama. Kada sam se raspitivao o razlozima za njegovu zadivljujuću poziciju, objasnio je sa osmijehom: “Potpuno sam porazio svoje dvije konkurencije, obje multimilijarderske korporacije, tako što sam neprestano poboljšavao kvalitetu proizvoda i smanjivao im cijenu.” Očigledno je da bi odmah pozvao svoje ogromne konkurente da ponovno uđu u polje da nije uspio unaprijediti svoj proizvod u budućnosti ili da je naplaćivao monopolske cijene.
Vlada nije istražila ili tužila ovog monopolistu, vjerovatno zbog male količine njegovog djelovanja. Iskustvo, međutim, ukazuje na to da bi se tako velike korporacije kao što su General Motors, du Pont ili U.S. Steel mogle suočiti sa vladinim istragama i krivičnim gonjenjem ukoliko su monopolisti. Ako je ovo tačno – i nažalost nema razloga za sumnju u to – tužilaštvo ima pune ruke posla, a ne monopolisti.
Ali iako američka preduzeća nisu uspjela da se takmiče jedni sa drugima, a potencijalna konkurencija nije uspjela ograničiti uticaj na monopoliste – što je nenajrealnija pretpostavka – ljudi bi izbjegli monopolske cijene pribjegavanjem zamjenama. U mnogim poljima, konkurencija zamjene je važnija od konkurentskih proizvođača.
Ljudske potrebe mogu zadovoljiti različiti proizvodi i materijali. Na primjer, u proizvodnji odjeće, dvanaest različitih materijala se međusobno bore za potrošački novac. Monopolist bilo kojeg materijala je nemoćan, jer bi monopolistička cijena potrošača dovela do toga da se kupci odmah prebace na druge materijale. Proizvođači tregera takmiče se ne samo jedni s drugima, već i sa potencijalnim konkurentima, ali i proizvođačima kajševa. U transportnoj industriji, pruge se takmiče s kamionima, automobilima, avionima, cjevovodima i brodovima. U građevinarstvu, drvna građa se takmiči s aluminijumom, čelikom, ciglom i kamenjem. Bayerov aspirin takmiči se s Anacinom i Bufferinom.
U nekim slučajevima, usvajanje zamjena zahtijeva velike izdatke za kapital koji proizvođači nisu spremni odmah da izvrše. Kompletna zamjena će potrajati onda, premda će na kraju biti efikasna kao neposredna zamjena. Željeznica koja želi zamijeniti naftu za ugalj zahtijeva veliki kapital za kupovinu dizel motora. Prema tome, može preći sa uglja na ulje samo kada zamijeni istrošene lokomotive. Vlasnik kuće može preći sa uglja na naftu ili prirodni gas kada se njegova stara peć na ugalj zamijeni. Stoga, u periodu od nekoliko godina, zamjena će imati ograničavajući efekat na monopoliste.
Piše: Hans F. Senholz
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
