logo
bios

Ako suverenizam znači nacionalni neoliberalizam protiv globalističkog, što smo dobili?

Objavljeno prije 3 mjeseca . u sri, feb 6th, 2019
Alessandro Somma s Instituta Max Planck u Frankfurtu na Majni redoviti je profesor komparativnog prava na Sveučilištu u Ferrari. Autor je brojnih znanstvenih publikacija, kod kojih je posljednja knjiga “Suverenirizmi – Država, ljudi i društveni sukobi” u kojoj tumači razne koncepte suverenizma unutar Europske unije.

U svom najnovijem radu tvrdi da obnova demokracije nužno mora poći od oporavka nacionalne dimenzije i da je potrebno obnoviti ona pravna područja koja isključivo unutar nacionalne države mogu dovesti do konstruktivnog društvenog dijaloga.

U posljednje dvije godine političkih i ekonomskih rasprava u Europi se izraz “suverenizam” snažno raširio na sceni. Ali u svjetlu najnovije medijske naracije se primjećuje da su neki, kao što uvijek biva na putu ka paklu popločanom dobrim namjerama, ovaj koncept može biti štetan ako se zloupotrebljava da se eutanaziraju napori usredotočeni na promjene na bolje.

“Suverenizam zasigurno nije sretan termin, iako je sada u aktualnom žestokom politikom sukobu u modi. Uglavnom se koristi kao sinonim za zatvaranje identiteta usredotočenog na predmoderne vrijednosti, kao što su “krv i zemlja”, koje pozivaju na zaštitu nepremostivog jaza između “nas” i “njih”. Međutim, malo ljudi primjećuje da su te vrijednosti zapravo dobre samo da bi se sterilizirali sukobi koje je stvorio moderni kapitalizam, da bi se provela pacifikacija u ime svete besklasne vizije društvenog zajedništva. S ove točke gledišta, pokušaj alternativnog tumačenja, koje kreće od ideje narodnog suvereniteta, odmiče se od slobode i solidarnosti kao vrijednosti suverenizma kao takvog, a koje mora osigurati država. Može izgledati nerealno, ako ne i pogreška u komunikaciji, međutim, svi sada govore o suverenitetu, što je izraz s kojim smo suočeni u javnoj raspravi i koji treba biti ispunjen drugim značenjem.

Mislim da je korisno pokazati da postoji više suverenizma i raditi na prepoznavanju razloga za suverenizam u skladu s ustavnim vrijednostima, koji će biti daleko od neoliberalnih reformi kao što je uvođenje fiskalne ravnoteže ili naglašavanja regionalne autonomije. Čini se da se pojam “suverenost” ograničio na politički sukob između samo dviju frakcija – globalista i suverenista. Je li to razlika koja prijeti da se trivijalizira u širu i opasniju scenu? I iznad svega,  postoji rizik da naizgled rođena suverenost bude u funkciji kontrapozicije između ljudi i elite i da se ispostavi da je samo sredstvo zamjene sadašnjeg liberalnog sustava novom neoliberalnom strukturom koja, iako unutar nacionalnih granica, za cilj ima štititi novu usku interesnu skupinu, što je daleko od težnje za suštinskom jednakošću kojoj su težili naši utemeljitelji. Više od rizika, to je izvjesnost koju dokazuje niz političkih činjenica”, tvrdi Alessandro Somma.

Trivijalizacija sukoba kao borbe između suverenista i globalista je postala je dimna zavjesa koja se umjetno koristi kako bi se prikrilo da oba tabora plešu na neoliberalnoj pozornici. Suverenisti ponovno otvaraju granice kako bi nahranili borbu između država s ciljem osvajanja međunarodnih tržišta. Moglo bi se reći da su oni zagovornici nacionalnog neoliberalizma, različitog od globalističkog neoliberalizma samo zbog činjenice da potonji državi povjerava druge zadaće. U oba slučaja je država neophodna kako bi se kapitalizam učinio povijesno mogućim, što krije prave razloge onih koji žele povratak u nacionalne države samo kako bi ih koristili u borbi za tržišta”, piše Alessandro Somma.

U posljednjem poglavlju “Suverenizma” on potvrđuje da je Europu, ujedinjenu kao neoliberalnu tvorevinu, nemoguće reformirati, te da “obnova narodnog suvereniteta može omogućiti premotavanje vrpce ove priče i hraniti ustavni europeizam”. Od čega će se ona sastojati i po čemu bi se razlikovao o Europe poslije Maastrichta?

Maastricht, shvaćen kao put koji vodi do jedinstvene valute, bio je prekretnica u povijesti europskih integracija. Europski ugovori od početka navode stabilnost cijena ili borbu protiv inflacije kao cilj europskih ekonomskih politika, ali uključuju i promicanje pune zaposlenosti. Ali tu su sukobljeni ciljevi, budući da kontrola inflacije zahtijeva smanjenje javne potrošnje i umjerenost plaća, a to je nespojivo s promicanjem pune zaposlenosti, koja traži podršku potražnje, a time i potrošnje, povećava pregovaračku moć radnika, a time i njihovu plaću.

Dugi niz godina se u Europi mislilo da će se postići zajednička fiskalna politika, koja je usredotočena na zajedničko ostvarenje spomenutih ciljeva. Kao temelj se namjeravala koristiti zajednička monetarna politika i zajednička valuta. Onda je stigao Jacques Delors, predsjednik Europske komisije između 1985. i 1995. godine, koji je u političkom programu nametnuo preokret. S Jedinstvenim europskim aktom iz 1986. se željelo potaknuti slobodno kretanje kapitala, što je također spomenuto u ugovorima, ali to nije provedeno. Na taj su način vlade bile prisiljene na žestoku konkurenciju samo kako bi privukle kapital ili mitske međunarodne investitore. S druge strane se moralo dirati u istinske i gotovo antropološke referentne točke ekonomske politike. Vlade su bile prisiljene smanjiti plaće i porezno optereti poduzeća, što je u konkurenciji u tijeku bio uvjet za stvaranje gubitnika.

Zatim je s Maastrichtom odlučeno da se monetarna politika prebaci u isključivu nadležnost Europske unije, koja se usredotočila na kontrolu inflacije, čime se nameće vrlo jasna linija fiskalne politike. Monetranoj politici u nadležnosti nacionalnih država, kao što je slučaj danas, je ukinut prostor za manevar, jer zemlje moraju kontrolirati inflaciju, moraju držati dug i deficit pod kontrolom, te stoga ne mogu provesti politike pune zaposlenosti.

Na početku europske avanture se govorilo ne samo o stabilnosti cijena, nego i o punoj zaposlenosti i tek je od 80-ih prva prevladala nad drugom. Veći dio očeva europskog federalizma su se žestoko suprotstavljali svakoj ekonomskoj politici koja se usuđuje odmaknuti od neoliberalnog dizajna. Oni su se prema gospodarstvu odnosili gore nego u boljševizmu.

Iz toga se mora zaključiti početna “čistoća” europskog federalističkog projekta i njegova navodna kompatibilnost s neoliberalnim ekonomskim modelom s kejnzijanskim paradigmama, ako su se isti očevi europskog federalizma suprotstavljali svakom obliku vlasti u rukama radnika.

Pretpostavimo da je ujedinjena Europa rođena usred doba u kojem je prevladavao kejnzijanski način shvaćanja ekonomske politike. Ali je to bilo doba suprotstavljenih blokova, kada se kapitalizam, kako bi se predstavio u najboljem izdanju, morao prikazati s ljudskim licem. Samo tako se u smislu privlačnosti mogao natjecati sa socijalizmom, na kojeg su mnogi gledali s velikim interesom. Sve to treba uzeti u obzir kako bi se razumjelo slavnih Trideset godina i kreposna spirala koju su proizveli treba podsjetiti da je tada postojala potpora potražnji koja je u stanju povećati potrošnju, na temelju pune zaposlenosti i uz stalno rastuću potražnju. Sve to je osmišljeno kao instrument društvene pacifikacije.

Naravno, ovom modelu nije bilo suđeno da funkcionira zauvijek, čak i zbog toga što nije vodio računa o ekološkoj kompatibilnosti. Međutim, nije slučajno njegovo rušenje uslijedilo nakon raspada socijalističkog bloka, odnosno nestanka jedinog istinskog konkurenta kapitalizma. Tada je nastala želja da se stane na kraj neželjenom učinku spomenute virtuozne spirale i da se radnicima ukine znatna pregovaračka moć. Za to se trebalo boriti putem koji je vodio u Maastricht, koji je započeo odbacivanjem kompromisa Bretton Woods i završio sa svrgavanjem kejnzijanskog kompromisa.

“Kažem ovo kako bih naglasio da je kapitalizam s ljudskim licem iznimno nestabilna konstrukcija, podvrgnut proturječnim zahtjevima onih koji žele prevladati kapitalizam i onih koji prizivaju neoliberalnu ortodoksnost. S ove točke gledišta, zagovornici potonjeg imaju pravo kada u kejnzijanskim modelima vide predvorje planske ekonomije, zbog čega su pažljivo koristili  svaki trik da bi obezvrijedili rad i prema vrhu depolitizirali tržište”, tvrdi talijanski stručnjak.

Lelio Basso je bio među prvim talijanskim intelektualcima koji su sumnjali u ustavnost ulaska Italije u Europsku ekonomsku zajednicu. 1973. je kritizirao činjenicu da su Vijeće Europe i Europska komisija putem propisa i direktiva “narodima oduzimali ostvarivanje suvereniteta u pitanjima od iznimne važnosti”. Basso je također tvrdio da bi prihvaćanje takvih prijenosa suvereniteta bilo ravno “potkopavanju talijanskog ustavnog poretka”.

Je li to tumačenje, u svjetlu najnovije evolucije Europske unije, i danas prihvatljivo? Basso je odbacio ulazak Italije u Vijeće Europe čak i tijekom parlamentarne rasprave o mjerodavnom zakonu, te je tom prilikom izrekao riječi koje zvuče vrlo suvremeno.

Stigmatizirao je ponašanje buržoazije, povijesno izražajne nacionalne svijesti koja je napustila stari nacionalizam i pretpostavila ga zastavi kozmopolitizma samo da bi se oduprla pritisku narodnih klasa koje se bore za svoja prava.

Ali otkupljenje podređenih klasa ide od internacionalizma, a ne od kozmopolitizma, što podrazumijeva rođenje federacije slobodnih naroda. Sve suprotno međudržavnoj federaciji, koju je Friedrich von Hayek promicao samo kako bi državama nametnuo vanjske okove kojima bi očuvao neoliberalnu ortodoksiju, narode pretvara u žrtve slobodne pljačke.

Osim toga, talijanski ustav dopušta ograničenja nacionalnog suvereniteta samo za promicanje mira i pravde među narodima. I to samo pod uvjetima uzajamnosti, kao što je poštivanje pravila Ujedinjenih naroda, ali nikako Europe unije, nadnacionalne  organizacije stvorene za promicanje jedinstvenog tržišta unutar kojeg sigurno nema uravnoteženih odnosa među državama.

Čini se da se sprema velika gužva za europske izbore u svibnju, zbog čega se odjednom rodila ideja “mijenjanja Europe iznutra”. To je izborni slogan koji bi, preveden u pravni termin, promijenio sve postojeće ugovore.

Ali knjiga Alessandra Somme podsjeća da je za njihovi izmjenu potrebna ne samo jednoglasnost džava članica EU, veći i amandmani na njemački ustav, ako reforme ugovora nisu kompatibilne s  temeljnim njemačkim zakonom.

U svjetlu svega ovoga, kako ocijeniti izborne kampanje koje promiču smanjenje troškova Europskog parlamenta ili izmjene ugovora?

Ideja o promjeni Europske unije iznutra je sada mantra u svim suverenističkim taborima. To je kažu čak dugovječni zagovornici ovakve Europe, koji ipak ne gube ni jednu priliku da istaknu kako se njihova Europa razlikuje od one koju imamo. “NeoEuropljani”, primjerice oni koji pripadaju takozvanoj radikalnoj ljevici, uvjereni su da nas društveni sukob i institucionalni neposluh mogu vratiti Europi desnice. Ali je jasno da više Europe može značiti samo više neoliberalne ortodoksije, jer se socijalni sukob može razviti samo u demokratskom kontekstu, a nikako u depolitiziranom okruženju kao onaj kojim upravlja europska konstrukcija. Čak su i koalicija Liga-M5S postali izrazito proeuropski nastrojeni. Liga valjda zato što misli da će biti u poziciji da Europsku pučku stranku pritišće sa svojim programima, a M5S ne razumije ni zašto.

Tako je, na žalost, cinični Monti bio u pravu kada kaže da doživljavamo Tsiprasov trenutak,… trenutak u kojem se kritičari europskog konstrukta konačno suočavaju sa stvarnošću i napuštaju nepopustljive stavove, kojih su se držali godinama dok su bili u  opoziciji. Smatram, međutim, da to nije pitanje realizma, već promjene kože, jer izdaja izbornih obećanja neće proći neopaženo.

Glavni izgovori takozvanih suverenista su da je Italija premala zemlja da bi se natjecala s “novim” svjetskim silama poput Kine. Je li to valjani razlog za prihvaćanje vanjskog diktata i nadnacionalnih organizacija kao što je Europska unija, čija je pravna struktura prema mnogima nespojiva s talijanskim  ustavom? Suverenizam nije odbacivanje veza između zemalja, uključujući one koje su osmišljene za pozicioniranje u međunarodnoj konkurenciji poštujući ustavne vrijednosti. Međutim, Europska unija se bori sa silama u nastajanju kao što je Kina s pogrešnim oružjem, a najveće oružje u borbi protiv azijskog diva su rezanje plaća i nesigurni poslovi. S druge strane, nitko ne čini ništa kako bi se pripremili za krizu za koju mnogi ekonomisti vjeruju da je neizbježna, a već se počinju nazirati njezini prvi znakovi. Konkretno, europske zemlje se ne spremaju podržati potražnju, kao što to čini Kina. Istina, to i ne mogu jer ih u tome sputava neoliberalna arhitektura koja europske narode drži poput zatočenika.

Intellettuale Dissidente

N. BABIĆ

Logicno.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh