logo
bios

Ambasadori koji lede srce

Objavljeno prije 6 mjeseci . u pet, jan 11th, 2019
AMBASADORI KOJI LEDE SRCA

Autor Fuad Đidić

To što je najvažnije da čuju ambasadori Pjotr Ivancov i Ivan Del Vechio nije činjenica kako su se “sami isključili iz daljih razgovora sa najvišim predstavnicima vlasti u BiH” već je to zapravo,poruka javnosti da su dobili agremane u BiH kao izvanredni i oponumoćeni ambasadori sa uvjerenjem da će se njihova misija sastojati u strpljivom traženju konsenzusa, kompromisa, iniciranju pregovaranja…A ne u tome što će lediti srca miliona ljudi u zemlji koja im je pružila dobrodošlicu!Piše: Fuad Đidić

Nije se Ivan Del Vechio, ambasador, pojavio u Banjaluci na neustavnom skupu u povodu 9 januara kao predstavnik hrvatske države zašto je i dobio agreman tročlanog Predsjedništva BiH, već se tamo, zapravo, pojavio kao predstavnik vladajućih populističkih elita iz matične zemlje. Niti je on kao ambasador na ovaj dan predstavljao opoziciju, niti sve građane Hrvatske, kao što bi bila normalna diplomatska praksa, već je predstavljao samo jedan segment društva koji čvrsto vjeruje da je pravi i nepatvoreni predstavnik i zaštitnik ukupnog hrvatskog naroda i interesa.

Ambasador Ivancov istom prigodom, nije predstavljao rusku državu, niti sve njene građane niti, opoziciju koja tamo nažalost, povremeno ima obol neprijatelja vladajućeg režima, već je zapravo, predstavio onu političku maticu u Moskvi koja vjeruje da je normalno i prirodno da predsjednik Ruske Federacije u posjetu primi šefa jednog BiH entiteta i kasnije ga štampa opiše pred očima zbunjene ruske javnosti kao – “šefa jedne države”.

Nazočnost dva ambasadora na proslavi dana koji je od strane Ustavnog suda zemlje domaćina proglašen ne-ustavnim, nije zapravo, bila niti, greška niti, veliki diplomatski gaf.

Bila je to zapravo, posljedica “populističkog” talasa koji već zapljuskuje diplomatiju i koji bi mogao ponovo, i, ozbiljnije dotaknuti BiH sa istim ili, jačim intenzitetom i možda, još opasnijim stepenom provokacije i nacionalnog poniženja u vremenu koje je pred nama.

Ovu diplomatiju koju smo vidjeli na djelu u Banjaluci, u najkraćem bi mogli opisati terminima – “nediplomatska diplomatija” što je samo drugo ime za rušenje ili kompromitovanje svih tradicionalnih diplomatskih normi, kodeksa, ili, standarda ponašanja, a za volju, i na uživanje vladajućih populističkih elita i njima sklonih trabanata u tamošnjim centrima moći.

Posve opaki karakter ove vrste “nediplomatske diplomatije” pobliže bi mogli razumjeti u kontekstu nedavne izjave italijanskog populističkog lidera Matteo Salvinija koji je tokom svoje novogodišnje presice najavio kako bi – 2019. godina mogla biti u znaku “revolucije zdravog razuma” misleći pri tome kako će na predstojećim proljetnim izborima EU Parlament biti potopljen dominacijom predstavnika populističkih partija i zagovornicima  politike “zdravog razuma”.

Vladajuće elite jednako u Moskvi, i, Zagrebu činom slanja svojih poklisara u Banjaluku nedvosmisleno su odbacile svaku vrstu građanskog pluralizma u vlastitim zemljama, kao što su sa istim žarom “umjetnost politike” transformisali u puku radionicu “zdravog razuma” čiji produkt po toj pameti samo treba aplicirati u političku volju u čitavom nizu institucija uključujući i ambasade.

Po toj i takvoj politici u duhu populističkog “zdravog razuma” prirodno je da – “svi Srbi žive sa Srbima” ili, “svi Hrvati sa Hrvatima” ma gdje bili i, neovisno ili, čak, protivno međunardno priznatim granica,  sudbini drugih država, drugih naroda; kao što je za njih jednako, normalno i prirodno da preformulišu ili, zatraže aboliranje svih ranije potpisanih ugovora, sporazuma, demontiranje državnih institucije…zbog toga što su na njih mnogo ranije svoje potpise stavile “korumpirane elite” ili, Dodikovim riječima kazano “međunarodni hohštapleri” i tako su, kako on  kaže, primorali samo “nas prave i čiste”  da “trpimo i podnosimo postojanje BiH” i “njenih institucija”.

Očigledno, ovaj talas politike “zdravog razuma” nezaustavljivo se prelijeva u vanjsku politiku iudara temelje za nove podjele između “hohštaplera” i “korumpiranih elita” i nas “čistih” i “nepatvorenih” što dovodi BiH u novu neizvjesnot i nove, još radikalnije izazove.

To je moment kojeg smo mi samo u formi generalne probe iskušali u slučaju prisustva dva akreditovana ambasadora na jednom neustavnom skupu i paradi sa koje je povrh svega poslana jedna poruku koja ledi srca bilo pripadnika opozicije, bilo drugih etničkih grupa i zajednica u zemlji, ili, svih onih u BiH koji nisu “čisti i pravi”.

Populisti iz Zagreba, Moskve… razlikuje se u stilu svoje vanjske politike u ovisnosti kako se prilagođavaju i provode diplomatiju sukladno konkretnim okolnostima i omjerima snaga na terenu. Utisak je međutim, da oni u generalnom smislu riječi dijele jednu bitnu zajedničku crtu – oni zapravo, samo poziraju ili, glume saveznike BiH, a u stvarnosti odbijaju ili, čak zaustavljaju njen stvarni progres ili, napredak, bilo prema EU, ili, prema NATO integracijama.

Предсједавајући Предсједништва БиХ Милорад Додик   i  амбасадоро Хрватске у БиХ Иван  дел Векио.

No, njihovi dometi kako ne treba da budu podcijenjeni, tako ne treba da budu niti preuveličani. Oni ipak, ne dosežu tako daleko.

Nije to “revolucija” u istinskom smislu kakva je najavljena u Italiji od strane njihovog populističkog lidera M. Salvinija možda, i njihovog dalekog uzora. Niko od njih nije, niti može dovesti u pitanje BiH kao državu, niti može dovesti u pitanje Daytonski mirovni sporazum jer su sami i njegovi potpisnici.

I pored činjenice da su populističke elite poricale, ili, ignorisale institucije BiH, one su ipak, na kraju morale prihvatiti i afirmisati iste te institucije. Podsjetimo kako je Zagreb želio vidjeti Čovića u Predsjedništvu BiH, ili, kako je Moskva ipak, posjetom ministra Lavrova, Sarajevu i Banjaluci, 21.8.2018. morala ponovo ovjeriti teritorijalni integritet i suvrenitet BiH.

No zaključak koji proizilazi iz ovih, ali i nekih drugih poteza njihovih ambasadora u BiH, jasno upućuje kako oni koriste i tretiraju vanjsku politiku kao nastavak i produženje domaće politike samo drugim sredstvima.I oni to čine u ime cijelog društva odbacujući političku opoziciju kao nelegitiman faktor u vanjskoj politici budući ih u njihovim sjedištima smatraju da su samo oni  jedini pravi i čisti predstavnici naroda.

Milorad Dodik, Predsjedavajući Predsjedništva BiH u takvoj politici je pronašao  ključne reference za povlačenje vlastitih koordinata u provedbi svoje vanjske politike. Dajući prednost političkim, nad bilo kojim drugim diplomatskim normama on je učinio diplomatski nezapamćen potez smjenom 16 ambasadora i postavljanjem na njihovo mjesto lica koja će  ubuduće samo njemu podnositi izvještaje. Ovo postavljanje novih ambasadora pravdao je istim onim razlozima sa kojim nastupaju populisti bilo u Moskvi, Zagrebu ili nekim drugim evropskim centrima moći a to je – obračun sa “nepouzdanim saveznicima”, ”Ivanićem”, “ostacima starog režima” “neprijateljima koji djeluju iz sjene” a sve pod maskom “postojećeg sistema i njegovih institucija”.

Ne treba se zato čuditi ako već sutra novi ambasadori, nošeni takvim emocijama i razumom, budu prisutni na nekom od istih, ili, sličnih skupova u zemljama svojih destinacija ili, pak, budu slijedili logiku “nediplomatske diplomatije” koja nosi i sadrži karakter “revolucije zdravog razuma”.

Diplomatija evropskih zemalja, kao i same EU, prije svega i iznad svega, zasnovana je eminentno na promociji normi i standarda demokratskog vladanja, kodeksima, memorandumima, upitnicima….Dovesti u pitanje ove tradicionalne norme i standarde diplomatije znači prije svega, dovesti u rizik sam legitimitet i kredibilnost zemlje u pregovorima tj. BiH, ili, kredibilnost same EU kao epohalnog diplomatskog projekta i povijesnog uspjeha pomirenja.

Voditi pregovore za evropske integracije u takvim uslovima oslabljenjog legitimiteta EU povezano je sa novom neizvjesnosti za konačan ishod ovog strateškog cilja BiH u vanjskoj politici.

A mi se  već danas trebamo suočiti sa pitanjem – šta ako sutra vanjska politika drugih zemlja, primjerice Mađarske, Poljske… a pod pritiskom tamošnjih populista ne krene da oblikuje pamet njihovih ambasadora u BiH na isti način na koji je to već učinjeno u ova dva slučaja!?

No, zašto je ovaj primjer “nediplomatske diplomatije” Ivana Del Vecia i Pjotra Ivanocova još važan i značajan!?

Nije samo činjenica “kako su se oni sami isključili  iz razgovora sa najvišim predstavnicima vlasti u BiH” ono najvažnije što su trebali da čuju ambasadori Ivancov i Del Vechio već to je poruka kako su oni dobili agremane u BiH kao opunomoćeni i izvanredni ambasadori sa vjerovanjem da se njihova misija sastoji u strpljivom traženju konsenzusa, kompromisa, iniciranju pregovaranja…

A ne u tome što će lediti srca miliona ljudi u zemlji čiji su dobrodošli gosti.

Ambasadori to nigdje u svijetu ne rade.

tacno.net

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh