Ladislav Babić – sbperiskop.net
Mirko bijaše mladić naizgled poput drugih mladaca svoje generacije, i – što da ne kažemo – svih generacija mladih ljudi otkada je svijeta i vijeka. Rekosmo, naizgled, jer nešto ga je stubokom odvajalo od svojih vršnjaka. Djevojke, zabava, piće, automobili, sport – sve to ga nije manje zanimalo no njegove drugove, ali… Dok su se ostali i dušom i tijelom prepuštali užicima milovanja svojih djevojaka, opojnosti uživanja alkohola ili adrenalinu brzih vožnji noćnim ulicama grada, on u svemu tome bijaše tek djelićem svoje osobe. Od potpunog prepuštanja spomenutim čarima oduvijek ga je – bar doklem mu je sjećanje dopiralo – odvajalo fundamentalno pitanje. Zašto?Nitko ne zna što je dojenče razmišljalo na majčinoj sisi, ali uvjeren sam kako mu se i tada glavom vrzmalo pitanje: Zašto ja moram iz tog mesnatog tetrapaka upijati u se ovu mlačnu tekućinu? Koja je svrha toga? Mirko, naime, bijaše obuzet svrhovitošću. Ne znam kako se stručno naziva ta manija, obuzetost ili opsesija, u svakom slučaju bijaše negdje u rangu manije gonjenja, sem što ga nisu (u mislima, dakako) proganjali špijuni, atentatori, seksualni manijaci i srodne tvorevine njegova uma, već zagonetka koja se ukotvila duboko u zakutcima njegova mozga: Koja je svrha svega toga? Kad su ga (još bijaše malac) klinci njegove ulice prvi puta pozvali da im se pridruži u igranju nogometa, nije mogao odoljeti da ne upita – zašto? Čudno ga pogledavši, objasniše mu kako im upravo jedan igrač fali za formiranje dvije ekipe.
– A što imaju raditi te dvije ekipe? – gotovo nehotice mu je kliznulo preko jezika.
-Gledaj mali, rekoše – naša ekipa nastoji loptu protjerati kroz gol suparničke momčadi što je više puta moguće, istovremeno im ne dozvolivši da oni to učine nama.
– Zbog čega mi to nastojimo učiniti? – spontano je izletjelo iz njegovih ustiju.
– Zbog čega? Pa, da pobijedimo, jasno! – odvratiše klinci začuđeno ga promatrajući.
-Zašto bismo mi trebali pobijediti; koja je svrha toga? – bijaše naredno pitanje koje je prelilo čašu strpljenja njegovih drugova, te ga ostaviše bez odgovora, shvativši kako je bolje igrati i sa igračem manje negoli uz pomoć ovog zvekana.
Naravno, bijahu još premali da bi shvatili kako Mirko uvijek nastoji „dotjerati cara do duvara“, da bi uopće shvatio smisao radnji koje mora poduzimati. Nije mu to baš uvijek uspijevalo, što ga dakako, to i jeste karakteristika opsesije, nije odvratilo od promišljanja smisla i svrhe (prvenstveno nje) svojih postupaka, ali ne samo njih. Kao beskrajni ocean prelila se njegova manija na propitivanje svega postojećeg. Zašto postoji mačka, zbog čega mora ići u školu, s čega ona uopće postoji, zašto postoje dva spola – da, seksa radi – ali, zašto seks – da, zbog užitka – ali, zašto užitak – pa da te natjera da se seksaš zbog održanja vrste – ali, zašto bi se vrsta trebala održati, koji je smisao u tome – koja je tvoja uloga u održanju vrste – pa jasno, da doprinosiš tome – ali, u čemu je svrha uopće tvog doprinosa i održanja – … i tako se pitanja bez odgovora, poput ulančanih karika lanca nizahu u njegovoj psihi do u beskraj. Nije da ga je to ometalo u vršenju svakodnevnih radnji, u čemu doduše, kao što rekosmo, nije učestvovao cijelim bićem. No, darvinistički nagoni preživljavanja uz što je moguće manje truda i više užitaka, neumoljivo i neosporivo djeluju na sva živa bića, pa ni Mirko ne bijaše izuzetak. Završio je škole, zaposlio se, osnovao obitelj, imao djecu, slobodno vrijeme koristio bilo za sebe, bilo na ostale članove svoje familije, no manija ga nije napuštala. Dapače, sve se više pojačavala i dostigla stupanj iznad kojega teško da bi se mogla dići.
Što je uopće svrha cijelog svemira? – kao, da su se sve sitnije i krupnije opsesije sažele u ovo fundamentalno pitanje. Nije on baš tako izričito postavio problem u svojoj glavi, već ponešto labavije: Ima li svemir neku svrhu, i ako je ima – koja je to? Jasno vam je kako on, ne priznajući to samom sebi, nije ni mogo zamisliti odrečni odgovor na ovo pitanje svih pitanja, stoga sam vam ga prvobitno i predstavio u eksplicitnom obliku koji je iskao njegov odgovor. Mora da postoji neki razlog da sve – a to obrazovani ljudi zovu svemirom – opstoji, inače on ne bi našao nikakav razlog vlastitog postojanja i sve bi se rasplinulo u totalnom besmislu. U traganju za objašnjenjem pročitao je na stotine članaka, pohodio desetke okruglih stolova na tu temu, isposuđivao maltene sve popularne filozofske, astronomske i fizikalne knjige svoje lokalne biblioteke, skupljajući komad po komad razloga za svoju uvjerenost da svemir – a time dakako i on sam – ima neku svrhu. I, ne mo’š zamisliti, našao je odgovor! Kao što rekoh, u intervalima između opsesivnih maksimuma (i opsesije moraju spavati da bi se probudile življe i proganjale vas s još više elana), savršeno je, barem na prvi pogled, učestvovao u manifestacijama života. Profesionalno je radio svoj posao, zadovoljavao ženu, igrao se sa djetetom, familiju vodio na godišnji odmor, viđao se sa prijateljima (da, imao je nekolicinu koji ili bijahu slijepi za njegovu nastranost, ili pak je smatraše savim nebitnom da bi prekinuli prijateljstvo), igrao loto,… E da! Ne biste povjerovali, upravo ova igra, u kombinaciji sa činjenicama koje je popabirčio po knjigama, promijenila mu je život u svakom smislu, od čega najvrijednije bijaše – iščeznuće njegove opsjednutosti k’o da je nikada nije ni bilo. No, reći će netko, valjda je ipak tome više doprinjelo onih četerdesetak milijuna kuneka koje je, kao jedan jedini sa pogođenom supersedmicom, osvojio, ali – stvari ipak nisu tako jednostavne.
Rekoh kako ga je je najviše opsjedala misao o svrhovitosti svemira, u sklopu koje i o vlastitoj svrsi – cilju koji bi uspio opravdati vlastito postojanje i sva naizgled besmislena djelovanja u sklopu njega. Rujući poput knjiškog moljca po ukoričenim papirima, naišao je na nešto što mu je privuklo pažnju. Nosilo je ime „antropičko načelo“ iliti „antropički princip“. Prva reakcija bila je beskrajna radost, kad je ustanovio da svijetom – sem njega, dakako – egzistiraju ljudska bića koje muče savršeno isti problemi. A kad se udubio u objašnjenje, gotovo orgazmičko zadovoljstvo prelilo mu je tijelo i duh. Polazeći od činjenice vlastitog postojanja – točnije, ljudske vrste kao takve – ne mali broj fizičara, astronoma i filozofa došao je do zaključka kako do toga nikako nije moglo doći spontano, milijardugodišnjim evolucijskim procesima anorganske materije, već je unaprijed bilo pažljivo isplanirano od neke nadmoćne inteligencije. Boga, što da se lažemo. A, ako nas je već netko napravio, stvarajući svemir i uvjete u njemu koji su neizostavno morali rezultirati nama – valjda je to radio sa nekom svrhom, ma bila nama i nepoznata. Ta, rezbarite li vrbovu grančicu pretvarajući je u sviralu, valjda to radite s naumom da na njoj zasvirate, bilo mu je jasno. Daklem je i cijeli taj sustav, svemir – zajedno sa inteligentnom ljudskom vrstom – rađen sa nekom unaprijed zadanom namjerom iliti svrhom. Sve je govorilo tome u prilog. Promotre li se fundamentalne fizikalne konstante, od tzv.kozmološke konstante, preko gravitacione konstante, konstante fine strukture i sličnih – o kojima ovisi razvoj svemira, svekolike materije u njoj i jačina takozvanih osnovnih međudjelovanja koja su odgovorna za pojavu zvijezda, elemenata, života i inteligentnih bića poput ljudi, jasno je da njihove vrijednosti ne mogu biti slučajne. One su unaprijed tako podešene da dovedu do naše pojave! Primjerice, da je kozmološka konstanta samo za postotak manja negoli je njena stvarna vrijednost, ne bi bilo moguće formiranje Sunčevog i sličnih sistema u kojima se pojavio život. Obrnuto, ukoliko bi njena vrijednost bila samo malo veća od današnje, cijeli svemir bi ubrzo kolabirao u crnu rupu ne davši evoluciji dovoljno vremena da stvori život, kamoli onaj inteligentni. Pojednostavljeno rečeno, izbor ključnih fizikalnih konstanti našeg svemira je upravo takav da nikako ne može biti slučajan, već je unaprijed podešen kako bi omogućio nastanak života, u krajnjoj konzekvenciji i same ljudske vrste!
Daklem ipak, svemir ima neku svrhu! – ushićen od zadovoljstva lebdio je nekoliko narednih dana na oblacima sreće. Da bi se ubrzo oni postepeno pretvorili u teške oblake nove opsjednusti koja je zamijenila onu prijašnju. Ne kaže se badava kako odgovori samo otvaraju nova pitanja. A koja je to svrha? Koja je moja svrha u toj općoj svrhi? – poput oštrih iglica počelo je svakodnevno bockati njegovu dušu. Ako ne uspije odgovoriti na ova pitanja, onda je razložno posumnjati i u prethodni odgovor o svrsi cijelog univerzuma. I onda se desilo! U jeku ovih fundamentalnih sumnji koje su ga opsjedale, poput udarca malja djelovala je vijest – njegov loto listić dobio je premiju od četreset milijuna kuna. Ne, ne i ne – imate sasvim krivo! Nije njega pogodila veličina zgoditka koja će mu – do tada nezamisliva u analima ove igre – osigurati bezbrižan život do kraja svoga vijeka. Ostao je zgranut pred pitanjem: Zašto baš ja? Koja je tome svrha? I dok se njegova obitelj veselila, praveći planove za budućnost i letjela na krilima rastrošnosti, on je danima bezuspješno pokušavao dokučiti odgovor. A onda, počelo se polako ali sigurno slagati u mozaik koji ga je zauvijek promijenio. Pred očima su mu se konačno pojavile sve karike lanca koji se protezao od njega direktno do Svevišnjega, Tvorca svega Postojećeg čija mu je svrha – zajedno sa svojom vlastitom – iznenada postala bjelodano jasna.
Da je kozmološka konstanta drukčija – ne bi svemir bio kakav jeste, a prosječna gustoća materije u njemu bila bi ili toliko mala da se ne bi mogle formirati zvijezde i galaksije, ili pak tako velika da bi se sva materija zgusnula u crne rupe. Da je jačina takozvanog jakog međudjelovanja, odgovornog za nuklearne procese, tek malo manja ili veća, ne bi se mogli formirati atomi vodika što bi dovelo do nemogućnosti postojanja zvijezda kao tvornica teških elemenata – među njima i ugljika – potrebnih za formiranje života. Konačno, bez vodika ne bi bilo ni vode – „izvora života“, zar ne? Da se zaleđivanje vode ne zbiva od površine prema dnu, nikako se ne bi mogao formirati život u vodi jer bi rijeke, jezera i mora bili zaleđeni od površine do dna – a to njeno svojstvo, nimalo slučajno, proizlazi iz zadanih vrijednosti fizikalnih konstanti. Ako se ne bi mogao formirati život, kako bi onda uopće mogli govoriti o inteligentnom životu – mislio je Mirko, povezujući karike u jedinstveni čvrsti lanac uzroka i posljedica. Ljudska vrsta bila bi nemoguća, a tada ni ja ne bih postojao, nastavljao je svojom spekulacijom. Svojstva elemenata dovela su do postojećih svojstava molekula u koje su se atomi udružili, pa i onih najkompleksnijih – poput DNA – koje su prenijele karakteristike mojih roditelja na mene. A jedna od tih bezbroj karakteristika je i moje traganje za svrhom, kao i navika da svakotjedno igram loto. Da ne igram loto, ne bih ni u snu mogao razmišljati o dobitku, ali – ni to nije dovoljno. Iz one dvostruke spirale koja me učinila neizmjerno privlačnim (nije patio od manjka taštine), neizostavno je slijedilo da će Milica već prvu noć pasti nauznak, daklem se matematički točno – skoro u sekundu – moglo predvidjeti rođenje moje djece i da ću se, posljedično, „kladiti“ na sretne brojeve naših rođendana. A da loptice u bubnju iz kojih su izvlačeni brojevi nisu imale upravo takva elastična svojstva koja proizlaze iz svojstava elemenata, a ova iz početnog skupa prirodnih konstanti, njihovo međusobno sudaranje ne bi uzrokovalo da upravo oni brojevi koje sam zaokružio na listiću izlete iz bubnja! Kako dalekosežan i fascinantan zaključak, trijumfirao je Mirko, poentirajući u sebi odgovor na ospesiju koja ga je opsjedala cijeli život. Mojih četrdeset milijuna kuna, zapisano je u prirodnim konstantama svemira. I ne samo to – one su upravo mene unaprijed apostrofirale kao njihova dobitnika. I sad mu je, u bljesku spoznaje za kojom je tragao toliko vremena, odjednom postalo jasno. Svemir ima svrhu, a njen dokaz mu leži upravo na dlanu, u obliku čeka na spomenutu svotu. Svrha svemira je da ja, Mirko Mania, postanem slavodobitnik ove nagradne igre. A moja svrha je upravo u tome što sam ispunio unaprijed određenu svrhu vasione. Ona, vasiona, i ja činimo nedjeljivo svrhovito jedinstvo božjeg plana. Aleluja! Slava bogu na nebesima i meni na Zemlji koji sam shvatio njegov plan. Pa digne pogled put nebesa i kao potvrdu svojih zaključaka opazi kako se cijeli svemir rasprostire oko centra u kojem je stajao upravo – on!
O toga trenutka, kao spužvom izbrisana nestade svaka opsesija iz Mirkova mozga. Cijelim svojim bićem, i dušom i tijelom, sa više no sto posto entuzijazma unosio se u sve poduhvate koji su ga očekivali u daljnjem životu. A toga je bilo zaista na pretek. Nije tako lako potrošiti četrdeset milijuna, ne mislite li?
Tisućama kilometara daleko, Ignacije Y. del Manya nije nikada ni igrao loto. Te vedre noći bez mjesečine, na putu kući sa službenog puta, auto mu je ostao bez i kapi benzina. Moja blesava greška! – ljutio se, nazivajući mobitelom broj lokalnog Auto kluba. Čekajući njihov dolazak koji će ga izvući iz ove pustoši, pogled mu se digne spram visina osutih zvijezdama i mliječnim tragom naše galaksije. Nigdje oko njega ni žive duše, samom posred puste ceste kroz neku livadu, s pogledom u dubine univerzuma odjednom mu se pričini – ta nije li on u centru cijelog svemira? U taj čas, jedna opsesija o kojoj ranije nikada nije razmišljao, prokrijumčarila se u njegovu dušu. Zaboga, pa to ne može biti bez ikakve svrhe da upravo on – Ignacije Y. del Manya – ima privilegiju biti točka koju simetrično okružuje cijeli univerzum! Koja li je svrha toga? Koja li je svrha cijelog svemira, čiji se beznačajni dio uobličen u njegovoj osobi nalazi u njegovom centru?
